Almira Osmanović na godišnjicu napada na Zagreb

Odjednom je grunulo! Ležala sam na podu, a oko mene svi u krvi, mislila sam da je kraj. Ožiljak na bedru još me podsjeća na taj užas


Robin Mikulić
03.05.2019.14:00
Odjednom je grunulo! Ležala sam na podu, a oko mene svi u krvi, mislila sam da je kraj. Ožiljak na bedru još me podsjeća na taj užas
CROPIX/arhiva

sažeto

2. i 3. svibnja 1995. godine, Srbi su raketirali Zagreb. U napadima je poginulo sedmero ljudi, 39 ih je teško, a 136 lakše ranjeno 


Robin Mikulić
03.05.2019.14:00

"Zagreb se u to vrijeme činio sigurnim. Da, bilo je ratno vrijeme, ali mislili smo da smo sigurni. Ne znam sjećate li se toga, ali život je u Zagrebu normalno funkcionirao. Djeca su išla u škole, mi smo radili uobičajenim tempom. Ja sam tada bila istovremeno primabalerina i ravnateljica zagrebačkog Baleta, radilo se punom parom", započinje nam svoju priču jedna od naših najistaknutijih baletnih plesačica, gospođa Almira Osmanović – jedna od 175 preživjelih žrtava raketiranja grada Zagreba u svibnju 1995. godine.

"Pripremali smo veliku internacionalnu produkciju Donauballet. Tog jutra 3. svibnja prišla su mi trojica mađarskih plesača. Bojali su se, bio je rat. Odlučili su da će se vratiti kući jer se nisu osjećali sigurno. Ja sam ih uvjeravala da se nemaju čega bojati, Zagreb je siguran grad. Par sati kasnije, 18 mojih plesača, uključujući mene, ležali su ozlijeđeni na baletnom podu. Sva ona krvava lica i tijela kolega, ona panika i strah na njihovim licima… Ma, to je slika koju zasigurno dok sam živa neću zaboraviti!", prisjeća se.

Prije točno 24 godine, 2. i 3. svibnja 1995., kao odmazdu za 'Bljesak', operaciju oslobađanja okupirane zapadne Slavonije, Srbi su raketirali Zagreb. U napadima je poginulo sedmero ljudi, 39 ih je teško, a 136 lakše ranjeno. 

"Od nas, srećom, nitko nije smrtno stradao. Naša je baletna majstorica zadobila teške ozlijede stopala zbog kojih više nikad nije mogla ući u normalne cipele – da je plesala bio bi to kraj njezine karijere, a od svih nas ozlijeđenih baletu se nakon napada jedini nije vratio Mark Boldinkoji je zbog zadobivenih ozljeda izgubio bubreg. No, stradao je jedan mladi dečko tu blizu, kod Akademije dramske umjetnosti."

Najmlađa žrtva raketiranja bio je student 

Radilo se o studentu prve godine filmske režije, Luki Skračiću. On je tog kobnog dana išao na fakultet naći se s profesorom u podne, a u trenutku napada je bio na Mažuranićevom trgu ispred Akademije. Teško ranjeni 20-godišnjak odmah je prevezen u Traumatološku bolnicu.

Zadobio je eksplozivnu povredu glave kada ga je pogodio geler. Bio je u komi, kako se prisjeća njegova obitelj 33 dana, a 6. lipnja je umro. Podlegao je teškoj upali pluća, koja je bila posljedica zadobivenih povreda. Pokopan je na Murteru, odakle je njegova obitelj, kojoj je i danas teško pričati o tragediji koja ih je zauvijek obilježila.

NAJMLAĐA ŽRTVA RAKETIRANJA ZAGREBA Mladi student režije Luka u podne se išao naći s profesorom kada ga je pogodio smrtonosni geler

Reuters

Profesor Midžić prisjetio se posebno dirljivog detalja vezanog za pokojnog studenta, koji je bio jedan od najtalentiranijih studenata te generacije.

"Luka je dolazio na sat sa svojim školskim radom koji je trebao biti prezentiran, a koji se zove Autobiografija. U toj Autobiografiji, tom dokumentu koji smo dobili na uvid, vidi se čak i slika aviona koji izbacuje projektile. Pa čak ima jedna rečenica dolje dosta znakovita – ‘Umriti pa ne misliti’. Dakle, nešto sudbinski je vezano uz to. Ne mislim da se radi o sudbini, ali jedna koincidencija koja svakako dira čovjeka u srce, osim naravno što je teško kad vam pogine student", ispričao je tadašnji dekan ADU.

Prvo sam se pobrinula za kolege

Nekoliko metara dalje, u baletnoj dvorani HNK, ti si su se isti zvončići koji su usmrtili mog kolegu, probijali kroz stakleni strop.

"Granata je negdje oko podneva pala kroz stakleni krov i u trenutku kada je dotaknula pod rasprsnula se. Nismo čuli zvukove sirena kao obično, već je samo odjednom grunulo. Zaista sam mislila da je kraj i da će ubrzo pasti nešto veće i razornije. Ukupno je ozlijeđeno 18 članova baleta. Bilo ih je oko 45, svi su krenuli prema skloništu, no u toj gužvi nisu svi uspjeli doći na sigurno. Prvo sam samo gledala da nitko nije smrtno stradao. Osjećala sam se odgovornom. Kao ravnateljica Baleta ja sam bila ta koja je odlučila da će se probe održavati ratnom stanju unatoč. Kad su svi ranjenici bili zbrinuti, rekla sam medicinarima da se pobrinu i za mene. Pitao me jedan: ‘Pa zašto?’. Pokazala sam mu tad da sam i ja ranjena u lijevo bedro te me ‘potjerao’ u vozilo Hitne pomoći."

Ozlijeđeni su raspoređeni po bolnicama. Gospođa Osmanović je operirana.

"Dok sam se budila iz kome, kirurzi su se čudili zašto uporno u bunilu ponavljam 'Hvala Bogu što su Mađari otišli'. Pa bila sam sretna što su se spasili. Samo nekoliko sati prije očajavala sam kako mi se raspada predstava jer odlazak četvero plesača nije mala stvara, a u tom trenutku nisam mogla biti sretnija što su pobjegli pred pogibijom."

Oporavak je bio dugotrajan. Ansambl se prvo rehabilitirao pojedinačno u Zagrebu, a zatim su svi skupa prebačeni na Hvar.

"Otok je u to vrijeme zjapio prazan pa su nas u lipnju sve prebacili Hvar. Ekipu je predvodio doktor Fattorini, kirurg koji je u ono doba bio ravnatelj Dječje bolnice u Klaićevoj koja je također tog dana stradala u raketiranju", pojašnjava gospođa Osmanović.

Tiha opasnost tinjala je u Klaićevoj i godinama poslije

Upravo je pred spomenutom bolnicom tog dana poginuo pirotehničar i policijski službenik Ivan Markulin kad je kasetna bombica koju je pokušavao deaktivirati eksplodirala pred Dječjom bolnicom. Njemu u čast pored bolnice u Klaićevoj podignut je spomenik. Svi pacijenti, kao i osoblje, izvukli su se nekim čudom iz napada živi.

No, kako se kasnije pokazalo, priča je vrlo lako mogla skončati mnogo tragičnije. U listopadu 2013. godine, prilikom sanacije krova Dječje bolnice u Klaićevoj, pronađen je, naime, zaostali neeksplodirani zvončić iz napada 1995. Policijski službenici izašli su žurno na mjesto događaja te ga, nakon što je operativni zahvat koji je bio u tijeku u operacijskoj sali ispod krova, završen, u kontroliranim uvjetima detonirali.

Reuters

"Ja imam velikih problema s pamćenjem datuma. Evo, svako toliko me sin podsjeća koliko sam grozna s datumima kad ga pitam koje je godine rođen. Ma to vam ide toliko daleko da se nekad ne mogu sjetiti niti vlastitog rođendana", kaže gospođa Osmanović, "Ali 3. svibnja ću pamtiti zauvijek. Tužno je što se rata sjećamo samo kad su obljetnice."

Sjećam se sablasne tišine koja se smjenjivala s plačem

Tog se kobnog dana prisjećaju i mnogi naši sugrađani. Jedna od njih je i Vesna Palijan.

"Imala sam sat u razredu na prvom katu u osnovnoj školi na Kaptolu kad se sve zatreslo i kad smo se u sekundi s djecom počeli spuštati u podrum. Sve đake škole smo spustili i nagurali u mali prostor blagovaonice koja je jedina u podrumu škole. Nismo znali što se vani događa ni kada ćemo izaći. Molila sam s djecom, pjevali smo s njima i umirivali ih. Oni su bili u velikom strahu za svoje roditelje... Sjećam se te sablasne tišine koja se smjenjivala s plačem nekih učenika ... i nas učitelja koji i sami prestrašeni umirujemo djecu da će sve biti dobro i da su im roditelji živi... Bio je to najteži dan moga rada u školi."

"Mene su zatekle obje, i ona u Petrinjskoj i dan kasnije na Mažurancu", prisjetio se Tihomir Šimunec. "Bio sam na naslovnoj stranici sa vatrogasnim aparatom kako gasim. Spasio sam Mažuranac da ne odleti u zrak jer je počeo gorjeti auto do gradskog plinskog spremišta u parku, a vjerojatno i spasio života i života. Dovoljan mi je tada bio zagrljaj vatrogasaca u znak zahvalnosti. Znao sam što se nalazi u parku i to mi je bilo prvo na pameti, da provjerim. Kad ono, auto je počeo gorjeti. Ništa, trk u kancelarije Podravke i gasi, a kasnije sam vidio koliko je u biti bilo zvončića kuda sam prošao. Je l', od dima i prašine, to nisam ni vidio." 

Tragediju je 3. svibnja '95. za dlaku izbjegao i Igor Matijević.

"Kontejner rakete je pao niti 10 metara od mene, onaj koji je pao ispred HNK. S kćeri, koja je tad imala dvije godine, preskakao sam ogradu sveučilišne tiskare i htio ući u sklonište koje su zaključali iznutra... Nakon lupanja po vratima, pustili su nas unutra."

I mi smo dali svoj simbolični doprinos pobjedi

Gospođa Osmanović na sebi nosi vječni biljeg u spomen tog dana. "Od ozljede sam se potpuno oporavila, a 3. se svibnja sjetim svaki put kad ugledam ožiljak na svom bedru. Ljudi me znaju pitati odakle mi pa se začude kad im u polušali kažem da je to moja ratna ozljeda. Balerina i ratne ozljede, eto. Nitko nije vjerovao da bi Srbi mogli napasti kazalište i bolnicu, ali dogodilo se."

Ona se tih se dana sjeća s osobitim ponosom. "Nismo se predali. Nakon što nam je dvorana uništena, nakon što je gotovo pola ansambla ozlijeđeno, mi nismo prekinuli rad na predstavi. Nisu se, nažalost, stigli do premijere oporaviti svi članovi originalnog postava, ali ih se, kao što sam rekla, najveći dio vratio na pozornicu iako su neki još godinama nakon napada plesali s gelerima u tijelu. Bio je to naš inat i naš umjetnički doprinos pobjedi, makar simbolički."

"Sjećam se kao jučer, kad je bila Oluja, 5. kolovoza, vozila sam se za Mađarsku na nastavak probi za Donauballet. S obzirom na to da je baletna dvorana bila skroz devastirana, nakon rehabilitacije smo na poziv Mađara otišli u Gyor i tamo dovršili naš započeti baletni projekt koji smo i premijerno izveli prvo u njihovu nacionalnom kazalištu, zatim u Amsterdamu, a potom i u Zagrebu na našoj matičnoj pozornici HNK. Bilo nam je jako važno izgurati projekt do kraja i tako pokazati da se ničega ne bojimo te da nas nikakvo granatiranje neće omesti u našoj umjetničkoj misiji. Bili smo baš jedinstveni i dobivali smo podršku iz cijeloga svijeta", zaključila je gospođa Osmanović.

Za raketiranje Zagreba Milan Martić, srpski ratni zločinac, pravomoćno je osuđen na Međunarodnom sudu u Haagu na 35 godina zatvora. Trenutačno svoju kaznu služi u zatvoru Estoniji.

Domovinski rat

Klaićeva bolnica

raketiranje

raketiranje zagreba

almira osmanović

Podijeli članak

newsletter

Prijavite se na Newsletter