Maša je instruktorica pasa pomagača

Radim s djecom s posebnim potrebama, a onda sam i sama dobila 'posebnu' kćer. Bar sam bila u prednosti jer znam sustav


Lada Novak Starčević
15.10.2018.19:00
Radim s djecom s posebnim potrebama, a onda sam i sama dobila 'posebnu' kćer. Bar sam bila u prednosti jer znam sustav
Željko Puhovski/CROPIX

sažeto

Smeta ju što se kroz cijeli sustav, od kad se dijete s teškoćama rodi ide s rečenicom 'Mama, vi morate...'. Podrška roditeljima je minimalna


Lada Novak Starčević
15.10.2018.19:00

Zagrepčanka Maša Dolenc je terapeut instruktor pasa pomagača, objedinila je dvije struke: rad s djecom s teškoćama u razvoju te rad s psima. Kao djevojčica se u Klubu za obuku službenih i sportskih pasa Zagreb bavila s poslušnosti i agilitijem. Njezin prvi pas, kujica Amy, bila je 19. i 21. na Svjetskom prvenstvu, državna prvakinja.

"Za engleskog koker španijela nije uobičajen takav talent. Ali bila je posebna", priča nam Maša, koje je završila socijalni rad na Pravnom fakultetu.

Nakon fakulteta je poželjela spojiti ljubav prema psima i rad s ljudima i uspjela u tome. Uključila se u Udrugu za školovanje pasa vodiča i mobilitet, a oni su je poslali na specijalizaciju u Norvešku, gdje je provela godinu dana radeći s korisnicima i psima.

Željko Puhovski/CROPIX

"O terapijskom radu s djecom s teškoćama nisam znala puno osim bazične pomagačke uloge. Onda sam samoinicijativno upisala Edukacijsko-rehabilitacijski fakultet, specijalizacija za ranu intervenciju. Ostao mi je još završni rad i dva ispita jer sam i sama u međuvremenu dobila posebnu djevojčicu", priča nam Maša u Centru za rehabilitaciju Silver, gdje radi. Završila je i senzornu integraciju na Akademiji za razvojnu rehabilitaciju.

U Silveru je razvila inventivni program Rehabilitacija s terapijskim psom. Psa se u njemu uključuje u igru, smislene aktivnosti i potiču svi segmenti razvoja djeteta. Puno djece s kojom radi su u autističnom spektru. Pokušava raditi i s djecom koja nemaju pozitivne reakcije na psa. Ima ih autoagresivnih, agresivnih, djece s fobijama...

Kaže da ne može reći da ima 100-postotni uspjeh jer su djeca različita, ali reakcije su izuzetno dobre.

"Mi često zaboravljamo da su djeca s teškoćama u razvoju samo djeca. Kada bolje razmislite, i djeca urednog razvoja imaju različite reakcije prema svemu oko sebe. Često se naša djeca, u koje spada i moja kćer, gleda kroz prizmu da je to možda obilježje nekog problema u razvoju. I ti mališani imaju pravo i razlog za svoju reakciju", kaže.

Roditelje treba uključivati u terapiju

Također, za djetetov napredak smatra da su roditelji vrlo važni i da ih treba uključivati i u terapiju.

"Kod mene roditelji ne samo da imaju pravo biti u prostoriji dok radim nego želim da sudjeluju u terapiji. Mnogi sa strane me pitaju kako mi ne smetaju. Pa ta djeca su s njima kod kuće. Ako želim da roditelj nešto nauči, dobije ideju za doma, to ne mogu nikad prenijeti riječima kao što mogu pokazati. Roditelj svoje dijete zna najbolje tako da i on meni pomogne pri nekim reakcijama koje odmah ne mogu prepoznati", objašnjava nam Maša.

Kaže da je senzacionalistički reći da se uz psa može ozdraviti i pozivati roditelje da ga nabave djetetu s poteškoćama. Treba znati da je uz psa tu cijeli tim koji radi, kaže.

"Ako ne radite na način da potičete komunikaciju dijete se može s 10 godina zaustaviti na tome da se grli sa psom i to je to. Mi učimo roditelja kako će zbližiti dijete sa psom, ali je važno i kako da se pas dobro osjeća uz dijete. Da pas ima pomagačku, ali i motivacijsku ulogu".

Najveći joj je gušt na poslu, govori nam, kada radi s djetetom koje do tada nije pričalo, a kasnije u interakciji sa psom nešto kaže.

Jedna mama mi je rekla da je pas prvo živo biće kojem je njeno dijete dalo pusu jer je inače osjetljivo na taj kontakt.

Dosta pasa je prošlo kroz Mašine ruke. Njezina labradorica Viva je njena najodanija suradnica. Uskoro će imati sedam godina, kao i njena kćer Katrina. Kujica je s njom na poslu, ali s njom ide i kući.

Željko Puhovski/CROPIX

"Viva ima poseban osjećaj za djecu, zna kad treba biti mirna, kad treba napraviti neki pokret da to kod djeteta izazove reakciju. Ona zna jesti sa žlicom iz zdjelice. To je fantastično za djecu kojima je teško hranjenje, držati žlicu pa ju djeca hrane", nabraja nam što sve Viva zna.

Djeca ju pregledavaju kao da su doktori, igraju se dućana, šeću Vivu zajedno. Najgore je forsirati vezu između djeteta i psa, to mora ići prirodno. Sa psom se može, kaže nam, kao u svakoj profesiji, napraviti greška ako se neispravno postupa.

Mašina situacija je specifična jer osim što je stručnjak u radu s djecom, ona vidi i drugu stranu života s djetetom s teškoćama.

Kad si terapeut dijete dolazi na sat vremena. Ti se tada maksimalno trudiš postaviti situaciju. Ovo je potpuno drugačije.

"Moja Katrina brzo je puštena doma nakon prekratke fototerapije, imala je žuticu. Baš taj dan kad je kod nas bila patronažna sestra, dijete nismo mogli probuditi. Žutica je udarila na centralni nervni sustav. Nije mogla gutati, rekli su da neće hodati, teška jedna situacija... S godinu i pol su mi rekli da sam bila uspješan terapeut pa je dijete prohodalo i počelo jesti, s tri godine i krupnu hranu", priča nam.

Toliko je, kaže, dobro napravila posao da naše društvo nije smatralo da njena djevojčica treba još malo stasati da dozreli. Tako je Katrina morala krenuti u jaslice.  

"Morala sam se žestoko boriti da dobijem četverosatno radno vrijeme, nisam imala problem s poslodavcem, ali dok vi skupite sve papire, dijagnoze... To je cijela procedura. Gleda se da se nećete promigoljiti kroz sustav. Puno majki je prošlo kroz to gdje ih se gleda kroz lupu. Pozlatilo se barem svakom tko je rekao - tvoje dijete nema problema", kaže nam.

I sama sam se našla u situaciji da ne znam što da radim

Iz svog bogatog iskustva smatra da hitno treba potaknuti ranu intervenciju.

"Prekasno djeca dolaze. Kod onih sa socijalno-komunikacijskim teškoćama problemi izbijaju tek kasnije, ali neke stvari su vidljive već dok su bebe", objašnjava.

Sa svojom djevojčicom je prošla različite faze - agresiju, autoagresiju. Katrina sad ima sedam godina, može normalno komunicirati, trči, razumije šalu. Puno je toga naučila, ponajviše zahvaljujući velikoj požrtvovnosti majke. 

"Dobar dio terapija sam sama odguslala, bila sam u prednosti pred roditeljima jer poznajem sustav, makar sam se i sama našla u situaciji kad ne znaš što ćeš pa istražuješ kako", iskrena je.

Posebno ju smeta što se kroz cijeli sustav, od kad se dijete s teškoćama rodi ide s rečenicom 'Mama, vi morate...'

Podrška roditeljima je minimalna. Može se čuti 'Ova mama ne radi dovoljno'. Ljudi moraju živjeti, nekad jednostavno ne znaju kako.

Njezina Katrina ide u vrtić Sopot, koji ima odličnu ekipu i stručni tim. Iduće godine ju čeka škola i Maša se nada da će i kvartovska škola ostati dovoljno otvorena da ju njeno 'posebno' dijete može pohađati.

Sve što je različito u Hrvatskoj je problem

"Svi pričaju o kurikulumu, naravno on je velika stvar, sigurno ga treba mijenjati, ali i mi se moramo svi promijeniti u našim glavama, biti otvoreni prema različitosti. Postoje problemi i s darovitom djecom. Sve što je malo različito postaje problem.

Školu treba napokon otvoriti prema djeci, djeca su različita, imaju različite talente. Mi moramo našu djecu imala ili nemala teškoća usmjeriti prema njihovim talentima da jednog dana budu uspješnima u životu. Ne možemo ih cijelo vrijeme ukalupljivati i onda kad izađu iz škole ne znaju živjeti niti raditi. To ne mora značiti da će svako dijete raditi u redovnom zaposlenju", smatra ova terapeutica.

Nema puno želja za svoju kćer, trenutno joj želi otvorenu i toplu učiteljicu koja će prepoznati njezine sposobnosti. 

Ako želite i vi biti socijalizator pasa koji će kasnije nekome pomoći, možete se javiti u Centar za rehabilitaciju Silver.

Maša Dolenc

pas rehabilitator

Centar za rehabilitaciju SIlver

djeca s posebnim potrebama

Podijeli članak

newsletter

Prijavite se na Newsletter