Mile je tri godine spavao na zagrebačkim ulicama

Ni jedne noći nisam mirno spavao, strepio sam od golemih štakora, ali su ljudi bili još puno opasniji...


Robin Mikulić
21.01.2019.14:30
Ni jedne noći nisam mirno spavao, strepio sam od golemih štakora, ali su ljudi bili još puno opasniji...
Tomislav Krišto / CROPIX

sažeto

Mile Mrvalj izvukao se iz pakla beskućništva, osnovao udrugu, a odnedavna vodi i turu po Zagrebu koju nikako ne biste trebali propustiti


Robin Mikulić
21.01.2019.14:30

Zagreb se polako, ali sigurno pretvara u zanimljivu turističku destinaciju koja obiluje alternativnom ponudom. Ljudima je očigledno dosta klasičnih tura po Gornjem i Donjem gradu pa je potražnja potakla bujanje zanimljive ponude. Nedavno smo, tako, pisali o šetnji nepoznatim Zagreb. Jest da je bila riječ o jedinstvenom projektu, ali, kako su nam organizatori rekli, Usmeni spomenik uskoro bi trebao zaživjeti u regularnijim terminima. Zima, naime, nije baš najbolje godišnje doba za višesatnu šetnju zagrebačkim ulicama.

No, što kad ljudi nemaju izbora? Što je s našim sugrađanima koji svoje živote, bez obzira na vremenske uvjete, provode doslovno na ulici? Tad se perspektiva u potpunosti mijenja. Budite iskreni. Koliko znate o stvarnosti beskućništva kad je činjenica da se većina nas i na sam spomen te ugrožene grupe ljudi pravi da smo gluhi i slijepi? U tramvaju ih zaobilazimo u širokom luku, kad ih vidimo na cesti prelazimo na drugu stranu.

CROPIX arhiva

Invisible Zagreb, pionirski vid turizma

Jedan od njih je do pred koju godinu bio i Mile Mrvalj, čovjek neobične karizme i neuništiva duha. Na ulici, bez krova nad glavom, proveo je tri i pol godine, a čim je riješio svoj status, pokrenuo je udrugu Ulični fajter putem koje nastoji pomoći onima koji nisu bili njegove sreće. Dio tog projekta je i Invisible Zagreb, pionirski poduhvat u kojem gospon Mile svima koje to zanima nekoliko puta tjedno približava strašnu stvarnost beskućnistva.

Princip je sljedeći, odete na njihovu stranicu, odaberete dan koji vam odgovara (sve ture započinju u 17 sati ispred Glavnog kolodvora), napišete koliko će ljudi sudjelovati i onda vam preostaje još samo izbor jezika. Mile, naime, svoju edukativnu šetnju nudi na hrvatskom, engleskom i njemačkom. Domaćih je ljudi, kaže, začudo dosta više nego li stranaca iako se o njegovim turama priča diljem Europe. I znate što je najvažnije, osim činjenice što ćete upoznati mračnu stranu života, plaćate mu koliko možete, a sve donacije idu onima za koje se već godinama neumorno bori. 

Tomislav Krišto / CROPIX

Mile Mrvalj Hrvat je i katolik, što mu je dosta važno. Dobar dio svog života proveo je u Sarajevu. Držao je ondje godinama galeriju, imao ženu, živio klasični građanski život. Ostao je tamo čak i za vrijeme najkrvavije opsade u suvremenoj povijesti ratovanja. Majka mu je, kaže, bila bolesna i nije imao druge. No, ne žali. Možda će ovo zvučati pomalo bizarno, ali upravo te godine njemu predstavljaju najbolje u životu. Živio je tad, kaže, po prvi put u svom životu za nekoga drugoga. Našao je svoju svrhu.

Njega, za razliku od prvog velikog vala beskućništva, nije uništila privatizacija. Ne znam jeste li ikad o tome razmišljali, ali prosječni beskućnik nalazi se u 50-im godinama, ima oko 15 godina staža i nekad je imao sve ono što imamo svi mi. Takvih je ljudi među više od 90 posto. Čisto da srušimo stereotip o lijenom klošaru.

Nakon što se raspala Jugoslavija, dobar se dio ljudi nije snašao. Radili su na crno, nisu imali nikakva osiguranja. Kad su poslodavcima postali suvišni, završili su na cesti.

Beskućniku nije važno gdje je

Mileta je zadesio drugi val, onaj koji je uslijedio nakon što se 2008. rasplinuo kapitalistički balon. Nije više mogao plaćati najam za svoju galeriju, banka mu je sjela na hipoteku. Ostavila ga je žena. Ostao je bez svega, u potpunom šoku. No svojoj ženi ne zamjera. Kaže da nitko nije pristao na to, čak niti pred bogom, da uz nekoga ostane u takvim uvjetima.

CROPIX arhiva

Kupio je kartu, sjeo na bus za Zagreb i krenuo u svoj novi život. Kaže da beskućniku nije važno gdje je, ali on je htio biti svoj među svojima. Dozlogrdio mu je nacionalizam i sve one predrasude koje ga prate. U đir su ga ovdje uveli drugi beskućnici. Pokazali su mu pučke kuhinje, uputili ga na mjesta gdje se može oprati, ruševine u kojima može prenoćiti.

Alkoholizam je golemi problem

Najgore s čim se u to vrijeme susreo nisu bile ni vlažne prostorije ni stalna opasnost od štakora. Ono najgore njemu je bila agresija s kojom se susretao kod drugih beskućnika. Nije pijanac, bio im je čudan. Držao se po strani koliko je mogao jer, kaže, ako s njima ne piješ, ne možeš se s njima ni družiti.

No, da se razumijemo. U najvećem dijelu slučaja, alkohol nije razlog zbog kojeg su ljudi završili na ulici. Alkoholu, i to onom najotrovnijem, se okreću tek kad upadnu u začarani krug koji dobro poznaje svaki nevidljivi građanin. Jer, beskućnici su upravo to. Nevidljivi ljudi, kako nama, tako i sustavu.

Sustav ne mari

Sustav, naime, ne brine o njima koliko bismo to očekivali. Njihov je najveći problem, još uvijek, činjenica što nemaju osobne iskaznice. Mi možda taj komad plastike uzimamo zdravo za gotovo, ali bez njega beskućnici ne mogu ostvarivati veći dio građanskih prava - uključujući izlazak na izbore. Je*eš izbore, reći ćete, i bit ćete u pravu. No, ne mogu ni u većinu pučkih kuhinja kao ni na smješaj u Kosnicu (jedino veće sklonište za beskućnike u Zagrebu).

CROPIX arhiva

Ljudi bez papira mogu jesti tek u ograničenom broju pučkih kuhinja koje su obično pod Crkvom. I sam sam se prošlog ljeta imao prilike uvjeriti da je tome tako kad sam ih obišao nekoliko. Spavati mogu samo u Jukićevoj, gdje ima 20-ak ležaja, kod sestara Majke Terezije. Ondje se mogu i oprati, ali im to ništa ne znači, kako Mile kaže, kad će se vratiti u istu onu smrdljivu odjeću s kojom su došli.

Štakori su stalna prijetnja

Kako se onda snalaze? Spavaju gdje god stignu. Ruševina postoji posvuda, primjećivali ih mi ili ne. Problem je u tome što su to sve odreda vlažne i derutne prostorije koje nisu ni približno pogodne za život. Ne postoje vrata, ne postoje prozori. Svoj prostor uvijek dijeliš s nekim koga možda niti ne poznaješ. Tri i pol godine, koliko je Mile proveo na cesti, nije normalno spavao bojavši se uvijek tko spava na kartonu do njega.

Druga stvar koje se bojao bili su štakori, golemi štakori. Da mu ne bi pojeli noge, navlačio bi preko njih uvijek nekoliko vrećica koje bi ugurao u broj ili dva prevelike cipele. Preko glave navlačio bi jaknu, da zaštiti nos i lice. I ne biste vjerovali, ali gore mu je bilo tijekom ljeta. Kad je zima svi te ti slojevi griju, ali se zato ljeti pod silinom tog najlona kuhaš. Gljivica na nogama se rješavao godinama nakon što se izvukao iz pakla.

Vjernik je, ali svoju vjeru ne nameće nikome

Predao se, kaže, ipak nije nikad. Svoju je utjehu pronašao u vjeri. I iako o tome mnogo priča, ne prodaje demagogiju. Mile samo vrlo otvoreno govori o svojim iskustvima. Zahvaljujući svojoj vjeri, kaže, zna da je najbolji i najveći i da će, što god ga snašlo, pronaći izlaz. Odatle, inače, i ime njegove udruge.

Mnogi nisu te sreće. Izgube žar za borbu i predaju se. Takvih priča Miletu ne nedostaje, kao ni onih tužnih sudbina koje su ljude na različite načine dovele čak i ispod samog ruba egzistencije. Najgore je, kaže, što ih sustav zaobilazi u širokom luku. Jednom kad si na cesti godinu, dvije, nemoguće se je vratiti u društvo kao njegov funkcionalni član bez resocijalizacije. Trebali bismo se tu barem, uvjeren je, ugledati na sjeverne zemlje. Ondje su pravi beskućnici, zahvaljujući sustavu koji mari, samo stariji i nemoćni.

Tomislav Krišto / CROPIX

Neki su beskućnici ugroženiji od drugih

A takvih ne nedostaje niti među otprilike 2000 zagrebačkih beskućnika, na koliko Mile procjenjuje njihov broj. Među njima ima onih s psihičkim bolestima, njima je daleko najteže. S njima u pravilu teško na kraj izlaze i sami beskućnici zbog čega su još izoliraniji, iako bi upravo oni, u teoriji, trebali ostvarivati najveću socijalnu pomoć. Bez osobne? Nula bodova. Svim postojećim mehanizmima unatoč, preskupi su za državu pa će im na šalteru često nedostajati samo još baš onaj jedan papir nužan da riješe svoj status.

Žena ima malo, oko 5 posto. Najčešće su kratko na ulici. Snađu se, kaže Mile, brže od muškaraca. Pronađu posao, možda čak i smještaj. Izvuku se. One koje ostanu su ili prestare i nemoćne s nikim da im pomogne ili pak imaju neku vrstu psihičkih problema.

Svjetlo na kraju tunela

Kako se Mile izvukao, pitate se? Pred par godina donesen je novi Zakon o osobnim iskaznicama. On je, u teoriji, beskućnicima omogućio da svoj status riješe tako da se jave u najbliži centar. Pa i ne baš, Mile je na svoje papire čekao sedam mjeseci. Slali su ga od vrata do vrata, trebali su mu stalno novi papiri. Zapravo, bez obzira na zakon, nitko nije znao kako ga točno primijeniti u praksi.

Imao je sreće. Kolegica novinarka radila je priču i pritisnula sustav. Idući dan intervenirao je i sam ministar, a Mile Mrvalj je nakon mjeseci bezuspješne borbe s birokratskim vjetrenjačama konačno dobio svoju identifikacijsku ispravu. Nedugo nakon toga ostvario je svoja prava, pronašao stan. Tri dana, kaže, od šoka nije mogao spavati. Nije bio naviknut na to da ima krevet, vrata. Ali kad ga je jednom pokosio san, odmorio se najbolje u svom životu.

Sad pomaže drugima da se izvuku

I otad nije stao. Mile, naime, ne vodi samo ture po Zagrebu, on preko svoje udruge neumorno pomaže beskućnicima. Nekima rješava papire - ne može se, kaže, drugačije nego kucati od vrata do vrata i svejedno se radi o dugotrajnom procesu zbog čega može raditi samo od pojedinačnog do pojedinačnog slučaja, drugi dolaze na njegove radionice. Izrađuju privjeske, sva zarada ide njima. Na početku ih je, kaže, bilo teško privući, ali kad su shvatili da će zaraditi dobar novac, počeli su se oni javljati njemu. Jedini uvjet za sudjelovanje jest taj da na radionicu dođu trijezni. I svi se toga drže.

Osim toga, tiska i svoj časopis, Ulični fajter. To je uz Ulične svjetiljke, upozorava, jedini čiji prihodi idu beskućnici. Postoji još jedan - o imenima nećemo, ali nije teško provjeriti o kojem se radi, ali oni varaju građane dok istovremeno beskućnike zakidaju za njihov udio u prodaji časopisa.

Razmislite dvaput

O Miletu i njegovom projektu Invisible Zagreb mogao bih još dugo. No možda bolje da nešto ostavim i njemu. Bolje će vam to ispričati nego bih ja ikad mogao pa vas bez imalo srama pozivam da mu se javite. Ne samo da ćete upoznati divnog čovjeka neuništiva duha, pomoći onima kojima to najviše treba, nego ćete upoznati drugo lice grada po čijim ulicama šećemo toliko visokog nosa da ne vidimo one kojima možda treba kuna za kruh. Ili pivo. Jer, nemojte biti licjemjerni, i vi ćete ga popiti nakon posla. Zašto to ne bi i oni, kad su već u svemu drugome građani podrumskog reda?

beskućnik

glavni kolodvor

ulični fajter

turistička ponuda grada zagreba

Mile mrvalj

invisible zagreb

Podijeli članak

newsletter

Prijavite se na Newsletter