U klubu ih je napala grupa lezbijki

Jedna je prijatelja zalila alkoholom u oči, druga mi se unijela u facu uz prijetnju: 'Ajde, razbit ću te!' Treba li se dogoditi krvavi obračun da netko napusti klub?


Robin Mikulić
27.12.2018.13:45
Jedna je prijatelja zalila alkoholom u oči, druga mi se unijela u facu uz prijetnju: 'Ajde, razbit ću te!' Treba li se dogoditi krvavi obračun da netko napusti klub?
iStock

sažeto

Gadno je kad do diskriminacije dolazi od strane većine, ali je neoprostivo kad diskriminiramo sami sebe


Robin Mikulić
27.12.2018.13:45

Homofobija i njezine sramotne izvedenice mogu se, nažalost, očekivati u društvu kao što je naše, reći ćete. Pa ipak, mnogo je degutantnije o takvim pričama slušati kad dolaze iz same zajednice. O tome možda najbolje svjedoči priča o transfobiji koja se ovih dana raspliće po profilu jednog od dva zagrebačka gej kluba.

Damjan Tadic / CROPIX

Transfobija u gej klubu

"Došle smo u klub oko 1, sve je bilo okej. U jednom trenutku smo nas troje ušli u ženski WC, našminkati oči. Brava na ženskom wc-u malo je zeznuta i nije lako otvoriti vrata.

U idućem trenutku netko lupa po vratima. Pokušavam okrenuti bravu, teško mi ide. Napokon uspijevam. Djevojka izvana počinje urlati na mene, a zatim i na ostalo dvoje.

Govorim joj da slobodno uđe jer je WC prazan. Pravimo prostora da prođe jer se želimo našminkati do kraja. Ne smetamo nikome, ne zauzimamo WC, slobodan je za uporabu, a šminka se valjda smije stavljati u WC-u.

Kraj djevojke stoji i njezina frendica, totalno podivljaju i počinju nas educirati o tome  tko mora ići u koji WC, kako se mi usuđujemo u ženski WC. Ja joj govorim da ne može tako, da svatko smije ići u WC u kojem se osjeća dobro te da ona ne može znati kako se mi identificiramo (riječ je o dvije nebinarne i jednoj cis osobi) i tu su krenule transfobne uvrede.

Nasrnula je na prijatelja i pogodila ga u glavu. Nakon toga je udarila i prijateljicu.

Nitko joj ne vraća pa samo nastavlja. Govorimo joj da se ne želimo tući i neka prestane, ali ona ne prestaje. Prima me za ruku jer sam se zaderao da prestane i neka ode na WC, ako želi. Sje*e mi prst.

Dolazi zaštitar i govori nam da svi izađemo iz WC-a i tog prolaza. Odlazimo van, ispred kluba, da sve to prođe i da dođemo sebi. Prijateljica plače i u šoku je. Vraćamo se unutra i pokušavamo plesati, ali one nas skeniraju.

Drugi dvoje prijatelja, koji su bili u klubu, ali ne i u WC-u, odlaze do zaštitara reći mu što se događa. „Čekaj da popušim.“ Nastavlja o tome kako se cura možda mora samo ispuhati. Ona se mora ispuhati?!

Stojimo na podiju. Dolaze njih dvije i neke prijateljice iza njih. Jedna prijatelja zalijeva alkoholom u oči, druga se unosi meni u facu i govori mi: „Ajde, razbit ću te!” Ja smireno gledam u nju. „Oprosti, ja ti ne brijem na nasilje. Fakat ne želim ove nasilne momente.”

Na trenutak se smiruje, ali ubrzo opat navaljuje. Shvaćam da ovo ne ide nigdje. Opet odlazimo po zaštitara. Dolazi, ali ne izvodi cure van.

Fakat ne znam, treba li se dogoditi krvavi obračun da netko napusti klub?

Djevojke nas ne prestaju maltretirati i mi smo prisiljene ili izaći iz kluba ili se početi braniti na isti način -  nasiljem, ali mi nismo ti ljudi. Izlazimo i zaštitar protiskuje jedno žao mi je, u stilu je*i ga ekipa, vi ste takvi i izazivate, ja tu ne mogu ništa. 

Kako je to moguće? U LGBTIQ+ friendly prostoru (koji to očito nije). Hoćete li javno osuditi transfobiju?"

Istraga je u tijeku

Odgovor nije dugo trebalo čekati. Odgovorni u klubu plakativno se ograđuju od transfobije navodeći da je istraga u tijeku. O policijskoj prijavi, koja se u takvim situacijama podrazumijeva, ne govori nitko. Ali zato javno nude mogućnost daljnje pomoći, za slučaj da koraci koje su poduzeli nisu dovoljni.

Želim da rasprava bude javna

"Da, nažalost, 'Ako smatrate da još nešto možemo za vas učiniti' nije dovoljno. Ono, uz batine i poniženje bilo bi super još nešto. Oprostite, ali nismo dobili premalo pečeno meso ili raskuhanu rižu pa da ovako odgovarate. Dobili smo uvrede i batine.

Uz niz stvari na kojima biste mogli poraditi da se približite definiciji kluba koji predstavljate kao LGBTIG+ friendly, želim nas obavijestite o rezultatima vaše istrage i svim mjerama koje ste odlučili poduzeti.

Ne razumijem zašto bi vam se trebali javljati privatno? Transfobija se dogodila u klubu. Niste tada na nju reagirali unutar tog prostora, tako da je sad ne možete ostaviti u svoja četiri zida i želim da o njoj raspravljamo javno", kaže svjedok nemilog događaja.

Mali podsjetnik na nedavne homofobne ispade

Prošli sam tjedan izvještavao s generalne probe performansa naslovljenog Usmeni spomenik. Trebala je to biti jedna klasična reportaža kojom se najavljuje umjetničko-aktivistički događaj u čijem se središtu nalazi usmena povijest homoseksualnosti u Zagrebu.

Jeste da su mi od hladnoće otpala stopala, ali tko mi je kriv što sam, kreten, u višesatnu šetnju smrznutim prosinačkim Zagrebom obuo tenisice. Svejedno, već nakon prve postaje bilo mi je jasno da je riječ o prilično inovativnom podvigu za ovdašnja podneblja. Grupa ljudi, predvođena Adrianom Pezdircom pod redateljskom palicom Anice Tomić, obilazila je ključne punktove jedne nepoznate zagrebačke povijesti – postaje koje su obilježile zadnjih 50 godina lokalne LGBT scene. Jedan od njih bio je i Bacchus.

Alternativne istine nisu samo Trumpov đir

Iako vlasnik popularnog jazz okupljališta takvu stvarnost negira, što je redateljici dao jasno do znanja kad joj je poručio da će idući put kad se ondje pojavi sa svojom trupom pozvati policiju jer se on godinama bori s vjetrenjačama ne bi li s kluba skinuo stigmu gej okupljališta, njegova je istina u domeni one Trumpu omiljene – alternativne.

Damjan Tadic / CROPIX

Priroda klijentele Bacchusa godinama se, naime, usmeno predavala u zagrebačkim gej krugovima kao jedno on nekolicine sigurnih mjesta. Čak sam se i ja, koji sam u Zagreb pristigao 2007. godine, naslušao takvih priča. Zvonimir Dobrović skupio je, pak, nekolicinu svjedočanstava, koja uzgred vrlo decidirano opisuju gej scenu u Bacchusu, u knjizi koja je poslužila kao predložak performansu. Neka od njih pročitale su dvije tranđe dvometrašice, djevojke od čelika koje su se stoički odupirale hladnoći.

Vijest o homofobiji kojom se vlasnik Bacchusa brani od prošlosti toga mjesta, degutantno se ograđuje od ljudi koji se konzumiraju svoje pravo na slobodu izražavanja (a drag zasigurno pripada tome), otada je odjeknula internetom, barem ondje gdje je važno.

Homofobija nije samo stvar krkana

No, koliko god njegovo mišljenje i ponašanje bilo neprihvatljivo, ono i dalje odražava naše aktualno društveno ozračje. Daleko od toga da nekoga opravdavamo, štoviše – njegove diskriminatorne stavove pribijamo javno na zid srama. Prostor kulture i slobode koji se naziva zagrebačkim hramom jazza, ili sam ga ja barem tako neko vrijeme zvao, trebao bi se, baš poput njegovog vlasnika, prisjetiti početaka jazza i svega onoga što kao takav predstavlja. Krkanluku i nazadnosti u jazzu mjesta zasigurno nema.

Damjan Tadic / CROPIX

homofobija

transfobija

bacchus

usmeni spomenik

anica tomić

Adrian Pezdirc

Podijeli članak

newsletter

Prijavite se na Newsletter