Jan je nepokretan i ništa ne može sam, ali je izdao prvi roman

'Pišem samo s jednim prstom koji još uvijek mogu micati. Bolest napreduje, ali neću joj dozvoliti da mi oduzme i tu strast!'


Lada Novak Starčević
08.12.2018.19:00
'Pišem samo s jednim prstom koji još uvijek mogu micati. Bolest napreduje, ali neću joj dozvoliti da mi oduzme i tu strast!'
Igor Popović

sažeto

Riječanin Jan Bolić (23), mladi književnik koji boluje od spinalne mišićne atrofije tipa 2, za 100posto je ispričao svoju priču


Lada Novak Starčević
08.12.2018.19:00

Dan mi počinje kad se probudim, odnosno otvorim oči. Ako me mama ili baka ne probude, onda ih zovem mobitelom iako možda sjede u kuhinji, zato što zbog traheotomije ne mogu govoriti ako nemam čep na kanili, a inače kad spavam nemam čep.

Dok spavam koristim kisik. Kada mi mama ugasi kisik, onda me odijeva, apsolutno sve ona ili baka, jer ja ne mogu ni ruku dignuti za navući ruku u rukav. Isto tako i hlače, a na kraju i tenisice. To traje dobrih sat vremena, jer je to teški fizički posao, bez obzira na to što imam malo kilograma, nije lako.

Onda obavim higijenu i sve što treba, naravno sve mama radi, umije me, opere zube, baš sve.

Uvijek je netko uz mene jer apsolutno ništa ne mogu sam

Inače, volim spavati, pa čim obavim higijenu idem za stol pojest ručak. Nakon ručka, odem negdje s mamom i bakom, kad je zima idem u šetnje trgovačkim centrom, a kad je ljeto, onda više vani u gradu ili uz more.

Tako izgleda jedna moja subota. I tako svaki dan, samo što kada je radni dan onda je mama još i na poslu.

Živim s mamom i bakom. Uvijek netko mora biti uz mene jer apsolutno ništa ne mogu sam. Uglavnom, mama sve radi, od hranjenja do higijene, naravno, baka uskače kada treba. Teško je, ali s puno ljubavi je sve lakše.

Imam i psa. Jorkširski terijer, zove se Nika. Slatka, mala i umiljata. Ona mi je isto tako važna, prirasla srcu i veselje u kući. S njom nikad nije dosadno. Ona je inače vrlo pažljiva sa mnom. Na druge skače, ali kada joj ja dođem ne želi, samo se približi i lagano me liže ili stavi glavicu blizu moje ruke da je mogu češkati. Psi su jako odani i baš te nikada neće napustiti. Zato volim pse.

Privatni album

Reakcije ljudi kao na osobu s invaliditetom u mojih dvadeset i tri godine života, bile su stvarno svakakve. Ne pogađa me to, jer nema smisla se time zamarati, ali ima svega. Neki ljudi kao da se boje da ih osoba s invaliditetom ne zarazi, pa okreću glavu ili bježe od kolica.

Puno puta se znaju čuti komentari, kao i pogledi. Jedino me smeta, kada se ne obraćaju meni nego mami, recimo pitaju nju, koliko imam godina, a mama im samo odgovori – pa pitajte ga.

Toga još uvijek ima, nažalost, ali moram priznati da u zadnje vrijeme sve manje primjećujem te ljudske reakcije, pogotovo mlađe generacije, što me jako raduje, mladi ljudi često ponude pomoć ili prednost.

Pišem pomoću pametnog telefona, jer mi je na njemu najlakše tipkati zbog ekrana osjetljivog na dodir. Pišem samo s jednim prstom koji još uvijek mogu micati. Prije sam mogao puno više pa sam mogao tipkati na laptopu. Sada preko pametnog telefona pa na laptopu prepravljam tekst. Snalazim se.

Bolest napreduje, ali nekako pišem. Neću dozvoliti bolesti da mi oduzme i pisanje! Pišem uglavnom svaki dan. Sad kad mi je izašao roman manje jer imam dosta intervjua i obaveza oko promocije, pa me to okupira. Ne mogu misli posvetiti novom romanu kojeg pišem.

Mama prva čita što napišem i njezin komentar mi je jako važan

Pišem noću, kada sam u miru i tišini. Tada samo krene. Ali pokušavam pisati svaki dan jer kada radim velike stanke od pet, šest dana, puno se teže vratim tekstu i u rutinu pisanja.

Ozbiljnije sam počeo pisati nakon što sam skupio pjesme za prvu zbirku poezije 'Trenutci'. Ali počeo sam pisati s petnaest godina. Osjećao sam potrebu za pisanjem i zapisivao sam svoje stihove koje nisam nikome pokazivao. Nisam nikad mislio da ću ikada išta objaviti.

Onda sam jednom skupio hrabrosti i priložio dvije pjesme za školske novine. I kada su izašle u školskim novinama, dobio sam lijepe komentare i pohvale nakon kojih sam bio sretan. To mi je dalo puno hrabrosti i tako je sve krenulo.

Pisanje je meni apsolutno sve. To mi je druga najvažnija stvar u životu. Na prvom mjestu mi je ipak obitelj, naravno! Ne bih mogao zamisliti život bez da ne pišem. U pisanju uživam i to je moja strast.

Kada pišem, jednostavno se odmaram od stvarnosti i ulazim u taj svijet stvaranja. Primijetio sam da tako i lakše prelazim životne stepenice. Posvetio sam se pisanju i to mi bolest još uvijek nije uskratila, ali i neće.

Mama obično prva čita ono što joj pokažem. I njezin komentar mi je jako važan. Ne moram se bojati da neće reći iskreno je li joj se svidjelo ili nije. Ponekad joj pokažem dio teksta, sretan i zadovoljan, a ona kaže da mi ne valja. Tako treniram svoj ego i ponos. Ona me sto posto podržava u pisanju i to mi je najvažnije. Uvijek me potiče i ohrabruje. 

Igor Popović

Najveći uzor mi je norveški pisac Jo Nesbo kojeg sam i upoznao kad je bio u Zagrebu. Prekrasno iskustvo i taj trenutak neću nikad zaboraviti. Zapravo, uzor su mi i domaći autori koji se nalaze na samome vrhu, neke čak i poznajem, i uvijek će biti moji uzori. Jer netko tko osvoji nekakvu nagradu, mladom autoru, poput mene, svakako može biti uzor.

Volim čitati. Puno čitam. Pisanje bez čitanja ne može ići. Barem ja ne mogu. Zadnje što mi se baš svidjelo je bila knjiga od Joa Nesboa Macbeth. Super knjiga, napeta i mračna, ni jedna stranica mi nije bila dosadna, a to mi se rijetko dogodilo. Najviše volim čitati krimiće, uglavnom samo skandinavske, a krimiće poput Poirota manje. Više volim akciju, brutalnost, krv i ubojstva.

Kriminalistički i triler romani su mi na prvom mjestu, ali volim i druge, poput avantura, obiteljskih romana, dramskih romana, u biti sve što me privuče i što je dobro. Volim čitati i domaće autore. Redovito čitam naše autore jer volim biti u toku, a i kada kupujem domaće knjige naših autora znam da pomažem domaćoj književnosti. Mislim da bi trebali i drugi tako. Ako budemo kupovali knjige domaćih autora i tako poticali autore i izdavače, samo nam može biti bolje u književnosti.

Život je za mene najljepši dar. Volim svoj život. Volim one koji čine moj život. Ne treba mi ništa drugo.

U Hrvatskoj su bez prava na liječenje Spinrazom ostala djeca na respiratoru te oboljeli stariji od 18 godina. Zato ni ja nemam pravo na lijek iako bi taj lijek mogao zaustaviti tijek moje bolesti. Zbog te diskriminirajuće odluke vlade RH i ministarstva zdravstva, jako sam ljut. Sramota. Mislim da svatko zaslužuje priliku se liječiti, a ne ovako, bez ikakve šanse. Da nam barem kažu, ne možemo odmah sve liječiti, ali kroz godinu dana svi ćete dobiti lijek.

Spinalna mišićna atrofija ne čeka, oboljelom samo može biti gore

Ministar ne shvaća da je vrijeme jako bitno. Spinalna mišićna atrofija ne čeka. Ona napreduje, ne može biti bolje, samo može biti gore. Prije godinu dana sam mogao više prste micati, sada ih ne mogu više pomicati.

Možda da sam primao lijek prsti ne bi oslabjeli. Siguran sam da novaca ima, pa ovo je država, moglo bi se izdvojiti za oboljele od SMA. Oboljeli od SMA su normalne osobe koje imaju svoje snove i želje, nažalost, nekima je te snove bolest oduzela. Koliko se još snova djece i mladih mora prekinuti? Zbog odluke jednog ministra kojeg će jednom ionako netko zamijeniti.

Moja nova knjiga i moj prvi roman se zove 'Težina stvarnosti'. Izašao je u nakladi izdavačke kuće Beletra iz Zagreba. Radi se o kriminalističkom romanu, na 284 stranice. Dogodilo se stravično i krvavo ubojstvo u malom gradu Princetonu, u mirnoj ulici Greenroad. Nestalo je struje u ulici i kada se ponovno struja vratila, na stupu semafora visjelo je tijelo iz kojeg je na cestu lijevala krv.

Na očevid pozovu glavnog detektiva iz New Yorka Johna Monroea. Detektiv John Monroe je glavni lik, protagonist, junak ove priče. Započinje istragu u kojoj upoznaje stanovnike ulice Greenroad i polako otkriva njihove skrivene strasti i međusobne veze. Napeta istraga mu ne daje rezultata, počinje biti opsesivan istragom, a hoće li uloviti ubojicu?

Morat će čitatelji sami otkriti. Ovaj krimić je inspiriran skandinavskim krimićima, zato u njemu ima krvi, strašnih scena, akcije i brutalnosti. Pisao sam ga godinu dana, jako sam sretan što sam ga završio i evo, sad je u rukama čitatelja. Na početku sam nekoliko puta pomislio odustati, ali kako sam uporan u svemu, tako nisam ni u pisanju romana odustajao. Jednostavno živio sam taj život svojih likova koje sam stvorio.

Privatni album

Pišem ponovno roman. Krimić. Isti detektiv John Monroe. Jako sam ga zavolio i bilo mi je nekako tužno ne nastaviti njegov život. Međutim, u novom slučaju, odnosno novom romanu, John Monroe dolazi u Rijeku raditi na poziv ministarstva unutarnjih poslova, zbog korupcije i droge u riječkoj policijskoj upravi, ali i u gradu. Nema podršku svojih novih kolega, čak ga se pokušavaju riješiti, a uz sve to, dogodi se užasno ubojstvo i silovanje. Dalje neću otkrivati.

Za godinu i pol dana, mislim da će biti gotov. Do tada ljubitelji Johna, ako ih uopće ima, morat će se strpjeti.

književnost

Spinraza

spinalna mišićna atrofija

roman Težina stvarnosti

Jan Bolić

Jo Nesbo

Podijeli članak

newsletter

Prijavite se na Newsletter