Ovi ljudi su nas potresli, inspirirali i dirnuli u 2018.

'Otac mi je srpski vojnik koji je silovao moju majku, a ona me nijednom nije zagrlila niti podojila, no danas nikoga ne mrzim i sretan sam'


Lada Novak Starčević
24.12.2018.13:55
'Otac mi je srpski vojnik koji je silovao moju majku, a ona me nijednom nije zagrlila niti podojila, no danas nikoga ne mrzim i sretan sam'
Cropix/privatni album

sažeto

Naši sugovornici su prošli, a neki još uvijek prolaze, šokantne, nevjerojatne situacije i teške bolesti, ali unatoč udarcima sudbine nisu klonuli i ostali su borci


Lada Novak Starčević
24.12.2018.13:55

Otac mu je silovao majku, koja ga nakon rođenja nijednom nije uzela u naručje

Alen Muhić je rođen ratne 1993. godine u goraždanskoj bolnici. Alenova biološka majka je silovana i prognana iz Foče. Rodila ga je, a da ga nije nijednom uzela u naručje niti podojila. Nije mu dala ni ime. U tom trenutku on je za nju bio plod užasa kojeg je preživjela. 

Sedam mjeseci o Alenu se brinulo medicinsko osoblje, a među njima i domar bolnice Muharem Muhić koji ga je povremeno donosio kući. On i supruga Advija su ga naposlijetku posvojili, a uz suprugu Dženanu te sestre Almiru i Jasmilu su mu najveća podrška.

Istinu o svom porijeklu otkrio je kada je imao deset godina. Ma koliko je okolina u to vrijeme bila okrutna, zahvaljujući podršci i razumijevanju obitelji, Alen je taj period hrabro prebrodio.

Alenov biološki otac je kao pripadnik vojnih snaga tzv. Republike Srpske bio optužen za ratni zločin protiv civilnog stanovništva. Tužilaštvo BiH ga je teretilo da je u više navrata silovao zaštićenu svjedokinju u Foči u ljeto 1992. godine.

Prvobitno je osuđen na pet i po godina zatvora, ali je poslije oslobođen optužbi.

Prije sam mislio da osvetom i mržnjom mogu neke stvari riješiti i da će mi to pomoći, ali tu sam jako bio u krivu. Jer dok je u nama želja za osvetom i mržnjom, mi jednostavno daleko ne možemo dogurati, ostajemo na mjestu i pravimo sebi gore. 

Alen i njegov biološki otac čak su jednom i dogovorili susret, no on se predomislio u zadnji čas i rekao da ga ne smatra svojim sinom, da on nije napravio nikakav zločin i da je sve to laž.

Privatni album

Međutim, Alen je 2006. napravio DNA analizu kada je ovaj uhapšen i ona je pokazala da je on uistinu njegov biološki otac.

Hrabri mladić je početkom ove godine bio govornik u Ujedinjenim narodima na velikom skupu posvećenom borbi protiv seksualnog nasilja u konfliktima.

"Na svu sreću, ja sam ipak sretan u životu, uspio sam izvući tanji, a ne deblji kraj. Zahvaljujući mojim pravim roditeljima postao sam ovo što sam sad. Najviše znači podrška obitelji koja me je odgojila kao svoje rođeno dijete, i stalno to spominjem. Zahvaljujem se Bogu što mi je dao ovako divne ljude, jer, nažalost, mnoga djeca, moje ili slične sudbine, nisu imala tu sreću", rekao nam je Alen.

Nakon svega kaže da nikoga ne osuđuje i ništa ne traži. Sve što mu je bilo potrebno pružili su mu njegovi roditelji.

"Imam poruku za sve one koji šalju poruke mržnje, poruke koje vrijeđaju žrtve, majke, osobe koje su izgubile najbliže. Savjetovao bih im da izađu iz te sfere života, da otvore oči, jer time ne postižu ništa. Nažalost, ti su ljudi ograničeni k'o balkon, što bi se u narodu reklo. Dok su ljudi takvog razmišljanja ovdje neće biti bolje", rekao nam je ovaj nevjerojatan mladić.

Pročitajte više OVDJE.

Jan zbog teške bolesti može pomicati samo jedan prst, ali je izdao roman

Jan Bolić ima spinalnu mišićnu atrofiju tipa 2. 23-godišnjak je nepokretan i ništa ne može napraviti sam, ali može pisati. I od toga ne odustaje. Nedavno je izdao svoj prvi roman - 'Težina stvarnosti'. 

"Pišem pomoću pametnog telefona, jer mi je na njemu najlakše tipkati zbog ekrana osjetljivog na dodir. Pišem samo s jednim prstom koji još uvijek mogu micati. Prije sam mogao puno više pa sam mogao tipkati na laptopu. Sada preko pametnog telefona pa na laptopu prepravljam tekst. Snalazim se. Bolest napreduje, ali nekako pišem. Neću dozvoliti bolesti da mi oduzme i pisanje!", rekao nam je ovaj inspirativan mladić, kojemu je najveća podrška majka. 

Život je za mene najljepši dar. Volim svoj život. Volim one koji čine moj život. Ne treba mi ništa drugo.

 U Hrvatskoj su bez prava na liječenje Spinrazom ostala djeca na respiratoru te oboljeli stariji od 18 godina. Zato ni Jan nema pravo na lijek iako bi on mogao zaustaviti tijek njegove bolesti.

Igor Popović

"Zbog te diskriminirajuće odluke vlade RH i ministarstva zdravstva, jako sam ljut. Sramota. Mislim da svatko zaslužuje priliku se liječiti, a ne ovako, bez ikakve šanse. Da nam barem kažu, ne možemo odmah sve liječiti, ali kroz godinu dana svi ćete dobiti lijek", kaže mladi Riječanin. 

Dodaje nam da ministar ne shvaća da je vrijeme jako bitno. Spinalna mišićna atrofija ne čeka. Ona napreduje, ne može biti bolje, samo može biti gore. 

"Možda da sam primao lijek prsti ne bi oslabjeli. Siguran sam da novaca ima, pa ovo je država, moglo bi se izdvojiti za oboljele od SMA. Oboljeli od SMA su normalne osobe koje imaju svoje snove i želje, nažalost, nekima je te snove bolest oduzela. Koliko se još snova djece i mladih mora prekinuti? Zbog odluke jednog ministra kojeg će jednom ionako netko zamijeniti", zaključuje.

Pročitajte više OVDJE.

Iračanka Naba (16) je s obitelji prošla kalvariju i završila u hotelu Porin

Razgovarali smo sa 16-godišnjom Nabom Al-Sadoon, koja je s roditeljima, dva brata i dvije sestre prošla kalvariju krenuvši 2014. iz ratnog Al-Anbara, a dvije godine je s obitelji živjela u zagrebačkom hotelu Porin. Odnedavno su u iznamljenom stanu i započeli su novi život. 

Agonija iračke obitelji započela je na turskoj obali. Gumenjakom su se planirali prebaciti u Grčku. Na čamcu je bilo 50-ak ljudi. Bio je 14. listopad, 2. rođendan Nabinog maloga brata. Isplovili su u 8 ujutro. 

"Muškarci su sjedili na krajevima, a unutra žene i djeca. Ispod sebe smo stavili svoje stvari. Bili smo pretrpani. Jedna debela žena je sjedila kraj mene i doslovno mi je sjedila na nogama. I sad osjećam bolove u listovima kad sjedim i hodam. Mama nije htjela ići, strašno se bojala. Nitko od nas ne zna plivati. Bila je očajna, tik prije toga na društvenim mrežama smo vidjeli slike poginulog dječaka na plaži.

Vozili smo se šest sati. Šest sati dugih kao vječnost. Nismo o ničemu razmišljali, nitko nije pričao, svi smo bili koncentrirani na more, valove i na to da ostanemo živi. Svi smo se molili u sebi", ispričala nam je Naba.

Kad smo pristali, tata je plakao od sreće. To je bilo prvi put da ga vidim kako plače.

Od trenutka kad su se ukrcali na čamac svi su stavili pelene i idućih deset dana ih nisu skidali. Jer, zaustavljanja nije bilo. Samo hodaš i hodaš, ispričala nam je djevojka.

Goran Mehkek/CROPIX

"Ako staneš mogao bi izgubiti svoje. Putem smo bacali stvari koje smo ponijeli. Bilo nam je preteško. Ostavili smo samo najnužnije", prisjetila se.

Na kraju su ih ukrcali u vlak, najmlađi brat je plakao, molio je mlijeko, a nisu više ništa imali.

"Mama mu je u bočicu sipala vodu, pokušavala ga je smiriti. On je plakao sve jače. Vikao je 'ali ja želim mlijeko, gladan sam'. Bili smo tako nemoćni. Tada sam tatu opet vidjela da plače".

 Na kraju su završili u izbjegličkom kampu u Austriji, no nakon dvije godine ih je policija vratila u Hrvatsku. Ovog ljeta dobili su azil. 

"Čudno, ali ja nisam plakala. Svi su drugi plakali. I tata je tada opet plakao. Treći put u životu", ispričala nam je srednjoškolka.

Pročitajte više OVDJE.

Ana Mari je u sedmom mjesecu trudnoće saznala strašnu dijagnozu

Dino Ljutić za blagdane za svoju obitelj ima samo jednu želju - da imaju jedan 'normalan' dan. 

"To je dan kad sinu ne moram lagati 'sad žurimo, drugi put' kad poželi neki autić. Dan kad ne moram osmisliti kako kupiti ženine lijekove i božićne poklone za djecu, jer za oboje nemamo, ili dan kad se neću probuditi umoran jer sam cijelu noć probdio sa suprugom koja je bila u teškim bolovima", priča nam Zagrepčanin Dino (35), čija je supruga Ana Mari (39) u sedmom mjesecu druge trudnoće doznala da ima strašnu dijagnozu - tumor na dojci i metastaze.

I on je, nažalost, svjestan je da će za taj normalan dan morati još dugo čekati.

"Tada se u bolnici naš normalan svijet srušio. ‘Danas ćemo hitnim carskim rezom poroditi vašeg sina i pokušat ćemo ga spasiti, a potom će ona možda živjeti još nekoliko dana. Pripremite se na najgore', rekao mi je liječnik u KBC-u Zagreb’. Ostao sam u šoku", priča nam mladi kuhar.

Njegova supruga rodila je drugo dijete Matiasa pet sati nakon što je dobila dijagnozu. U trenutku porođaja imala je edem na mozgu, epilepsiju, visoki tlak i metastaze u jetri, kralježnici i limfi.

Sin je rođen kao neurološki rizično dijete s krvarenjem u mozgu prvog stupnja. Imao je tek 2,7 kilograma, a ubrzo je dobio i bubrežnu infekciju. Na sreću, svemu se othrvao i danas ima godinu i pol.

Ana Mari je sad kod kuće, ide na terapije i preglede u bolnicu.

Privatni album

"Ona je jaka osoba, strašno pozitivna i vedra po prirodi, ali i hiperaktivna. Sad s vremenom kao da shvaća da sve to ide presporo i da nikad neće biti kao što je bila pa malo padne. Inače je čista pozitiva, moćna u tom pogledu, posebna osoba", priča nam Dino.

Djeca su, kaže, srećom ili nesrećom mala pa ne shvaćaju njezino stanje. Ana Mari je zaboravila pisati i čitati, ponovo uči jesti samostalno i obavljati neke osnovne radnje. No, s djecom je izrazito nježna i puna ljubavi. 

Trudim se biti i mama i tata, teško je i ne postoji škola za to, ali trudimo se svi.

O sebi ne želi puno govoriti. Kaže da ima ruke i noge i da još stoji na njima.

"Glava mi je još donekle razumna i neću se žaliti, nemam na to pravo. Shvatio sam onu kako srce boli, čuo sam mnogo puta kad  ljudi kažu 'srce mi se slomilo' i doslovno nema riječi za opisati taj osjećaj, praznine, nemoći, jada, boli... Srce steže i grlo se sužava, to je nemoguće ispričati, samo tko je doživio zna taj osjećaj kad srce ne može više, kad hoće iz kože van, kada suza nemaš, a plačeš", tiho nam govori.

Pročitajte više OVDJE.

Sestre Čuljak su upale u zaleđenu provaliju i preživjele nemoguće

Sestre Šima (18) i Draženka Čuljak (17) preživjele su pad u 10-metarsku provaliju u kojoj su provele sedam dana na temperaturama koje su padale do -27 stupnjeva Celzijusevih.

O njihovoj nevjerojatnoj priči redatelj Zdenko Jurilj je snimio dokumentarni film "Sestre" koji je ove godine premijerno prikazan na Sarajevo Film Festivalu. 

Hodajući po snježnoj mećavi 6. siječnja 1985. godine upale su u duboku provaliju duboku oko deset metara. Neuspješno su pokušavale izaći iz jame grebući noktima po ledu. Bile su odjevene samo u traper jakne i bilo im je vrlo hladno pa su se priljubile jedna uz drugu da se ugriju. 

Nismo ni trenutka mislile na smrt, nikad nismo gubile nadu. Cijelo vrijeme smo mislile da će netko doći i spasiti nas. Ta nas je nada spasila.

Ubrzo su shvatile da moraju čim duže ostati budne kako bi imale ikakve šanse za preživljavanje. Molitvom i razgovorom držale su jedna drugu budnom. Nisu imale ni hrane ni vode, samo nekoliko žvakaćih guma. Jele su snijeg.

"Hrabrile smo jedna drugu - 'Hajde da sad pjevamo, hajde da se molimo... Nemoj sada biti tužna.' Nikada nismo bile u isto vrijeme psihički loše. Kad bi jedna bila dolje, druga bi bila gore", prisjetila se.

Potpuno iscrpljene i na rubu smrti našli su ih lovci. 

Cropix/arhiva

Iako se isprva činilo da sestrama nema spasa, u bolnici u Beogradu odlučili su da da im objema treba amputirati noge. To ih je spasilo i uspjele su se oporaviti.

Njihova nesreća im je, kažu, pokazala da je život kratak i naučile su ga još više cijeniti. Dobile su drugi pogled na život.

1990-ih su se obje preselile u Kanadu gdje su osnovale obitelji i zaposlile se. Otad žive život punim plućima.

Draženka redovito ide u teretanu, na treninge crossfita, rekreativno se bavi nordijskim skijanjem, profesionalno trenira veslanje te je 2013. na SP-u u Njemačkoj veslala pod zastavom Kanade. Obje sestre uživaju u ronjenju, plešu, a Šima je zaljubljena u vožnju motociklom. 

"Život je ono što sam napraviš, ne ono što ti se dogodi. Neizmjerno sam zahvalna što su nas lovci spasili i što smo dobile priliku živjeti ovaj život i što se on nije prekinuo s tih 16 godina", priča Draženka. 

Pročitajte više OVDJE.

100posto priča

inspirativno

Alen Muhić

Ana Mari Ljutić

Jan Bolić

Sestre Čuljak

Naba Al-Sadoon

Podijeli članak

newsletter

Prijavite se na Newsletter