Ljudi se prisjećaju svojih iskustava iz radnih akcija

'Nije istina da se mlade sililo. Djevojke su dolazile zbog muškaraca, a muškarci zbog djevojaka. Ondje sam prvi put naučio što je menstruacija'


Robin Mikulić
11.01.2019.18:00
'Nije istina da se mlade sililo. Djevojke su dolazile zbog muškaraca, a muškarci zbog djevojaka. Ondje sam prvi put naučio što je menstruacija'
screenshot

sažeto

Radilo se nakon redovnog posla, ni smještaj ni hrana nisu bili bog zna što, ali su se ljudi kućama svejedno varaćali sretni


Robin Mikulić
11.01.2019.18:00

Naši djedovi i bake pa čak i pokoji roditelj još se uvijek rado, zvao se jugonostalgičarem ili ne, prisjeća radnih akcija. Mnogi koji su u njima sudjelovali opisuju ih kao najbolje iskustvo u svom životu.

Kad sam predložio ovu temu, u redakciji je nastao košmar. Svatko je imao neku svoju obiteljsku priču o radnim akcijama. I dok su s jedne strane govorili da potječu iz obitelji koje su bile uvjerene da su radne akcije bile namijenjene buržujskoj djeci jer ona sa sela ionako imaju dovoljno posla u vlastitom vrtu, drugi su imali sasvim druga iskustva.

screenshot

Jedan je dida, recimo, upravo zahvaljujući radnoj akciji sebi osigurao besplatnu vozačku. Bio je to jedini put kad je sudjelovao u tom dobrovoljnom omladinskom radu, ali svojih se iskustva s gradnje autoceste još uvijek rado prisjeća.

Zanima li vas, pak, kako je to točno izgledalo, u nastavku donosimo detaljna iskustva dvoje ljudi koji su se za Vice  prisjetili svojih najboljih omladinskih dana.

Dragoljub, 94

U Beograd sam stigao '45., tad sam demobiliziran, a odmah te godine je gradonačelnik pozvao omladinske rukovodioce, među kojima sam bio i ja i objasnio nam da je Beograd u ruševinama i da ga treba obnoviti.

I, formiram ja brigadu, zvala se Rata Dugonjić. Imao sam omladinaca između 300 i 400, kad kako. Ta moja brigada je imala taj lokalni zadatak da čisti trg, da se može živjeti.

screenshot

Ja sam inače završio krojački zanat. Sve ove radne akcije smo mi radili poslije osam sati rada. Radimo od šest ujutro do dva pa onda od tri sata, do šest, sedam navečer radimo radne akcije.

Ta Jelica iz Omladine skupštine Srbije mi je bila kao neki zamjenik. I prvi put sam vidio djevojku u kratkim hlačama, ona ih obukla, dotle nikada nisam vidio i hoću reći, sve se tu doživljavalo, ono što kažu - i radost, i umor, i sve. Ja sam se obradovao, jer su drugi mislili, pazi sad jedna intelektualka, nego ona se prilagodila nama, radila s nama. Bez obzira tko koliko ima škole, svi su radili jednako.

Bio sam seljače pa neke riječi nisam razumio. Bila je djevojčica u mojoj brigadi koja kaže "Izvin'te ja nisam mogla da dođem", znaš, ona kaže meni, "Nisam mogla, imam menstruaciju". Ona je bila druga ili treća koja mi je to rekla i ja tu kažem "Je*em vam tu vašu administraciju", ja kažem tako, kažem. Mi djeca sa sela nismo znali za tu riječ.

screenshot

Vraćamo se jednom tako sa radne akcije od Izvršnog vijeća, vraćamo se od kanala i stižemo na ušće. Ja s jednom djevojkom koja se zagledala u mene i ja u nju. Mi smo sjedili na travi, poljubili se par puta i zaspali. Kad smo se probudili , prošlo je sat i po vremena, mi smo odspavali, eto. Često smo bili gladni, dvjesto grama kruha dnevno.

Slobodan, 66

U radne sam akcije otišao sa 17 godina, odmah nakon srednje škole. Spavali smo u šatorima. Po pravilu se ustajalo relativno rano, oko šest, išla je obavezna fiskultura, pa doručak pa onda odlazak na gradilište. 

Svakog se dana mjerila kubikaža završenog posla i to smo točno znali, imali smo kvotu. Ona je bila oko pet kubika po jednom brigadiru. Svake večeri, brigade i pojedinac koji su ostvarili najveću normu su isticani na toj pozornici, to je bio dnevni izvještaj.

screenshot

Nakon tih šest sati rada, poslijepodne su bili kulturno-zabavni sadržaji u okviru kampa. Te zabave su bile definirane, redovne su bile do deset kada se odlazilo na spavanje.

Osim tih žuljeva koji su bili problem za sve nas klince, taj fizički teret nije bio ekstreman, imao je određen ritam koji je davala atmosfera u brigadi.

Mio, 78

Bio sam na ukupno šest radnih akcija, a zanimljivo je da je za 50 godina koliko su radne akcije trajale u našoj zemlji ukupno bilo dva milijuna sudionika.

screenshot

U naše vrijeme nije uopće postojao pojam nacionalnog obilježja, ja nisam ni znao tko je koje nacionalnosti. 1961. smo radili na auto-putu u Romanovcima i tu su bile brigade iz Beograda, Maribora, Sarajeva, Novog Sada, Splita, sve izmiješano. Mi smo toliko lijepo razvijali to bratstvo i jedinstvo, možemo ga nazvati kako hoćete.

Mi pošaljemo naših deset u slovensku brigadu, oni nama njihovih deset. Mi pričamo njima o Beogradu, oni nama o Mariboru.

Zanimljivo je zašto su ljudi dolazili na radne akcije. Netočno je da je bilo tko prisiljavan ići, išli su samo oni koji su to htjeli. Dobrovoljno. A nisu htjeli svi. U mom odjeljenju u Šestoj beogradskoj nisu htjeli svi.

screenshot

Kapaciteti su bili manji nego što je bio interes i to je bilo problem, što da radimo s prekobrojnima. Onda je išao izbor – morali su biti dobri učenici, fizički spremni.

Bilo je i smiješnih stvari – stajali su na cigle da bi se isticali po visini. Također smo imali i brigade sastavljene od ovih iz popravnih domova. Oni su bili među najboljim radnicima jer su se htjeli iskazati.

Nije bilo točno da smo mi bili sluđeni entuzijasti koji su samo jurišali, pravili neku Jugoslaviju. Jedan od motiva su za muškarce bile djevojke, a za djevojke muškarci. Te Slovenke su bile toliko lijepe u toj brigadi na autoputu. Mnogi su se na radnim akcijama upoznali, zavoljeli, oženili.

100posto vremeplov

Jugoslavija

Tito

radna akcija

omladinska radna akcija

Podijeli članak

newsletter

Prijavite se na Newsletter