Biserka je bila klinički mrtva

Otišla sam na jedno prekrasno i smireno mjesto s puno vode, a onda me bacilo u tunel u kojem je bila samo borba i strašna bol. Otad se ne bojim smrti


Lada Novak Starčević
12.02.2019.21:00
Otišla sam na jedno prekrasno i smireno mjesto s puno vode, a onda me bacilo u tunel u kojem je bila samo borba i strašna bol. Otad se ne bojim smrti
blažeka

sažeto

Pri uvođenju u anesteziju prije operacije dobila je tešku alergiju i doživjela je anafilaktički šok. Kaže da je vidjela sebe na krevetu s plafona 


Lada Novak Starčević
12.02.2019.21:00

Zagrepčanka Biserka Blažeka je otišla na rutinsku operaciju bruha. Rodila je troje djece, a to je bila posljedica posljednjeg teškog poroda. Operacija je trebala biti rutinska, a sve pretrage su bile uredne.

Tog 14. siječnja 1993. godine desilo joj se nešto što nikada neće zaboraviti.

Pri uvođenju u anesteziju dobila je tešku alergiju i doživjela je anafilaktički šok te su je oživljavali barem 15 minuta.

Zadnje se sjeća injekcije u ruku. 'Samo sam otišla', priča nam gospođa Blažeka.

"Gledala sam kao s plafona sebe na operacijskom stolu te doktore i sestre kako su se ustrčali oko mene, prestrašeni. Vidjela sam kako sam dobila neke fleke na tijelu. Onda sam otišla u neki drugi prostor, kako i na koji način - ne znam.

Tada mi je bilo najljepše. To je bilo prostranstvo, bez kuća, bez automobila, bez drveća, samo nisko raslinje te puno vode. Sve boje su bile vodenaste, prozirno žuta, prozirno plava... Sretala sam neke nepoznate ljude, siluete. Imali su lica, muškarci s brkovima, bradom... Bili su u bijelim haljinama, kao plahtama. Pomicali su se, ali kao da nisu hodali.

Govorili su meni nerazumljivim jezikom i nisu me primjećivali. Pokušala sam se postaviti između njih, ali me nisu doživljavali. Tumarala sam i lutala i bilo mi je prekrasno, smireno", priča nam 64-godišnjakinja u dahu. Kaže da se i danas svega živo sjeća jer je bio nevjerojatan doživljaj.

Tada je odjednom osjetila s leđa snažnu silu, kao vakum, koja ju je povlačila natrag. Ušla je u tunel u kojem su se izmjenjivali svjetlo i tama.

"Tamo nije bilo ništa lijepo, samo borba i bol. Bacalo me na sve strane, lijevo desno, okretalo, nisam mogla udahnuti i imala sam užasne bolove po cijelom tijelu. Nemoć, nešto neobjašnjivo. To je bio najgori osjećaj. Moje se tijelo borilo. Nikako da izađem. Odjednom sam zadrhtala, stala, kao da sam s liftom došla nekamo. Ležala sam, a kraj mene se pojavila časna sestra milosrdnica, vidjela sam to po njenoj odjeći, prekrasnog osmijega, držala me za ruku i rekla mi: 'Vi ćete živjeti.' A onda je nestala".

Svatko mora proći što mu je određeno

Ubrzo je Biserka začula glasove, bili su to liječnici i sestre u bolnici u kojoj je bila. Jedna od njih upozoravala je da je Biserki tlak samo 40, a doktor je, prisjeća se, rekao: 'Pustite ju da sama udahne.'

"To mi je bilo kao naredba. Duboko sam udahnula, iz usta mi je nešto izletilo, to je bio tubus i osjetila sam bol. Otvorila sam oči, bila sam u polumračnoj prostoriji na intenzivnoj njezi. Kraj mene je bila anesteziologinja u zelenom, plakala je. Ona je bila ta koja me uvodila u anesteziju, još je bila u šoku. Govorila je da sam tako mlada i zdrava. Kraj mene je bio i liječnik i puno studenata. On me pitao znam li što se sa mnom dogodilo, no nisam znala. Onda je rekao: Bili ste pola sata u kliničkoj smrti. Borili smo se, nismo vas mogli dobiti nazad", govori nam Biserka.

Privatni album

Nikome kasnije nije previše govorila o svome događaju jer mnogi kojima je rekla, kaže, nisu joj pretjerano vjerovali.

Ljudi bi me čudno gledali, neki imaju drugačija tumačenja. Neki se smiju. 

Ona si tumači da se to moralo dogoditi. Smatra da svatko od nas prođe ono što mora proći i što mu je određeno, a vjeruje da joj je iskustvo 's one strane' bilo smjernica da je dosta njenog dotadašnjeg života.

Šest mjeseci poslije Biserka je doživjela novi strašan šok. U srpnju je, baš dok je bila u posjetu pred zagrebačkim Rebrom, doživjela moždani udar. Osjetila je da joj je loše, te se primila za zid zgrade da uhvati ravnotežu i shvatila je da jedva hoda. Na Neurologiji su je odmah primili.

Bila joj je ukočena jedna strana lica, ruka i noga, a na jedno oko nije vidjela.

Dok je ležala na odjelu odjednom je kroz prozor u drugoj zgradi ugledala istu onu časnu sestru koju je vidjela tijekom kliničke smrti. Tražila je da ju pozovu. Kad je došla, Biserka joj je sve ispričala. Sestra Magdalena, koja je radila kao instrumentarka na neurokirurgiji, slušala ju je s nevjericom, no kasnije su se često družile.

Ako se prepustiš vodstvu, sve se slaže

"Ona je moja spona s bogom", kaže nam Biserka, koja je nakon rehabilitacije u Varaždinskim toplicama, gdje je učila iznova hodati i govoriti doživjela preobraćenje.

"Na električnom stupu našla sam komad papira i pisalo je: Zajednica 'Molitva i riječ' petak poslijepodne, subota cijeli dan, nedjelja prijepodne na Dječačkom sjemeništu Šalata. Smatrala sam da ništa ne mogu izgubiti, da idem to poslušati. U petak je bilo interesantno, ali ništa posebno. U nedjelju sam osjetila, osjetila sam strašan protok, otvorila sam se jako. Otad sam obraćenik", kaže Biserka, dok joj teku suze.

Privatni album

Prije tog iskustva bila je, kaže, 'obični' vjernik, onaj koji radi svečane ručkove na Božić i Uskrs i zaziva Boga samo kad krene loše. Sada ne ide u crkvu, ali vjeruje u Boga i u život poslije smrti.

Institucija crkve je jedno, a vjera u Boga i predanje je drugo. Možete imati crkvu kod sebe doma, opustiti se, meditirati, istinski se otvoriti Bogu.

"Nastojim slijediti deset zapovijedi. Moja je filozofija da svi imamo svoju sudbinu, koju ponekad možemo usmjeriti na bolje ili na gore", kaže nam ova iznimno optimistična i energična žena.

U svim boleštinama koje sam imala i čudnim događanjima u mojem zdravlju svaki put sam sve predavala Bogu. Vrlo malo možeš utjecati na sva ta događanja. Ako se prepustiš vodstvu, sve se slaže, govori nam.

Nakon svega sam se rastala, našla sam snagu da ostanem sama sa svojom djecom, da se napokon mogu posvetiti sebi. Počinješ shvatiti da si važan u životu.

2016. je doživjela još jednu tešku dijagnozu - invazivni rak dojke. Mjesec dana kasnije već je bila operirana.

Te godine dobila je rješenje za mirovinu i pomislila kako će napokon imati više vremena za sebe, za svoja zadovoljstva i aktivnosti koje ju usrećuju. Ali realnost je bila drukčija.

Gore me čeka platnena ležaljka

"Čovjek si misli kako baš meni, kako baš ovo, kako baš ono. Hoću masu stvari, hoću ovo, hoću ono, ali ne ide onako kako ja hoću. Jednostavno sam se s tim pomirila i naučila", govori.

Od svojeg iskustva na drugoj strani više me u životu ničega nije strah. Ne bojim se smrti. Groblje je mjesto gdje ostavljamo svoje odijelo, a naša duša odlazi.

Osim prema smrti promijenila je i odnos prema sebi i drugima. Shvatila je druge vrednote u životu.

"Ni danas ne znam svoj rezultat, ne znam ima li bolest nastavak. Čekanje svakog nalaza je ponovno strepnja. No, treba biti hrabar i nositi svoj križ. Život ide dalje, borim se dalje... A znam da me tamo gore čeka platnena ležaljka na toj livadu gdje ću samo ležati i gledati sve oko sebe", govori nam potpuno uvjerena u svoje riječi.

100posto priča

klinička smrt

anafilaktički šok

Biserka Blažeka

Podijeli članak

newsletter

Prijavite se na Newsletter