Ladanje (17)

Na porodu te nafilaju dripom, raspadaš se i još se usuđuješ kukati. Šuti i trpi, a i tko zna kad ćeš liječnika opet trebati


Lada Novak Starčević
14.10.2018.11:00
Na porodu te nafilaju dripom, raspadaš se i još se usuđuješ kukati. Šuti i trpi, a i tko zna kad ćeš liječnika opet trebati
iStock

sažeto

Od malena nas tako uče - pogneš glavu, zažmiriš i prođe. Bitno da se ne diže prašina... Kako krivo!


Lada Novak Starčević
14.10.2018.11:00

Šefica ti je glupa, jednostavno je. Ako ćemo iskreno, ne može se to nikako finije reći. Lijena je, bahata i ti uvijek odrađuješ njen posao, ali valjda si do sad naučila - ne buni se.

Glas u glavi: 'Zar nema nekog drugog tko će ukazivati na greške? Dobit ćeš samo probleme. Drži jezik za zubima. Ne skreći pažnju na sebe. Ponekad smo pametniji kad šutimo…'

Šutiš, trpiš, pregrizeš jezik... Svađaš se s njom u krevetu pred spavanje. Životariš...

'Znaš, dobila si otkaz. Da, ti s dvoje vrtićke djece, jasličke čak. Nisi zapravo ni previše kriva (op.a. sigurno ne više od one s početka priče), ali eto. Netko mora. Sigurno razumiješ kako je nama', kaže Glavni. 'Sad ćeš barem imati više vremena za obitelj. Ipak si ti žena', doda kao šećer na kraju.

'Ma da. Razumijem. Uvijek razumijem. Nema problema. Mobitel ostavljam? OK. Hvala. Doviđenja'.

Bitno da se ne diže prašina

Glas u glavi i dalje je neumoljiv: 'Samo ne talasaj'.

Pa da, od malena su nas tako učili. Pogneš glavu, zažmiriš i prođe. Bitno da se ne diže prašina. Ionako rijetko kad nešto možeš promijeniti. Nesposobni političari, nepravilnosti u sustavu, nepravde - prvo u školi, pa na fakultetu, poslu, u braku, prijateljstvu, obitelji, neravnopravnost… Šuti i trpi!

Dođeš na porod, bez pitanja te nafilaju dripom, raspadaš se, i još se usuđuješ kukati. Kad krene horor, liječnik se neljubazno izdere na tebe: 'Pa normalno je da boli, možda si trebala prije misliti'.

Opet pregrizeš jezik. U sebi psuješ sve čega se sjetiš, ali šutiš. Šutiš, kao što su nas lijepo učili dok smo bili mali. A i znaš već uobičajenu mantru: 'Tko zna hoćeš li ga opet trebati. Samo se pogni jače'.

Netko te gurne u tramvaju, a na kraju se ti ispričavaš. Da se taj drugi ne osjeća loše. Učili su te lijepo da je pristojnost najvažnija vrlina.

Škola u koju ti ide dijete se urušava. Doslovno. Malo se ljutiš po Fejsu, ali umjesto da glasno prosvjeduješ pomisliš da nećeš valjda baš ti biti najglasniji.

Osrednji uvijek prežive

'Nitko ne voli buntovnike. Tko zna kakav će tretman onda dijete imati. Nemojmo se nepotrebno zamjerati.'

Muž te odvali posred lica, sigurno si opet prigovarala. Zar je stvarno tako teško nekada prešutjeti? Što će biti s jadnom djecom? Znaš li kako je rasti bez oca? A imovina? Gdje si točno mislila živjeti?!

Nakon spontanog pobačaja rade ti kiretažu bez anestezije. Stružu ti maternicu, misliš da ćeš se onesvijestiti od nepodnošljive boli.

Gle, svima tako rade. Pa nisi ti neka princeza. Stisni zube.

Nakon svega stave te u sobu s rodiljama. Nije li divno nakon svega vidjeti majku koja grli svoje dijete. Njene grudi pune mlijeka koje hrane svoje tek rođeno čedo. Koga je uopće briga za tvoje nabrekle grudi i polomljenu dušu?!

Osrednji i pokorni uvijek prežive

'Zar baš moraš dovoditi sve u neugodnu situaciju. Pa daj već jednom stisni zube.'

Žene su jednostavno preosjetljive, tako emotivne. Bune se i kad treba i kad ne treba. 

Šutnja i pristajanje na kojekakve nepravde vlada u svim porama. Osrednji i pokorni uvijek prežive. Ne zato jer su najbolji, nego zato jer na sve pristaju, sve im je dobro, svemu se prilagode.

Ništa se ne može pa je bolje i ne pokušavati. A ionako ti može biti i puno gore pa budi sretan i zahvalan.

Ukoliko želiš mijenjati stvari uvijek iz prikrajka čekaju neke posljedice.

Pasivnost, inercija… Pa te zgazi jedan, drugi, treći… Ali onda dođeš do točke kad je stvarno nemoguće ići po starom, poznatom, obrascu. Živci jednostavno popuste, postanemo prestari za sranja. Postane preteško, ali to nas bar natjera da napokon glasno kažemo što mislimo.

I onda, ako imaš sreće ili, bolje reći, nesreće pa i na previše lošeg naiđeš na svom putu, zastaneš, i napokon shvatiš - 'Dosta je! Napokon više ne šutim!' 

Jer još je i lako kad zbog šutnje trpimo udarce jedan za drugim i dižemo se, problem je kad se jednom uopće ne dignemo. Jer šutnja može i ubijati. Onda povratka nema.

Ladanje

stav

šutnja je zlato

Podijeli članak

newsletter

Prijavite se na Newsletter