Ladanje (11)

Nijedan loš i strog profesor ne može pokvariti moje dijete i uništiti mu život koliko to mogu ja


Lada Novak Starčević
26.08.2018.11:00
Nijedan loš i strog profesor ne može pokvariti moje dijete i uništiti mu život koliko to mogu ja
Cropix / Ilustracija

sažeto

Prije se roditelji nisu previše petljali, nije se dolazilo u školu 'žicati' bolju ocjenu 'jer on/ona ne voli gubiti' ili 'nije navikao na četvorke'


Lada Novak Starčević
26.08.2018.11:00

Kad je kćer kretala u školu najčudnija mi je bila pomisao da će sama hodati po cesti bez mene. I bez ikoga odraslog. To mi se činilo nekako prebrzo i nepojmljivo. Gotovo da je tek izašla iz moje utrobe. Nije mi se sviđalo što neću više imati kontrolu. Što ju neću moći štititi u svakom trenutku. Doslovno, grozno mi je što njeno tijelo neće uvijek biti u mojim rukama.

Misao o kombiju u koji guraju djecu, iako ne znam za nijedan takav stvarni slučaj, ne da mi mira kad god nije pod mojoj kontrolom. Pa onda kažem sebi 'opusti se' i trudim se ne misliti i puštam ju samu. Ne mogu je držati po staklenim zvonom, koliko god se to u ovo ludo vrijeme čini kao dobra opcija.

I mi smo svuda išli kao mali, ali 'bila su druga vremena tih '80-ih', reći će netko. Ne bih rekla. Jednom zgodom kad sam se vraćala iz škole, udaljene jedva 200 metara od kuće, na stepeništu mi je s leđa prišao neki gospodin. I promrljao nešto jako prosto (nisam ga ni shvatila baš) i posegnuo za mnom. Srećom imala sam divovsku torbu na leđima pa me nije uspio zgrabiti, a ja sam pobjegla. Nisam ispričala nikome. Bilo mi je neugodno kako su neki ljudi zločesti.

Bilježnica u glavu zbog krivog tona

Na mom platou na Savici još godinama poslije nije bilo javne rasvjete. I bojala sam se uvijek hodanja po mraku. Ali to ne znači da nisam redovito hodala onuda i kad bi se smračilo.

Svakodnevno sam išla u glazbenu školu tramvajem, od svog osmog rođendana, uz opasku starijih da svakako prođem kraj vojnika na straži jer je tim putem sigurnije.

Nikad mi nije bilo jasno zašto bi uniformirani mladić s oružjem bio sigurniji od pitomog parka sa zaljubljenim parovima, ali nisam se bunila. Starije se bespogovorno slušalo.

Ok, ponekad bih napravila tri kruga više i kasnije bih javila profesorici klavira da sam bolesna jer nisam imala snage za njenu strogoću. Kad ne bih izvježbala, jako bi se ljutila. U krajnjem bijesu zamahnula bi svačime na mene. Bilježnica, note... Nitko nikada nije postavljao pitanje oko toga. Kakva inspekcija, pravobranitelji i sl...

Mama je rekla, dobro je da se učiš disciplini. 

Završila sam čak cijelu osnovnu školu tamo. Sa dobrim ocjenama. I izgrlila se sa svojom (m)učiteljicom na kraju. Šapnula mi je da nije mogla podnijeti moju nezainteresiranost. A tako sam talentirana.  

Razumjela sam ju dugo godina kasnije. A i naučila sam nešto - da me teško išta može slomiti.

Profesori su, kažu, danas drukčiji nego u 'naše vrijeme', zahtjevan je program, djeca su preopterećena. Ma isto je sve. Ni gore, ali ni puno bolje, nažalost.

Roditelji nisu 'žicali' bolje ocjene

Moja profesorica u osnovnoj je šamarala đake. I to jednog najviše, koji je trebao dobiti baš sve suprotno od šamara. Majka bi ga ostavljala preko noći na cesti, nakon što bi se napila. A onda bi jadan došao u školu po malo mira i dobio istu bijedu. 

Od jedne smo već u petom razredu masovno dobivali jedinice i lagani udarac štapom po ‘guzi’ jer ‘nismo dobri’. Iako, nekako mi je ta povijest skoro najviše ostala u glavi. 

Tada se roditelji nisu previše petljali, nije se dolazilo u školu 'žicati' bolju ocjenu 'jer on/ona ne voli gubiti' ili 'nije navikao na četvorke pa se ne smije razočarati i izgubiti vjeru u školu'. Nije bilo mobitela da se djecu zivka pod odmorom i provjerava je li ručak bio fin. 

Roditelji s nama nisu učili kao danas. Ne zato to nisu bili brižni ili nas nisu voljeli, ali škola je bila naša stvar. Ako nešto nismo razumjeli, nazvali bi susjedu iz razreda koja je imala bolje ocjene. 

Kad sam se upisivala u srednju školu mama se isto nije puno petljala. Nije istraživala kvote, proučavala koja je škola više 'hoh', niti gdje idu bolja djeca…

Odabrala sam školu do koje je put išao preko glavnog gradskog Trga. To je bio glavni kriterij. Nije li uzbudljivo svaki dan prolaziti centrom?

Inače sam bila prilično poslušna. Dolazila sam iz izlazaka po dogovoru, trudila se otrijezniti do kraja večeri ili barem mudro šutjeti i odjuriti tiho u krevet po dolasku kući. Kad bih imala jedinice to bih nekako mudro prikrila, krišom odlazeći prijateljici na instrukcije. Većinu stvari bih naposljetku mami ipak ispričala.

Najvažniju stvar sam dobro naučila u svom domu - obitelj je tu uz mene. Kako god bilo.

Jednog ljeta u srednjoj sam skoro pala razred. Profesorica fizike poslala me na drugi rok jer sam joj rekla da na prvi, koji je odužila na nekoliko dana, ne stignem jer moram na more s društvom.

Hej, prvo more s društvom. Pa tko bi to propustio?

Pa sam se dugo ljutila na nju. Maštala kako bih je pogodila jajem dok se penje Schlosserovim stubama. Sada bi i sama sebe srušila kad se sjetim kako sam bahata bila.

Ipak postoje neka pravila i autoriteti

Profesorica kemije nije voljela kad bih se oblačila u crno. A u crnom bih bila uvijek. Namjerno bih još obukla i 'marte' na plus 30. Pa bih često dobila jedinicu. Srećom nije bilo društvenih mreža da mama stavi na 'javno' gnušanje na groznu profesoricu koja diskriminira i da priča o 'profesorici iz pakla' do jutra osvane na svakom portalu koji drži do sebe. Iako, da je i bilo, sigurna sam da ne bi ni trepnula na moje kukanje kako me porfesorica mrzi.

Nakon svega, danas se smatram prilično normalnom osobom. Čak sam i uspjela završiti fakultet. Nekad imam posao, nekad nemam, ali sam većinom u plusu. Bez većih psihičkih trauma.

Ne trebamo se bojati dječje škole i obaveza koje dolaze s njom. Ne trebamo strahovati od novih iskustava. Jedino što ja kao roditelj trebam naučiti svoje dijete je da ima stav, dati mu samopouzdanje i svojom ljubavlju mu pomoći da preživi te lude godine. Ili zapravo najljepše.

I naučiti ih da ipak postoje neka pravila i da ipak postoje autoriteti koje treba poštovati.

Neće njih stroga učiteljica pokvariti niti im uništiti djetinjstvo, a kamoli život. Neće ih ni učenje gluposti i nepotrebnih činjenica zaglupiti. Ni previše obaveza nikog nije ubilo.

Na stranu da ne bih voljela da je sve drugačije, pametnije i smislenije pa i naše obrazovanje, ali eto, živimo u Hrvatskoj. I svakome realnom je jasno da će i naša djeca završiti fakultete dok se nešto promijeni. I ako.

Djecu ipak najviše možemo pokvariti mi sami, koji smo im najbliskiji. I jedino što zapravo svojoj školarki želim i ove godine obećati je da ću biti uz nju. I kad padne. I naučiti je kako da se digne čim bezbolnije. Većinu će ionako morati odraditi sama.

škola

Ladanje

život na selu

dnevni boravak

Podijeli članak

newsletter

Prijavite se na Newsletter