Bio sam u zatvoru i imao opasni tumor

Na operaciju su me vozili maricom, lisicama sam bio privezan uz krevet, sve je izgledalo kao u nekom čudnom filmu


100posto
20.04.2019.17:00
Na operaciju su me vozili maricom, lisicama sam bio privezan uz krevet, sve je izgledalo kao u nekom čudnom filmu
Profimedia

sažeto

Jedan je američki zatvorenik detaljno opisao kako izgleda liječenje tijekom izvršavanja kazne


100posto
20.04.2019.17:00

Izdržavanje zatvorske kazne je samo po sebi jedna velika gnjavaža, a ta gnjavaža se do neviđenih razmjera povećava kad se ispostavi da na robiji imaš i zdravstvenih problema. O, da, ako nešto ne želiš u životu, ne želiš završiti u zatvorskog bolnici, prenosi Vice.

A meni se baš to dogodilo. Po izlasku iz prijemnog, raspoređen sam na poluotvoren odjel, a to je kao kul. No, ubrzo po odlasku tamo, zahvaljujući činjenici da sam bio obavezan svakodnevno se brijeti, uočio sam da mi na vratu raste nešto što nije brada. 

Ilustracija / Goran Mehkek / CROPIX

Prijavio sam se za liječnički pregled, a nekoliko dana kasnije sam i odveden kod zatvorskog doktora, to jest, doktorice. Nakon pregleda, rekla mi je da joj to što se nalazi na mom vratu liči na tumor i da će me poslati na dalje analize. 

Negirao sam stvarnost dok sam mogao

Danima sam se pravio da je sve kul, sve do trenutka dok mi dežurni stražar nije rekao: „ E, sutra ideš na neko snimanje". To je bilo vrlo formalno, a neformalno mi je nabacio nešto tipa: „Ponesi ti bolje stvari za nekoliko dana. Rijetko kad je netko otišao samo na snimanje i vratio se u istom danu". 

To me nije nimalo umirilo, ali poslušao sam ga, i ispostavilo se da je bio u pravu. Ubacio sam u torbu nekoliko pari čarapa, gaće, knjigu i epizoda od 49 dana u zatvorskoj bolnici je počela.

Prvo su me strpali u maricu. U boksu je bilo mračno, ali je ipak dopiralo dovoljno svjetla pa sam mogao vidjeti da nisam sam na putu. Nikad ne vode samo jednog, uvijek se čeka da se barem nekoliko ljudi razboli toliko da jednostavno moraju biti prebačeni u bolnicu. Ono, svi o istom trošku, da se uštedi malo goriva. 

Moj pakao je počeo s prvim od 113 koraka

Specijalna zatvorska bolnica, kako se ispostavilo, nije nikakva posebna bolnička zgrada. Radi se zapravo o četvrtom katu famoznog centralnog zatvora. Kad smo stigli, ponovno sam prošao kroz čitavu proceduru „upisivanja", sa pretresima i slikanjem.

Raspoređen sam na interni odjel, otključali su vrata i ja sam napravio prvi u 113 koraka dugačkom hodniku. Vrata iza mene su zaključali, a grupa kolega robijaša bolesnika krenula mi je u susret. 

Gomila lažnih osmijeha bili su prvo na što sam tamo naišao. Nekako su mi svi napadno htjeli pomoći oko prtljage i dovesti me do sobe. Sobu tamo biraju ostali, a ne murja. Ubrzo mi je postao jasan razlog te prvobitne ljubaznosti. Na pola hodnika su shvatili da sam nepušač i da od mene neće izvući pljuge pa su se osmjesi pretvorili u prava iskrena ispijena lica. 

Nikada ni prije ni poslije toga nisam vidio ljude koji toliko očajnički žele pljugu. 

Jednostavno sam pukao

Jedan mi je bezvoljno pokazao vrata sobe, ušao sam i smjestio se u jedan od dva slobodna kreveta. U ostalim su bili, za razliku od ekipe s hodnika, očigledno bolesni ljudi. Ono, bolnička atmosfera, smrad, kukanje. Na prozorima rešetke, a kroz prozor pogled na oronuli sivi zatvor i plavi pravokut neba.

Raspakirao sam se, legao na krevet s najlonskom prevlakom i tad me sve stiglo. Dijagnostika je izgledala ovako: dvadesetak dana me apsolutno nitko nije ozbiljnije pogledao, točnije, jedini kontakt sa doktorima imao sam prvog dana, prilikom upisa. Nakon toga sam ih povremeno viđao dok su obilazili druge osuđene bolesnike, to jest, bolesne osuđenike. 

Getty Images

Ali, ne mogu reći da smo baš komunicirali. Volio bih da te dane čekanja na detaljan liječnički pregled mogu nazvati običnim robijanjem, ali ne mogu. Pokušavao sam uspostaviti neki sistem, uhvatiti neku rutinu, ali nije išlo. Nije išlo jer nas je noću budio cimer koji, eto, ustane iz kreveta da bi obavio nuždu, ali se na putu do WC-a zaboravi, use*e, pa pokuša leći u tuđi umjesto u svoj krevet. 

Pokušaje da ono što propustim noću nadoknadim danju rasturala je ekipa narkomana lopova koja je ordinirala hodnikom i sobama. Nisam im ja bio meta, ali nakon onog što sam vidio, nisam se baš mogao osjećati lagodno. 

Ljudi rade nezamislive stvari

U uglu sobe u morfijskom snu bio je teško oboljeli starac, leukemija. U taj „san" on zapadne kad mu doktori zalijepe na kožu nešto što se zove morfijski flaster, tako nekako. E, vjerovali ili ne, postoje ljudi koji su u stanju da mu to maznu i prilijepe na sebe, da se malo dorade, da pojačaju svoju redovnu terapiju.

Sve je nekako bilo grozno i luđe od obične robije. Nas par „funkcionalnih" smo se vremenom uhodali i naučili kako da sje*anom navodnom ratnom zločincu mijenjamo usrane pelene, kako da se ne budimo kad usred noći počne izdavati naređenja i prevrtati stolice kojima smo pregradili sobu kako nam ne bi ušao u krevet. 

Osim toga, kad znaš da imaš tumor, a ne znaš o kakvom se točno radi i pritom si zatvoren, malčice si osjetljiviji nego inače. U takvoj situaciji te jako potrese kad ti u posjetu iz drugog grada dođe djevojka, ali ju ne puste zbog birokratske greške koju su oni napravili. Izlasci na jednosatnu šetnju s psihički oboljelim osuđenicima se mogu smatrati i svojevrsnom avanturom, specifičnim iskustvom. 

Reuters

Nemamo baš svakog dana priliku gledati kako nesretnici žutih prstiju u plikovima po kantama za smeće skupljaju tuđe opuške cigareta kako bi skupili dovoljno duhana za pljugu niti odraditi makar small talk s likovima čija su djela javnosti poznata s naslovnih strana senzacionalističkih novina, zar ne?

Čovjek se na sve privikne

No, čovjek se na sve s vremenom privikne. Relativno brzo, desetak dana po dolasku sam promijenio sobu. Surovo, ne baš fer, ali bilo je kako je bilo. A onda je na red došlo i liječenje. Prozvali su me jednog jutra, dvadesetak dana po dolasku. Izveli su me iz hodnika, pretresli, vezali lisicama i strpali u maricu. 

Narednih nekoliko dana proveo sam uglavnom sa Smith and Wesson lisicama na rukama na relaciji zatvor-bolnice. Naime, svi pregledi su vršeni u civilnim bolnicama, a mene, opasnog dilera travom, pratili su filmski. Marica se u rikverc parkira na ulaz u neku od spomenutih zdravstvenih ustanova, jedan stražar ide ispred tebe i krči put kroz čekaonicu, a drugi te vezanog drži za nadlakticu i prati te do ordinacije. 

A ja kao debil. Sve mi istovremeno i smiješno i strašno. Kao da gledam film i u filmu gledam sebe. Doktori su u više navrata bili carevi i od murje su tražili da me odvežu, makar dok se nalazim u njihovoj ordinaciji. Tipa: "Dok je kod mene odvežite ga, ja ne znam liječiti vezane ljude." 

Konačno su potvrdili najgore

Ispostavilo se da imam tumor nervnog porijekla na vratu i da je operacija neophodna. Frka! Javljaj svima, obavijesti ih da spriječe paniku, iskuliraj sam sebe, ostani jak, drži se. Huh. To su otprilike bile misli kojima sam tih dana bio preokupiran.

Pet dana nakon prvog izleta s maricom odvezli su me na operaciju na stomatološki fakultet. Za promjenu, ovog puta lisice nisu bile na rukama, nego na nogama. Hladno, imaju i broj veće kljuse, zakače ti jedan kraj za nogu, a drugi za krevet. Show, baš kao u nekom čudnom filmu. 

Sama činjenica da ovo pišem ide u prilog tvrdnji da je operacija prošla dobro. Iz totalne anestezije sam se probudio potpuno zamotane glave i vrata. Također, iz vrata mi je virilo crijevo za drenažu rane, a dežurni stražar mi je priopćio da imam 19 šavova i da će me uskoro sanitetskim vozilom vratiti u zatvor. 

Nema ti druge

Tako se i dogodilo, osim što se kolega zeznuo pa je umjesto sanitetskog kombija posalo maricu po mene. Pristao sam i na taj vid transporta, jednostavno nisam imao snage da se bunim. Ovog puta me čak nisu ni vezali i pustili su me da ležim na klupi iza njih, nisu me strpaju u boks — juhu! 

Postoperativni period je bio gnjavaža. Sam sam sebi pravio gnijezdo i ležaj od odjeće jer jastuk nisam imao. Kolege cimeri su mi kuhali čajeve i koliko toliko me pazili i eto, dočekao sam dan da me vrate u zatvor, da živ i valjda opet zdrav odrobijam ostatak kazne. 

Ispostavilo se da je tumor vrlo rijedak, benigni, ali žešće nezgodan, između ostalog, i zbog toga što je dodirivao venu na vratu, te je operacija bila nužna. 

Zakrpali su me, nema što.

zatvor

rak

tumor

karcinom

zatvorska bolnica

newsletter

Prijavite se na Newsletter