Drama na zagrebačkom afteru

Na podu je ležao drogirani, polumrtvi lik koji se grčio kao da mu je zadnje u životu. Nije reagirao, jedva je disao, a ostala ekipa nije željela da zovemo hitnu


100posto
26.10.2018.17:00
Na podu je ležao drogirani, polumrtvi lik koji se grčio kao da mu je zadnje u životu. Nije reagirao, jedva je disao, a ostala ekipa nije željela da zovemo hitnu
iStock/Ilustracija

sažeto

'Uzela sam telefon i krenula zvati Hitnu. Dio ekipe je poludio. Doći će i policija, ima droge u stanu. Svi ćemo najeb*ti...', ispričala nam je M. H.


100posto
26.10.2018.17:00

Nisam svetica, daleko od toga da sam narkomanka, ali svetica zasigurno nisam. Izlazim rjeđe nego što sam običavala, no zna se još uvijek dogoditi da se tu i tamo zaletim u neki klub, par put godišnje. Ali, ruku na srce, bilo je dana kad su se izlasci redali jedni za drugim, kad sam tek počinjala. Uzeo me sav taj cirkus, priznajem.

Svoj sam prvi bombon pojela relativno kasno u životu, u kasnim dvadesetim godinama. Prije toga sam bila uvjereni protivnik svih vrsta droge. Situacija se promijenila kad sam se zaposlila nakon faksa. Posao je bio jako stresan, radni dan trajao je vječno. Znala sam raditi i po sedam dana u tjednu, a radno mi je vrijeme variralo između 12 i 16 sati. Nije da se opravdavam, samo opisujem kontekst. Negdje sam tu grozomornu rutinu morala presjeći.

Nema do sintetičke sreće ili?

Jedne sam večeri otišla van i sasvim slučajno srela frendicu iz srednje škole. Nikad nismo bile osobito bliske, ali bismo se tu i tamo srele zahvaljujući zajedničkim prijateljima. Malo sam previše popila, nije mi se još išlo doma. Ugodno smo čavrljale kad na je prišla simpatična djevojka i ponudila nas drogom. Nisam ni registrirala da sam rekla da bih i ja. Moja me je poznanica gledala u čudu. Znala je da sam netko tko osuđuje sav taj svijet.

iStock

"Je*i ga, stara, život se mijenja", odvratila sam joj kroz smijeh. Sintetička sreća sjeb*na je stvar. Jednom kad shvatiš koliko je lako odagnati sav umor, iscrpljenost, probleme i zaustaviti misli koje se nikad ne prestaju rojiti, teško se je othrvati nagonu da udariš prečacem. Nisam glupa, znam koliko je to opasno i nezdravo. Svi to znamo, samo rijetko o tome razmišljamo.

Uskoro su se moji izlasci intenzivirali

Otada su se moje narko avanture intenzivirale. Polako sam otkrivala scenu, upoznavala nove i zanimljive ljude. Krenula sam, nakon proplesane noći, i na aftere. Ekipa kojoj se još ne da kući skupi se i ode do nekoga doma još malo zabavljati se. Bude svakakvih ljudi, stvarno svakakvih – od uglednih članova društva do ljudi s margine. Razgovori su nekako obično uvijek isti. Ponekad imaš osjećaj da se po stoti put upoznaješ s istim čovjekom jer netko novi uvijek zaluta u ekipu pa razgovarate o tim nekim bazičnim stvarima.

Uglavnom, jedna od najgorih situacija koje su mi se u životu dogodile zbila se upravo na jednom od takvih after okupljanja. Na početku je sve izgledalo benigno. Nas par, gotovo se svi znamo. Sjedimo doma kod frenda, pijemo kavu i čaj neobavezno čavrljajući. Neobične li čajanke! Možda je Carroll to imao na pameti kad je u Alisi u zemlji čudesa raspisivao ludog klobučara i njegovo živopisno društvo.

iStock

Među nama bio je i taj jedan par. Bili su slatki, mojih godina ili malo mlađi. Ugodni sugovornici, uglavnom. Točno se sjećam, bila je nedjelja oko 11 ujutro. Lik je pričao kako se drobi već danima, ali nitko to nije doživljavao kao nešto osobito neobično. U tom sam trenutku i ja već iza sebe imala par takvih iskustava.

Kaos je krenuo nenajavljeno

A onda je krenuo užas, potpuno nenajavljeno kako to obično biva. Dečko je prvo govorio da se ne osjeća baš najbolje, ali kako bi se čovjek drugačije i osjećao kad je u par dana u sebe strpao svaku moguću drogu koja postoji. U jednom je trenutku zaspao. Ništa neobično, nije spavao danima, bio je premoren. Svima se to ponekad dogodi na afteru.

No, kad se je krenuo tresti kao da ima epilepsiju znali smo da je vrag uzeo šalu. Ja sam se prva uspaničila. Njegova ga je djevojka pokušala probuditi, nije išlo. Krenula je histerično plakati i vrištati neka mu netko pomogne. Jedan je lik došao na sjajnu ideju da će ga polijevanje hladnom vodom spasiti. Nije.

Nitko nije htio zvati hitnu

U svoj toj gunguli neki su ipak uspjeli ostati sabrani. Jedna ga je cura prebacila na bok. Tad je već bio poprilično plav, a disanje mu je bilo dosta plitko. Uzela sam telefon i krenula zvati Hitnu. Dio ekipe je poludio. Doći će i policija, ima droge u stanu. Svi ćemo najeb*ti.

Nije mi bilo jasno, a nije još niti danas, kako netko u tom trenutku može misliti na svoju guzicu. Nitko od nas tamo nije bio liječnik. Na podu je ležao polumrtav lik koji se grčio kao da mu je zadnje u životu. Nije reagirao, jedva je disao. Može li se uopće drugačije nego nazvati Hitnu? Jeb*š sve da i popušiš kaznu, ne možeš ostaviti čovjeka samo tako da umre poput psa na cesti. Ja s tim ne bih mogla živjeti.

ILUSTRACIJA / Darko Tomas / CROPIX

Kad je hitna stigla on je već dolazio k sebi. Probudio se, napadaji su prestali. Nije davao baš najsmislenije odgovore, ali što drugo i očekivati od čovjeka koji do pred maločas bio na rubu smrti. Kad ga je doktorica pitala što mu je bilo, rekao je da je okej. Stalno je to ponavljao kao da u to doista i vjeruje.

Kao da se ništa nije dogodilo

Na kraju je njegova cura ipak ispričala što mu je bilo. Doktorica ga je pitala što je uzeo. Nije ga to pitala iz znatiželje već mu je objasnila da se različite droge drugačije liječe. Nije mu ni to bilo dovoljno, i dalje je tvrdio da ništa nije uzeo. Onda je mlada liječnica počela govoriti da joj je dužnost pozvati policiju kad sumnja da su u pitanju droge. Nije ni to pomoglo. Svi su ponavljali da nitko ništa nije uzeo iako je svatko od nas izgledao kao bijesna vjeverica.

Odvukla sam doktoricu na stranu i pobrojala ono za što sam znala da je uzeo. Detaljno sam opisala njegovu epizodu. Za policiju me, iskreno, stvarno boljela ona stvar. Sve i da su došli, nisam imala ništa kod sebe, a kretenuša kakva jesam, stvarno sam se ozbiljno bojala za tog dečka i bila sam uvjerena da bi trebao barem do bolnice. Možda je taj napadaj koji je imao ipak nešto opasnije od pretjerane zabave, pri čemu ne umanjujem rizike koje to nosi.

Danas sam odgovornija

Lik je na kraju završio na promatranju na psihijatriji. Dio ekipe koja je bila na afteru razbježala se i prije nego je hitna stigla, nisu htjeli imati posla sa potencijalnim sran*em. Od nekih sam ljudi kasnije saznala da je lik okej, prestao se čak i drogirati, a bogme se nakon toga prilično dugo nisam drobila niti ja. Aftere danas izbjegavam u širokom luku, mnogo sam odgovornija i manje sam po sceni generalno.

Dragi ljudi, dijelim ovo s vama ne da bih reklamirala svoj životni stil, svakome njegovo, ali ovakva se i slična sran*a događaju, osobito kad su u pitanju droge, ali lakše je okrenuti broj hitne nego nekoga nositi na duši. Crna je kronika ionako puna, ne trebamo je puniti još i mi samo zato jer se bojimo za svoje dupe. Što je s onim da su čitave države padale zbog toga što se mislilo da ljudski život nema cijenu?

*Tekst je iskustvo čitatelja i ne odražava stav redakcije

droga

predoziranje

after

newsletter

Prijavite se na Newsletter