Ladanje (10)

Naša prekrasna Gara umire, samo mantram da ju ne boli, a u prsima osjećam strašan teret koji je sve teži...


Lada Novak Starčević
19.08.2018.11:00
Naša prekrasna Gara umire, samo mantram da ju ne boli, a u prsima osjećam strašan teret koji je sve teži...
Privatni album

sažeto

Naša hrvatska ovčarka najprivrženiji je i najodaniji pas kojeg znam. Živi s nama deset godina u potpunoj slobodi


Lada Novak Starčević
19.08.2018.11:00

4.30 je ujutro. Nedjelja. Maloprije sam se probudila. Mrak je. U dnevnoj sobi kraj otvorenog prozora stoji upaljen laptop i glasno svira Olivera.

Moj muž sinoć je do kasno bio u dvorištu s našom kujicom. Pazio ju je i pravio joj društvo jer je teško bolesna. Umire...

U jednom trenutku pustio je neku njegovu pjesmu i potpuno se smirila pa su još satima njih dvoje sjedili jedan kraj drugoga i slušali muziku skupa. On inače nije baš tip od dalmatinske šansone, očito je jako tužan. Iako, drži se hrabro i naš je oslonac kao uvijek.

Kad je otišao spavati, glazbu nije ugasio i evo sad ju vidim kroz škure kako leži ispod prozora. Budna je, ali mirna. Napokon je mirna.

Zadnje dvije noći stalno je potiho cvilila i skakala po ulaznim vratima kad bi ušli u kuću. Pa bi se malo smirila i opet. 

Očito joj glazba paše, osjeća da smo s njom. 

Neću je uznemiravati i izlaziti van jer kad dođem k njoj na trenutke mi se čini da je još gore. Kao što su djeca kraj mame najosjetljivija tako je ona sa mnom. Odmah mi se krene žaliti, kao da postane još tužnija.

Iako, i dalje voli da ju mazim. Pa sjednem kraj nje i dugo ju i nježno milujem po glavi. To oduvijek najviše voli. Čim prestanem, gura mi šapicu da hoće još. Sad više nema snage za energično lupkanje sa šapom, ali me kad prestanem još nježnije pogleda. Pa je mazim još i još.

Privatni album

Ima neki poseban miris, zapravo smrad, od bolesti, ali meni je to ona. Sve njeno volim kao kod svoje djece.

Prošao je sat vremena, ali još neću k njoj, iako sam budna. Čujem je kako potiho diše ispod prozora.

Lagano sviće dan. Ne mogu spavati. Moram ju paziti, ne može otići sama.

Danima već spavamo napreskokce. Jučer sam se probudila u zoru, uzela sam kavu i sjedila s njom vani satima dok se drugi ukućani nisu probudili.

Većinu dana leži negdje skrivena, a onda dođe do nas i gleda nas svojim lijepim, sada pretužnim očima, i potiho cvili. Ne može više hodati. Svakih nekoliko sati uhvati snage pa krene, ali brzo opet padne s nogu. Muči se, ali čini mi se da više od nemoći nego od boli. 

Jučer se čak i digla. I krenula za nama u šetnju. Pustila sam ju, uvijek ide s nama. Izgledala je kao da je ona stara, zdrava.  I onda na pola nije mogla dalje. Trebalo joj je dva sata da se odmori i vrati se.

Privatni album

Koliko razumijem, a i veterinari tako kažu, ne boli je. Barem ne jako. Umirem od tuge kad se krene nervozno meškoljiti. Pomisao da je boli je užasna.

Inače, sve sam odlično izracionalizirala. Deset godina je krasno živjela. Bila je uvijek potpuno zdrava i potpuno slobodna. Svih 2000 kvadrata našeg imanja je njeno. Nikad nije bila na lancu, možda smo ju tek desetak puta vodili na uzici. 

Svi umiremo pa i životinje. Bitno samo da ne pati... Ali svejedno užasno je. Strašno je teško. Naš nabrijani Garonja je bolestan. I mi smo svi bolesni s njom. Teško bolesni.

Danima osjećam neki teret na prsima i ne prolazi. Samo mantram da ju ne boli.

Čitav život Gara živi vani i nevjerojatno uživa u tome. Muž joj je napravio i kućicu prije koju godinu, ali ona ne voli nikakvu sputanost. Oduvijek spava pred našim kućnim vratima. Kad padne i najveći snijeg ona ne želi nigdje nego pazi pred našim vratima. Pa ju malo natjeramo da se ugrije kraj peći u podrumu. I opet odlazi čuvati našu kuću. Nas.

Privatni album

Nikada ne zaključavam. Pa Gara je tu. 

Da ju uspavamo i prekratimo joj muke? Nemam snage. Prije nekoliko dana, kad je sve ovo krenulo, mužu sam u strahu i nervozi rekla da je to možda rješenje. Najbolje da pozovemo veterinara i nek' ju uspava. Ali sada više tako ne mislim.

Želim da sve bude prirodno. Ne želim da igdje ide. Ona ovih 10 godina nikad nije išla daleko od nas. Ne želim joj to priuštiti. Strah. Znat će da je to kraj. 

Moj prvi pas na svoj zadnji dan nije htio izaći iz kuće. Trebao je na infuziju i on, koji je samo na zvuk otvaranja vrata jurio van, sakrio se pod stol i nije htio van. Pa smo ga mama i ja doslovno izgurale iz stana. Ne znajući da se neće vratiti. Uginuo je dva sata kasnije, nakon što smo ga ostavili kod veterinara. Ne želim opet da mi ljubimac bude sam na kraju.

Još se sjećam kad nam je došla. Imala je pet mjeseci. Prekrasna mlada hrvatska ovčarka. Muž je u Garešnicu išao po nju. A i garava je. Bilo je lako dati joj ime.

Privatni album

Stari vlasnik je mužu rekao da ju zaveže kad dođe s njom kući, ali smo se još prije njenog dolaska dogovorili da će naša Gara uvijek biti slobodna. I tako se ona nakon par sati kod nas odlučila vratiti u svoj prvi dom. I pobjegla. Bjesomučno smo ju tražili po poljima i obližnjoj šumi. Tri dana joj nije bilo traga. I onda se jedno jutro pojavila u dvorištu puna čičaka. Dva dana je probavljala silne bobice koje je tih dana očito jela da preživi. 

Otkad nam se vratila, više nas nije nikada napuštala. Postali smo njeni. Nikada nisam vidjela privrženijeg i nježnijeg psa. Djeca su je navlačila, grlila, ljubila. Uvijek im je sve puštala. A znala je napasti i lisicu koja nam je krala kokoši. Srčano se obračunavala sa štakorima, zmijama. Ništa nije moglo doći do nas. I ništa što smo radili vani nije prolazilo bez nje. 

Stražarila je kad bi imali vanjske radove, lijenčarila s nama i sve naše šetnje su bile i njene.

Privatni album

Seoske pse, svi mi u mojoj okolini kažu, nema se običaj dugo i mukotrpno liječiti ako je jasno da nade nema. To se jednostavno ne radi. Kad im dođe kraj nitko se u to pretjerano ne petlja, prirodi se da glavna riječ.

U početku sam bila zgrožena, ali posljednjih dana ih sve više razumijem iako sam prije živjela u stanu i moj prošli pas spavao je redovito sa mnom na krevetu.

Gara nikad nije imala taj tretman. Ona je stalno u travi, blatu, voli se i okupati u svakoj bari koju vidi.

Ona je naš ljubimac sa svom ljubavi koja ide s tim, ali je zapravo samo ukroćena divlja životinja kojoj je mjesto u prirodi.

Sućutna susjeda razumije moju bol. I ona je tugovala za svojim ljubimcima. Plače i svaki put kad prodaje kravu, priča mi. Objašnjava mi da i krave plaču kad odlaze.

'Suze im se slijevaju niz lice. I onda kažu da životinje ne osjećaju', kaže mi i u ruku stavlja lijek za bolove. 

'Ako ju zaboli, daj joj. Samo da se ne muči... A svi ćemo jednom otići, to znaš.'

Razdanilo se pa sam izašla k njoj. S jednom rukom pišem, drugu držim na njenom tijelu. Leži kraj mene, diše jako sporo, ali mirno. 

'A sad adio, a sad adio. I tko zna gdje, i tko zna kad...', svira po tiho.

Privatni album

pas

Ladanje

Gara

Podijeli članak

newsletter

Prijavite se na Newsletter