Četvero Zagrepčana objašnjava zašto još žive s roditeljima

Neki su dobili djecu pa im paše baka servis, drugi štede za stan, a neki su prelijeni otići od doma jer ne žele sami kuhati i čistiti


Robin Mikulić
09.11.2018.13:50
Neki su dobili djecu pa im paše baka servis, drugi štede za stan, a neki su prelijeni otići od doma jer ne žele sami kuhati i čistiti
iStock

sažeto

Izašla je studija koja pokazuje da mladi Hrvati u prosjeku i dalje žive s roditeljima, a mi smo provjerili kako to izgleda u stvarnosti


Robin Mikulić
09.11.2018.13:50

Stati na vlastite noge može biti prilično zahtjevna stvar kad je riječ o hrvatskoj mladeži, osobito onog dijela koja živi u Zagrebu. Najnovija studija pokazala je, naime, da prosječni 25-godišnjak još uvijek živi s roditeljima kako bi mogao uštedjeti za stan dok kucne trenutak da osnuje obitelj.

Ja sam, recimo, svoj roditeljski doma napustio nakon srednje škole kad sam se u Zagreb preselio radi faksa. Jasno, roditelji su me tad još uzdržavali, ali sam i sam obavljao studentske posliće kako bih si malo podebljao budžet. Vjerujem da je tako većini djece koja nisu odrastala u nekom većem gradu.

A kako izgleda situacija drugog dijela milenijalske stvarnosti? Pronašli smo četvero mladih koji još uvijek, iz ovih ili onih razloga, žive na račun svojih roditelja, a ovo su njihove priče.

Marta, 36

istock

Prvi put sam se odselila od svojih s 28 godina. Živim i studirala sam u Zagrebu pa tako mojima nije padalo napamet da mi financiraju drugi stan. Kad sam počela raditi također, ako nije bilo nekog dečka na vidiku (a nije), bilo je nepojmljivo da rentaš stan u istom gradu.

S tih mojih gotovo 29 godina moja majka je naricala, kao prava zagrebačko-hercegovačka mater, kao da joj je netko otrgnuo prvašića sa suknje. Ali preživjela je i naviknula se. E da, tad sam se bila odselila u drugi grad.

Nakon četiri godine, poslovnog brodoloma i odrađene sezone u restoranu vratila sam se nazad u Zagreb. Kod svojih doma. Bilo je baš kao u svim onim romantičnim komedijama kad se Cameron Diaz vrati u svoju selendaru iz New Yorka, samo što sam ja došla iz selendare u Zagreb.

I da, nema neke sretne ljubavne priče. U međuvremenu smo imali nekoliko težih situacija, poput prevelikih režija koje smo zajedno podmirivali, mamin karcinom. Sada sam ušla u dugačku sretnu vezu sa svojom bankom, jer sam konačno nakon 15 godina rada u struci stekla uvjete za kredit. I upravo idem s tatom do novokupljenog stana da poštemamo jedan zid.

Igor, 37

istock

Odrastao sam tu na kvartu s mamom i bratom. Rano sam ostao bez oca, majka je sama odgajala mene i brata. Od malih sam nogu znao da moram povući jer nam obiteljska situacija nije bila baš sjajna. Dobro, brat je nešto stariji od mene pa je povlačio i on, koliko je mogao, ali nam je bilo jasno da moramo mami olakšati.

Počeo sam raditi već nakon srednje, paralelno uz faks. Financirao sam se sam radeći nekoliko poslova. Tad sam naučio vrijednost novca i stekao naviku da stalno ostavljam nešto sa strane za ne daj Bože. U jednom sam trenutku otvorio čak i firmu, ali kad mi se posrećilo s poslom u struci, ostavio sam biznis kolegi.

Iako sam bio financijski zbrinut, odnosno imao sam takve uvjete da sam mogao dići stambeni kredit skoro odmah nakon faksa, dugo mi to uopće nije padalo na pamet. Doduše, taman me tad bila ostavila dugogodišnja cura s kojom sam bio čitav faks pa mi se nikud nije žurilo. Kaj će mi stan za sebe samoga kad mogu novac koji bih davao nekome drugome stavljati na stranu dok se situacija ne promijeni.

Umjesto da rentam stan za sebe samoga, ja sam štedio tako da izbjegnem dužničko ropstvo u najvećoj mogućoj mjeri. Osim toga, nisam morao čistiti, prati, peglati niti kuhati. Mami bih davao za režije, a ostalo je išlo na račun. Brat se odselio u međuvremenu, oženio se. Tako se većina ljudi iz mog društva odselila od svojih staraca. Da ti pravo kažem, ne znam nikoga tko je od svojih otišao živjeti u iznajmljeni stan.

Kad sam konačno skupio dosta da kupim stan, polovicu – kredit neki sam ipak morao dići, ukazala mi se poslovna prilika koju nisam mogao odbiti. Rad u inozemstvu. Na kraju sam taj stan kupio i uredio prije nego sam otišao, ali ga sad rentam pa i kad se vratim natrag u Zagreb živim i dalje kod mame. A kako sam kršćanski odgojen, mislim da je moja dužnost brinuti se za staru kad ona više neće moći. To je najmanje što je zaslužila kad se već toliko žrtvovala da mom bratu i meni ničega u životu ne nedostaje tako da će taj moj stan, kako se sve čini, i dalje biti nečiji tuđi dom.

Viktor, 32

istock

Nema smisla da se pravim. Dolazim iz prilično povlaštene obitelji. Starci su mi poduzetnici pa nam nikad nije falilo para. Mogao sam što sam htio. Od malih su me nogu slali posvuda po svijetu da se školujem. Tako sam ljeta otkad znam za sebe provodio u Engleskoj učeći tamo jezik, a kasnije sam tako obišao Ameriku i Australiju.

Da sam htio ili tražio, straci bi mi ziher kupili i stan, ali zakaj da se brinem sam za sebe kad ne moram. Sumnjam da bih imao za čistačicu i kuharicu. Osim toga, studirao sam u Zagrebu pa nije bilo potrebe da se seljakam. Živimo u ogromnoj kući tako da mi prostor nije bio problem. Čak sam imao i dovoljno privatnosti budući da sam praktički sam živio na jednom čitavom katu.

Nakon faksa, koji se malo odužio jer sam si to mogao priuštiti, otišao sam sam u Ameriku na doktorat pa ću o stambenom pitanju razmišljati kad se vratim natrag, ali ne vidim razloga za brigu. Bude li potrebno, straci će povući neke veze tako da posao ne bi trebao biti problem, a skučit ću se kad mi se bude dalo zajeba*ati s time. Sigurno ne dok si ne nađem ozbiljnu curu, a vjerojatno ću i tad ostati doma jer sam sin jedinac.

Dina, 27

istock

Martina sam upoznala još kad sam studirala u Beogradu. Ne znam kako smo kliknuli, ali našli smo se i odmah sam znala da je to - to. Godinama smo živjeli na relaciji Zagreb-Beograd i to nam je zapravo i pasalo. Imali smo najbolje od oba grada, a kako smo oboje umjetnici uživali smo rijetku privilegiju sudjelovati na dvije prilično živahne umjetničke scene.

Stvari su se malo promijenile kad sam ostala trudna. Nismo planirali dijete, a kad smo shvatili da je na putu bilo je već prekasno za intervencije. Mislim, i da nije, za nas to nikad ne bi bila niti mogućnost – ne zato što sam neki fundamentalist koji vjeruje u svetost života, upravo suprotno, mislim da svaka žena ima pravo slobodno raspolagati svojim tijelom, nego smo oboje osjećali da smo spremni za obitelj.

Iz praktičnih razloga uselili smo se kod njegove majke. Martin je još bio na faksu, a ja sam na doktoratu, pa nam baka servis zapravo stvarno odgovara. U ovim uvjetima možemo normalno živjeti i razvijati se kao umjetnici, a da našem djetetu ništa ne nedostaje. Kad dođe vrijeme, preselit ćemo se u neki svoj prostor, a dotad nam apsolutno ništa ne fali kod punice. Osim malo privatnosti, naravno, ali sve u životu ima svoju cijenu, a mi smo ovu zasad i više nego spremni plaćati jer je korist još uvijek veća od svih nedostataka s kojima smo trenutačno možda  ograničeni. Kompromisi.

milenijalci

štednja

život s roditeljima

stambeni kredi

Podijeli članak

newsletter

Prijavite se na Newsletter