ISPOVIJEST IZ SIGURNE KUĆE

‘Muž me tukao pred djecom, čak mi je i mama govorila da očuvam brak’


Valerija Bebek
17.02.2017.20:15
‘Muž me tukao pred djecom, čak mi je i mama govorila da očuvam brak’
iStock

sažeto

Muž ju je prvi put udario nakon što je rodila njihovo drugo dijete prije četiri godine. Nedavno je potražila zaštitu u sigurnoj kući


Valerija Bebek
17.02.2017.20:15

Imam 32 godine, dvoje djeca i supruga za kojeg sam se udala nakon dvogodišnje veze, zajedno smo ukupno deset godina. Prvi put me udario nakon što sam rodila naše drugo dijete, kćerkicu, bilo je to prije četiri godine. Početkom studenog prošle godine zatražila sam zaštitu u jednoj sigurnoj kući.

Nakon vjenčanja živjeli smo u unajmljenom stanu u Vinkovcima, suprugovom rodnom gradu. Ja sam odrasla u obližnjem selu. Jedan dan došli su nam na kavu njegovi roditelji i rekli da su nam kupili stan. Naravno, bili smo sretni. Stan je bio odmah do svekra i svekrve. Oni su se našem braku protivili od početka, iako sam bila trudna, a nas dvoje smo se stvarno voljeli. Ja sam pravoslavka, a on katolik, i to im je užasno smetalo. Vjenčali smo se u katoličkoj crkvi, tamo sam krstila i djecu, za mene - Bog je jedan. Da sam znala kako će naš zajednički život završiti nikad ne bih prešla u taj stan.

Članovi njegove obitelji ulazili su u stan i prigovarali mi. Tako je i tog puta prije četiri godine došla suprugova sestra. Nije znala da je suprug u sobi, kraj naše tek rođene kćerkice. Vikala je na mene i zatim otišla k mami u stan. Kada sam se požalila suprugu, on mi je rekao: “Pusti to”. Nisam pustila, otišla sam za njom. Rekla sam joj da ne može vikati tako na mene pred mojom djecom. “To je moj stan, mogu ući kad god želim, i raditi što god hoću, vikati i urlati”, odgovorila mi je šogorica. Nakon tih scena uslijedila je svađa između mene i muža. On me udario. Ujutro je otišao na posao, a ja sam spakirala djecu i otišla kod svoje mame. Naravno, nakon pet-šest dana sam mu se vratila.

‘Nije u braku sve sjajno, treba i otrpiti’

To nije bio posljednji put da sam tako otišla i vraćala se. Moja majka, ne mogu reći da nije bila na mojoj strani, ali ona je smatrala da moram očuvati brak. “Nije u braku sve sjajno, nekad treba i otrpiti”, govorila mi je i ona, ali i svekrva. “I ja sam mnogo govana progutala, što sam sve prošla”, znala bi mi kazati muževa majka.

Cropix

Kada je kćerkica navršila godinu dana, suprug i ja smo otvorili kafić. Kako sam po struci ugostitelj ja sam u njemu radila, uz još jednu djelatnicu. Nakon posla išla bih doma čuvati djecu. Suprug je samo čekao da zatvorimo kafić, kako bi tamo kartao sa svojim društvom. Izdržala sam godinu dana, ne znam kako sam uopće spavala u tom periodu. Jednom sam tako došla doma s posla, on je bio loše volje. Primio i odgurnuo me, tresnuo me u ormar. Fizički napadi uslijedili bi uvijek nakon što je netko od njegovih napao na mene.

Sjećam se, bilo je ljeto. Udario me šakom u glavu, onako sa strane u sljepoočnicu. I ja sam pala. Bila sam u nesvijesti. Kad sam se probudila sin je bio kraj mene, imao je tada tri godine. “Ajde donesi mami vode”, zamolila sam ga i donio mi je. Ovaj je i dalje divljao i vrištao.. Kada sam došla sebi, otišla sam njegovoj mami stan pokraj nas i rekla joj da me udario. “Da te bar jače udario”, odgovorila mi je. Tada sam mužu zaprijetila policijom. Molio me da ne zovem, obećavao da će se promijeniti. Da će biti bolji. Ja sam se s djecom pobrala kod svoje mame, na tjedan dana. I opet sam se vratila.

‘Tjedan dana mi nije dao da vidim djecu’

Kako smo imali dugove, ne bih ulazila u detalje, jer suprug je imao jedan sudski spor, dogovorili smo se da ću ja privremeno otići na rad. Prvo sam bila u Zagrebu, radila sam u jednom restoranu i slala mu novac. Dogovorili smo se kako ćemo do Nove godine vratiti sve dugove i preseliti se u svoj stan. Ponovo ćemo biti podstanari, ali u miru. Nakon ljeta prošle godine, otišla sam u Njemačku. Bila sam tamo dva mjeseca. Htjela sam se vratiti na nekoliko dana za sinov rođendan i da mužu dam novac. Karta me koštala koliko i transfer novca. Sjela sam na autobus. Kada sam ušla u stan vidjela sam da nema niti jedne moje stvari, sve su bile u crnim vrećama. Netko ih je iznio van.

‘Neću otići dok mi ne daš djecu’, vrištala sam. ‘Ma marš u pi**u materinu’, zaurlao je suprug i gurnuo me niz stepenice. Bratić i njegov 7-godišnji sin sve su vidjeli

Suprug mi je cijelo to vrijeme obećavao da ćemo nas dvoje odseliti, ali htio je da njegovi ne vide kako sam se vratila u stan. Nisam smjela tamo prespavati. Unajmila sam stan u Vinkovcima i uredila ga. Pozvala sam supruga da dođe s djecom. Nije htio. Nije se htio ni rastati. Tjedan dana mi nije dopuštao da vidim djecu. Sin je krenuo u prvi razred, a kći u vrtić. Nju je ostavljao doma, a sa sinom je uvijek bio netko od njegovih. Pošto i dalje nije htio preći k meni u stan, bilo je to početkom studenog prošle godine, dogovorili smo se da ću ja uzeti djecu za vikend, da budu sa mnom.

Pred stan njegovih roditelja doveo me bratić, čekao me u autu. Suprug me dočekao i rekao mi da je naš sin kod njegove sestre i da će ga kasnije dovesti. Posljednji put sam ga pitala ide li s nama. Ne ide. Rekla sam mu da spakira njihove stvari i kasnije dovede sina. “Ti njih želiš odvesti. E sad ne možeš uzeti djecu, ne možeš ih ni sada vidjeti”, predomislio se u djeliću sekunde. Rekla sam mu da ćemo razgovarati kasnije, kako me bratić čeka. Kada sam ušla u stan, svekrva se ispriječila između mene i kćerkice, nije mi dala da joj priđem. Ne mogu opisati taj osjećaj dijete stoji u sobi, a njih troje se ispriječilo između nas.

‘Naravno, pa poznaje policajce’

Tada me muž izbacio van, svekar i svekrva su me vrijeđali. To je moj bratić sve vidio i čuo, došao je do stepenica. “Neću otići dok mi ne daš djecu”, vrištala sam. “Ma marš u pi**u materinu”, zaurlao je suprug i gurnuo me niz stepenice. Bratić i njegov 7-godišnji sin sve su vidjeli. Kad sam se ustala rekla sam da ne mogu više i zamolila sam rođaka da idemo. “E nećeš sad ići, zovem policiju”, kazao je bratić i već birao broj na mobitel. Tada su svi izašli van, svekar me nastavio vrijeđati. Prije policije došla je muževa sestra i njezin šogor.

Zatim su stigli policajci. Suprug se pozdravio s jednim od njih i razgovarao s njim sa strane. Znaju se. To je i glavni razlog zašto nikada prije nisam zvala policiju, suprug i njegova obitelj znaju cijeli grad. Očevid je trajao, došla je i moja majka koja se zabrinula što me dugo nema. Na kraju u zapisniku nema niti jedne riječi o onome zašto sam zvala policiju – fizičkom nasilju mog supruga.

Nakon toga, odlučila sam pomoć zatražiti u sigurnoj kući, htjela sam da sa mnom tamo budu i moja djeca. Niti policija, niti Centar za socijalnu skrb nisu znali na koji način ja mogu doći do djece. Policija je rekla da je to nadležnost centra, a u centru su mi dopustili da idem u sklonište, ali da oni nemaju ništa s tim kako ću ja uzeti djecu. Savjetovali su mi da to ne radim u školi i vrtiću.

Konačno u sigurnoj kući

Jedino tko mi je u toj situaciji pomogao je socijalna radnica i djelatnici sigurne kuće. Prvi put kada sam ih nazvala, s tom ženom sam razgovarala gotovo cijeli dan. U to sam vrijeme suprugu slala poruke jer su mi djeca nedostajala. Napisala sam da mi ne može to raditi, nisam ih vidjela otkako sam bila u Njemačkoj. Zamolila sam ga da mi ih dovede na sat vremena. Pristao je i stvarno ih doveo. Ja sam djecu strpala u auto i odvela ih u sigurnu kuću. Sina sam upisala u školu u tom gradu. Snašli smo se. Sada se vodi kao da sam ih otela.

Cropix

Otkako sam otišla u kuću i podnijela zahtjev za rastavom, imali smo jedno obiteljsko savjetovanje, morala sam voditi djecu na viđanja s ocem. Svaki put sa mnom je išla i socijalna radnica iz kuće. Suprug je prvi predao zahtjev na sudu za privremene mjere, a Centar za socijalnu skrb dao je mišljenje kako je bolje da djeca budu u svom stanu, nego u sigurnoj kući.

Djeca su sada kod njega, a to je izveo na Badnjak. Dovela sam djecu na dogovoreno viđanje, s njim njegova sestra. Bilo je jako hladno, odlučili smo za početak sjesti u kafić tada je šogorica pitala može li otići djeci kupiti nešto odjeće u dućan. Pristala sam. Umjesto u dućan odveli su ih negdje. Kada sam shvatila što se dogodilo kleknula sam pred njega i sestru koja se u međuvremenu vratila. Molila sam ih da mi daju djecu. Kasnije je došla odluka suda o privremenoj mjeri da djeca stanuju s ocem temeljem mišljenja CZSS, usprkos činjenici da je on osuđen na godinu dana zatvora, s obrazloženjem da presuda još nije pravomoćna, a nije pravomoćna, jer je uložio žalbu na Vrhovnom sudu. Od tada sam vidjela djecu dva puta.

Kada komuniciram sa suprugom on traži da izađem iz sigurne kuće, da ću tako moći vidjeti djecu. Ja sam ovdje našla posao, ali ne želim izaći. Bojim se, dok god sud ne završi, ne finalizira se razvod i on ne dobije zabranu prilaska meni. Mi imamo pravo kuću koristiti dok se ne snađemo, odnosno, godinu dana. Većinom svaka žena, uz njihovu pomoć, odavde ode i s poslom i s osmjehom na licu. Djelatnice koje tu rade pomažu nam u svemu, i brinu se oko djece, da nije njih bilo ne znam bi li ja normalno sada razgovarala.

100posto priča

zlostavljanje žena

B.a.B.e.

sigurna kuća

Podijeli članak

newsletter

Prijavite se na Newsletter