Ladanje (48)

Na drugi porod sam povela sestru, bila je mrtva-hladna dok sam urlala da ću umrijeti, a u ključnom trenutku me poprilično iznenadila...


Lada Novak Starčević
16.06.2019.11:00
Na drugi porod sam povela sestru, bila je mrtva-hladna dok sam urlala da ću umrijeti, a u ključnom trenutku me poprilično iznenadila...
iStock

sažeto

Prije rođenja moje djece uvijek su me čudile herojske priče mama s poroda. Sve dok ja nisam dobila svoje koje rado prepričavam


Lada Novak Starčević
16.06.2019.11:00

Moj mlađi sin uskoro slavi rođendan. Sad je već veliki dečko koji se sprema za školu, ali se dana njegovog rođenja i dalje živo sjećam.

Kad je moja mama, ili zapravo bilo koja druga mama koju poznajem, po stoti put prepričavala svoj porod, prije djece sam mislila da im nisu sve na broju. Naravno, kao i kod svega, tek kad osjetiš na svojoj koži, postane ti jasno. Tako mi je i sad puno jasnije zašto dan svog poroda baš nijedna od nas neće nikada zaboraviti.

Sad i ja imam svoje herojske priče iz rađaonice koje, priznajem, rado prepričavam.

Uvijek počinje s rečenicom o vremenu - ili je bilo najhladnije ili najkišnije ili najtoplije. Običan dan nije bio niti u jednom maminoj ratničkoj priči.

U mom slučaju bio je četvrtak, najtopliji dan toga ljeta 2012. godine.

Porođaj bih ponovila odmah

Nažalost, imala sam samo dva poroda. Nažalost, kažem, jer tu euforiju i sreću teško je opisati riječima.

Sad, kad se prisjećam tih trenutaka u boksu i bolova ravnih najgorem mogućem mučenju, uvijek kažem da bih sve opet pa me svi u čudu gledaju.

Nije stvar u bolovima, čak ni ja nisam takav mazohist. Ali, zaista, nema osjećaja ravnog tom blaženstvu koje žena osjeti kad uzme svoju mirisnu i prekrasnu bebu, koja je upravo izašla iz njene utrobe. 

Lada Novak Starčević

Ovaj put ipak neću ulaziti u sentimentalnosti o majčinskog ljubavi nego vam želim ispričati nešto drugo. A opet vrlo slično - priču o sestrinskoj ljubavi.

Naime, moju lijepu bebu uzela je prva u ruke moja sestra. I dan danas kad god se mazi s mojim sinom, tepa mu 'Znaš li tko je tebe prvi vidio?'.

Dvije lažne uzbune prije prave stvari

Večer prije, malo iza 11 navečer, javila sam joj da mislim da je to stvarno to. Iako sam dvije godine prije rodila kćer to je već bio treći put da sam uzimala torbu za rodilište i kretala rađati. Prva dva puta očito neuspješno.

Valjda sam bila nestrpljiva da upoznam svoje dijete pa više nisam znala prepoznati prave od lažnih trudova. Sestra mi više baš i nije previše vjerovala da imam pojma što radim, ali se bespogovorno brzo spremila i krenule smo u avanturu.

Mom mužu porod nije na popisu stvari koje ne bi nikako propustio u životu (na njegovu štetu) i veselo je prihvatio želju moje sestre, koja ja nakon svoja dva poroda htjela vidjeti stvar iz drugog kuta.

Došle smo u bolnicu i prvo uzbuđeno lunjale hodnicima Merkura da ne dođemo prerano. Pričale smo o glupostima, tračale poznanike, ma znate već kako to samo sestre znaju.

Kad smo stigle pred rodilište njoj su rekli da ne može unutra bez kute. Hm, gdje će u 1 u noći naći kutu? Ona ne vozi pa je problem bio tim veći. No, brzo se dosjetila i uzela taksi te se odvezla u ljekarnu na drugom kraju grada gdje su kute imali.

Trudovi su opet nekako popustili tako da je odlučeno da se čeka. I tako sam ležala na krevetu u predrađaoni. I čekala.

Sestra je probdjela na stolici u čekaoni

Moja tri godine starija sestra za to vrijeme je strpljivo sjedila na stolici pred ulazom. Rekli su joj da će ju pozvati kad bude vrijeme. Ja sam zaspala, oni su zaboravili na nju, a ona je i dalje strpljivo čekala.

'Što se događa? Daj požuri, moram ujutro stići na posao', napisala mi je u sms-u oko 4 ujutro. Samo sestre znaju biti tako taktične.

Srećom, sms nisam ni vidjela jer je krevet bio skroz ugodan pa sam zaspala.

U 7 sati me probudio doktor i rekao da ćemo ipak sve ubrzati jer je prošao termin. Možda je i njemu bilo glupo da se treći put vraćam doma.

I onda drip. Uf, meni svakako najgora bol koju sam ikad osjetila. Od bezazlene trudnice brzo postaneš izbezumljena divlja životinja.

Trudovi su krenuli nevjerojatnom brzom. I to stravično jaki. Budući da sam prvi porod do zadnjih 15 minuta provela na nogama bila sam uvjerena da ću i sad.

Lagala sam da moram na wc samo da se maknem s kreveta i da napokon odem do sestre, koja je i dalje bila pred vratima. Probdjela je noć na neudobnom plastičnom stolcu, ali je, začudo, strpljenje nije napuštalo.

'Ne treba ti epiduralna. Pa već si skoro gotova'

Na pola puta me presjekla užasna bol. Nekako sam se dovukla do izlaza i počela sestri objašnjavati kako nikog nikad nije tako bolilo. I zašto nisam tražila epiduralnu?! Stignem još, rekla je liječnica koja je stajala malo dalje.

Ja u agoniji, a moja sestra mrtva-hladna mi kaže 'Ma daj, kaj će ti to?' 'Kako što će mi, vidiš da umirem! Nema šanse da ovo preživim.'

Ona je i dalje bila neumoljiva i nije pokazivala prevelik interes za moju skoru smrt.

Napokon su je pustili unutra sa mnom. Vjerojatno su mislili bolje da nju maltretiram žalopojkama nego njih.

Još mi nije jasno kako sam prvi put bila sama, a tako pribrana. Možda me sad moja seka opustila pa sam mogla pokazati pravu, potpuno izobličenu verziju sebe. Ako se s njom najburnije i najglasnije svađam, red je da i u rađanju ne zakažem.

I onda je došla liječnica s papirom i rekla neka potpišem pristanak za epiduralnu. Ruke su mi bile slabe i drhtave. Moja sekica je opet rekla 'Ma ne treba ti to. Pa već si skoro gotova'.

Što ću, odlučila sam joj vjerovati. Ako kaže da imam snage, valjda imam.

U ključnom trenutku me zalila vodom

Ožednila sam. Sjetila sam se dirljive, toliko puta viđene, scene kad brižni muž maramicom vlaži usta supruzi koja uz smiješak rađa. Zavapila sam za vodom. Moja sestra je pustila vodu u obližnjem lavabou. U blizini nije bilo ni maramice ni čaše.

Na koncu ju je natočila u šake koliko joj je stalo i zabacila vodu meni na lice. Čak sam se uspjela i nasmijati tom neočekivanom potezu.

Bilo mi je drago jer sam shvatila da ni ona više ne zna što radi. Bile smo u gorem stanju nego kad smo kao klinke zalutale u dućanu bez mame i nikako da pronađemo izlaz.

I onda je Borna krenuo van. Ona je zgrabila fotić i krenula snimati. Uvijek ta snimka kasnije dobro dođe.

'Gospođo, bolje maknite taj fotoaparat i pomozite', rekla joj je babica. I tako mi je sestra širila drhtave i teške noge da njen nećak napokon izađe na svijet. I gledala ga je kako se probija na zrak.

Zaplakao je odmah, a i ona je odmah zaplakala. I ja sam zaplakala kad sam vidjela tu moju uplakanu ekipu. 

trudnoća

majčinstvo

porod

Ladanje

porođaj

rađaona

Podijeli članak

newsletter

Prijavite se na Newsletter