FOTOGALERIJA: Vodič po nepoznatom Zagrebu

Otkrio sam tajna mjesta na kojima su se ljudi seksali, poprišta nerazriješenih ubojstava, sudjelovao u šori i popio par besplatnih rakija


Robin Mikulić
19.12.2018.14:00
Otkrio sam tajna mjesta na kojima su se ljudi seksali, poprišta nerazriješenih ubojstava, sudjelovao u šori i popio par besplatnih rakija
Damjan Tadic / CROPIX

sažeto

'Usmeni spomenik' je performans koji će se u srijedu u kasnim večernjim satima odvijati po zagrebačkim ulicama


Robin Mikulić
19.12.2018.14:00

„Kao što vidite, ovaj je WC preuređen. Nekada nije tako izgledao. Tu su se skupljali dečki. Neki su samo masturbirali, neki su se nudili za novac, neki su plaćali da ih netko zadovolji. Osim ovog WC-a, popularan je bio i Javni zahod na Trgu Josipa Jurja Strossmayera koji danas više ne postoji, javni WC na Trgu bana Jelačića kojeg isto više nema, te WC na Zapadnom kolodvoru.

Tamo je dugo stajao jedan grafit: 'Glupi pederi! Vi ste jebeno glupi! Svaki dan dobite batine i još ste glupi da dolazite tu svaki dan!' Ili npr. jedan drugi grafit u istom WC-u: 'Tražim starijeg muškarca za dobru jebačinu, meni 25 godina, 20 cm'.

Zapadni kolodvor vrlo je aktivan i danas, kao jedno od glavnih mjesta gay prostitucije. No postojao je i puno luksuzniji i manje opasniji oblik skrivanja i to samo petstotinjak metara odavde. Pa idemo do sljedeće lokacije.“

Neobična šetnja po gradu

Ovo je tek jedan kratki isječak performansa koji će danas ubrzanim korakom grabiti po hladnoj zagrebačkoj adventskoj noći. Riječ je o happeningu naslovljenom Usmeni spomenik u režiji Anice Tomić. Projekt je, gle čuda, inspiriran usmenom poviješću homoseksualnosti u Zagrebu, a redateljici je pod ruke dospio pred ugrubo tri mjeseca. Danas u 22 sata doživjet će, nakon dugih i slatko-gorkih porođajnih muka, konačno svoju premijeru.

Damjan Tadic / CROPIX

Kao što znate, a često se na to osvrćete u svojim komentarima pa znam da znate, tema je to koja bi autoru ovog članka mogla biti od posebne važnosti. No, ovdje nije riječ o meni. Ja svoju seksualnu orijentaciju besramno prostituiram u javnom prostoru gdje god i kad god stignem. Pozvano ili nepozvano.

No, ljudi koji su bili tu prije mene nisu imali istu priliku. Liječnici, advokati, sobari, slastičari, susjedi, braća i sestre, slučajni prolaznici – njihovi su glasovi, baš poput njihovih priča, godinama bili bešumni. Supostojali su neprimjetno, osim u gdjekojoj crnokroničkoj crtici, u tkivu i krajobrazu ovoga grada, u tajnosti, najčešće pod okriljem noći, tkali su jednu alternativnu povijest.

Nju su godinama marljivo rekonstruirali prikupljajući intimne priče njezinih svjedoka Gordan Bosanac i Zvonimir Dobrović, osnivač i predsjednik udruge Domino (koja ujedno produkcijski potpisuje Usmeni spomenik) te urednik knjige koja je inspirirala ovu izvedbeno-aktivističku akciju. Nisam razgovarao s njim. Razgovarao sam s Anicom Tomić.

Žena neopisive energije

Zasigurno ste na nju dosad naletjeli negdje u gradu. Sitna je, plava i neobično lakog, ali munjevitog koraka. Uvijek u žurbi. Prvi put sam je sreo na nekom predavanju. Pojavila se trudna do zuba, zaljubljeno je pričala o kazalištu. Brzo, glasno, odrešito, autoritativno, a istovremeno nekako blago. Pankerica u duši. Obično izbjegavam izraze bliske srcu mojim kolegama iz sportskih sekcija, ali žena fakat ima utakmica u nogama. Moram li reći da je ostavila duboki trag na mene?

Damjan Tadic / CROPIX

Jedna je od šačice redateljica koje su ovom poslu uspjele, a karijera joj je neraskidivo povezana s onom Jelene Kovačić. Otkad su prvi dan sjele za istu klupu u A220, dvoranu dobro poznatu svim studentima komparativne književnosti, nisu se razdvajale. Jedna je kasnije upisala režiju, druga dramaturgiju. Ostalo je povijest o kojoj svjedoči zavidan niz projekata koje su zajedno realizirale.

Ovaj je ipak bio drugačiji od svih s kojima su se spomenute dame dosad hvatale ukoštac. I već vidim kako se Anici diže lijeva obrva dok čita ovo dame. Siguran sam da bi se prije složila s time da kažem kazališne gerilke koje iznutra mijenjaju sustav. No, dobro. Usmenim se spomenikom vraćaju svojim korijenima, dame ili ne.

Mračno doba povijesti

Oko sebe su okupile živopisnu ekipu: što profesionalnu, što diletantski entuzijastičnu (Nino Bokan, Nika Korenjak, Vid Kotarski, Miran Kurspahić, Veljko Milihram, Domagoj Mrkonjić, Nikola Novosel, Srđan Sandić, Filip Sever, Rajna Racz, Neven Aljinović Tot).

Osobnih priča upisanih u knjigu prema kojoj su radile nisu se držale do slova. Kad već nije bilo moguće da ih ispričaju njihovi vlasnici, potražile su drugačiji put. Adrian Pezdirc zaigrao je tako turističkog vodiča koji 20-ak odabranih vodi kroz, u Zagrebu, dosad neviđenu noćnu turu. Kreće od Bandićevog Mosta ljubavi. Dok se Rajna i Nika na tom nesretnom arhitektonskom zahvatu ljube, on govori o povijesti Botaničkog vrta, mjesta koje je zagrebačkim pederima, i ja to smijem reći, godinama služilo kao štajga. Za one koji žele znati više, tako se zovu mjesta na koja su Zagrepčani i njihovi gosti dolazili po dozu svoje zabranjene ljubavi.

Damjan Tadic / CROPIX

Jer, homoseksualnost je do relativno nedavno bila upravo to – zabranjena. Za vrijeme Tita i njegova režima bilo je najgadnije. Ljude su zatvarali u zatvore i ludnice, šikanirali ih psihički i fizički, policija i obična rulja. No, mjesta poput Botaničkog, Glavnog kolodvora, Esplanade ili Bacchusa trajni su spomenici nezapisane povijesti ljudi s margine koju Usmeni spomenik oživljava na jedan dan.

Edukativna šetnja gradom

Šetnja je interaktivna. Ljudi od toga često bježe, i sam im obično pripadam, ali Tomić i njezina ekipa odradili su to s dobrom mjerom. Detalje neću otkrivati jer bih time uništio za ovaj koncept nužni moment iznenađenja, ali ću vam reći da ima svega: nelagode, straha, empatije, krvi, znoja i suza. Zvuči patetično, znam. No vjerujte mi kad vam kažem da sam ja, kao netko tko bi o povijesti homoseksualnosti trebao znati mnogo više, ostao šokiran onime što sam u ovom performansu vidio.

Autori i izvođači dosta grafično prikazuju svakodnevni život sudionika LGBT scene. Mračni zakuci, prljavi prostori, zagušljivi podrumi. Stalna prijetnja nasiljem, neprekidno tinjajući sram pomiješan sa strahom za goli život. Ubojstva. Sve ćete to doživjeti fizički i realno poput šamara i to pred zvučnom kulisom Gabi Novak. Kontrasti kojima se autori i autorice igraju doista su efektni. Prikazivani užasi ispresijecani su obiljem smiješnih scena. Recite mi, molim vas, da ste ikad vidjeli dvije tranže od dva metra koje crtički komično trče gradom dok ih ganja policija!

Damjan Tadic / CROPIX

Hajde, da ne bi bilo da samo se*em naokolo poput mačke oko vruće kaše. Koliko je ono što prikazuju stvarno dokazuje sljedeća situacija. Promrzlih nožnih prstiju i smrznuta nosa koračamo za našim vodičem. Zaustavljamo se na Glavnom. Skeč. Mladića napadaju dvojica huligana. Mi, slučajno neslučajni prolaznici, to šutke promatramo. U pozadini zbor pjeva sladunjavi retro pop. Dok se mladić krvava lica posramljeno vraća na vidjelo, performans prekida policija. Dečki u plavom dolaze provjeriti što se događa. Osiguravaju Advent na obližnjem Tomislavcu, ali im je netko od stvarnih slučajnih prolaznika dojavio da su nekoga na Kolodvoru pretukli.

Meni najpotresnija postaja bila je ipak nešto dalje. U prostoru udruge Domino projicira se video instalacija Igora Grubića East Side Story. S jedne strane gledamo potresne slike nasilja kojem su bili izvrgnuti sudionici prvih Prideova u Zagrebu i Beogradu dok s druge usporedno teče plesno čitanje tih istih scena. Bolan podsjetnik da je Zagreb pred samo 15-ak godina bio grotlo fizičkog desničarskog nasilja koje nam danas prijeti tek perfidno i naoko civiliziranije kroz raznorazne skupove onih koji koračaju za život, onih koji zatvaraju svoja vrata prognanicima u potrebi, onih koji pod krinkom lažnog morala djecu uskraćuju za roditeljsku ljubav.

Vrijeme je za promjene

Anica Tomić svoj Usmeni spomenik diže u takvom društvenom ozračju. Nekolicina hrabrih ljudi svojom predanošću - a majke mi moje, ne znam tko bi mene natjerao da po ovim minusima već danima bespogovorno vani luftam svoju rit, podsjećaju na ne tako davnu i nikad ispričanu povijest. Sudbine, mjesta i događaje pretaču u monument onima čiji se glasovi nikad nisu čuli, a trebali bi. Jer, na kraju krajeva, i ta je povijest naša povijest. Ako ni zbog čega drugoga, onda zbog toga da nas podsjeti, kako je Anica u nekoliko navrata izrekom naglasila, da je na svima onima koji su u većini zaštiti Drugo i drugačije.

Damjan Tadic / CROPIX

Reprize se očekuju na proljeće, zbog adventskog ludila i ciče zime druga će se tura morati malo strpjeti. Projekt očekuje svoju nadogradnju, materijala zasigurno ima, a, bude li sreće, proširit će se i na druge gradove u Hrvatskoj. Svaki od njih priča svoju vlastitu zatajenu i prešućenu oralnu povijest.

Što se pak tiče ove, toplo preporučam. Jeste da su mi se smrzle noge – vi budite pametniji pa se toplo obucite, ali sam upoznao stranu Zagreba za koju dosad nisam znao. Osim toga, na zadnjoj se postaji za sve sudionike toči besplatna rakija pa se, ako ni zbog čega drugoga (a drugih razloga ima napretek), ekipi Usmenog spomenika priključite prvom prilikom. Za obavijesti o indikacijama mjerama opreza, nuspojavama i cijenama obratite se pak udruzi Domino.

Kao što rekoh, broj mjesta je ograničen, a sadržaj je atraktivan, edukativan i neophodno potreban svakom ljudskom biću koje želi stvoriti bolje mjesto za svoju djecu. Osim toga, obistine li se sva Kolindina obećanja, narednih nas godina očekuje baby boom. I samo da podsjetim, svako deveto dijete rađa se kao LGTB osoba. Imajte i to na umu.

UPDATE

Vlasnik kafića Bacchus, koji je inicijalno dao dopuštenje da se dio ovog performansa odigra u prostoru koji je godinama bio ključno okupljalište zagrebačke gej populacije, povukao je nakon jučerašnje generalne probe svoju dozvolu uz prijetnju policijom kazavši kako se u Bacchusu takva populacija nije nikad okupljala.

Možda su ga ipak samo smetale prekrasne dvometrašice koje su čitale svjedočanstva ljudi koji su upravo u Bacchusu, iako ograničeno i često pod prijetnjom policije, slobodno živjeli svoju homoseksualnost. Ili je problem ipak, kako je rekao redateljici, u dvojici voditelja za koje čitav grad zna da su gej, a on se toliko silno godinama trudio skinuti stigmu.

Ne znamo na koga je mislio jer to nije točno. Niti su obojica gej, niti je Bacchus ikad prestao biti okupljalište za gejeve. Slobodno provjerite na TripAdvisoru.

usmeni spomenik

anica tomić

bacchus

usmena povijest homoseksualnosti

štajga

Podijeli članak

newsletter

Prijavite se na Newsletter