Moj život na cruiserima (1. dio)

Plakao sam u wc-u od silnog stresa, ubijao se u poslu, a kad sam napredovao počeo sam tulumariti dok me jedna plavuša skoro nije došla glave


Lada Novak Starčević
30.04.2019.17:00
Plakao sam u wc-u od silnog stresa, ubijao se u poslu, a kad sam napredovao počeo sam tulumariti dok me jedna plavuša skoro nije došla glave
iStock

sažeto

Zagrepčanin (41), koji je desetak godina radio kao konobar na američkim cruiserima, ispričao nam je svoje iskustvo


Lada Novak Starčević
30.04.2019.17:00

Supruga i ja smo natukli račune, dijete je bilo malo... Odlazak na cruiser mi se činio kao dobar način da zaradim novac. 

Imao sam iskustva u konobarenju, a išao sam i na hotelijerski fakultet.

Javio sam se u zagrebačku agenciju, prvo sam prošao razgovor kod njih, a oni ti onda nabildaju CV da te poguraju. Prava selekcija je kod šefova Amerikanaca koji dođu u Zagreb na intervju.

Ako zadovoljiš, izvadiš američku pomorsku vizu i platiš si put. Odlazak me koštao oko 8000 kuna jer sam letio u Los Angeles.

Tata me odgovarao, ali ja sam bio svjestan da idem tamo rintati. Bar sam se malo pripremio psihički. Neki misle da idu na krstarenje, uživati.

Putovao sam 7. siječnja 2005. godine. Išli smo ja i Ivan, iz nekog sela pored Gospića. Koji lik! Prvi put smo u avionu i on i ja. Sletimo i izađemo u tom ogromnom gradu, ajme majko!

Šok totalni. Trebali smo nazvati agenta koji nas je uputio u hotel gdje smo odsjeli dva dana dok nije bilo ukrcavanje. Uzbuđenje nas je držalo. 

Bili smo tamo dva dana, dvije noći... Sve je bilo ležerno, ručak, večera, sve firma pokriva. Bio sam car. A onda je počelo ludilo...

Došli smo pred taj ogromni brod kompanije Celebrity Cruise Line od Royal Caribbeana, on ima 90.000 tona, prima oko 2800 putnika i oko 900 članova posade. Ima 12 katova. 

To je idućih osam mjeseci bio moj dom i moje radno mjesto.

Na turn overu prvo izlazi stara posada pa onda ulaze novi. Jedan ti objašnjava gdje ćeš raditi, drugi što sve moraš... 

Moraš uzeti uniformu, posteljinu. Onima koji tamo rade je potpuni kaos, ne vide danje svjetlo uopće, buka od strojeva je stalno budući da si dolje ispod razine. Dobivaš dnevnu i noćnu uniformu i uniformu za formalnu večer.

iStock

Postoji glavni put u utrobi brodi, tamo se sve događa, ukrcava  se roba, prtljaga. Tim putem ideš od restorana do kabina, svaki centimetar je iskorišten...

Otfuraju te do kabine, samo baciš stvari i juriš dalje. Ivan i ja smo se držali jedan drugog iako smo imali različit raspored i prilično udaljene kabine. 

Kabine su ispod razine mora, dolje je kao labirint. U kabini sam bio s cimerom, sam si u kabini tek kad dobiješ neko menadžersko mjesto. 

Kabine su ugodne iako su još na razgovoru u Zagrebu napomenuli da je važno da nisam klaustrofobičan. Imaju satelitske telefone. 10 dolara je 15 minuta poziva kući, ako zoveš mobilne telefone, fiksno je duplo. Potrošio sam prilično novca idućih mjeseci na razgovore. 

Već za taj ručak počinješ raditi. Ukrcali smo se oko 9 ujutro, u 14 već krećeš. Između 11 i 12 već kreće prvi trening. To je obavezno za sve osim kapetana i njegovog zamjenika.

Meni se kao novom to činilo gore od kaosa, nešto neopisivo. Svi lete na sve strane, a nitko ne priča engleski. 50 posto Filipinci, 30 posto Indijci, 15 posto Latinosi, 18 posto su Indonežani i doslovno ima 2 posto Europljana. Engleski je na brodu službeni jezik, ali mora se govoriti samo u dijelovima gdje su gosti. 

Kad bih dobio pauzu od pola sata znao bi 20 minuta tražiti kabinu. U početku je sve strašno nepoznato i zbunjujuće. U kabini smiješ pušiti ako ti je cimer pušač, ako nije onda ga pitaš za dopuštenje.

Na brodu u tako zatvorenom svijetu moraš poštovati druge da bi dobio poštovanje. To je prvo i osnovno pravilo.

Ima onih koji se toga ne drže. Posebno Filipinci i Indijci. Oni nas bijelce ne gledaju blagonaklono jer često brže napredujemo nego oni.

Ulazak u igru za 'velike dečke'

I tako sam se smjestio, a zapravo ništa nisam znao.

Bitno je tamo ne doći s nosom u oblacima tipa 'ja sam Europljanin, bolji sam'.

Postoje treninzi i drilovi gdje ti tupe kako se moraš ponašati. Imaš tri treninga prvi dan - sigurnosni trening, upoznavanje broda i posade i protupožarni. Na tim brodovima je najveći mogući neprijatelj vatra. 

Pripadnici osiguranja su Izraelci, a viši časnici, uključujući kapetana Grci.

Upoznaju te s hijerarhijom na brodu, objasne da imaju nultu toleranciju na rasizam, nasilje, oružje, drogu, alkohol. Ako te uhvate s nečim, nema razgovora - pasoš i noga u dupe u idućoj luci pa snalazi se sine. Svako malo izleti netko.

Prvi dan dobiješ hrpu papira, prvu večer kad sam došao u sobu s njima bio sam potpuno izgubljen. Onda shvatiš da to nije za*jebancija i da si ušao u igru za velike dečke.

Prvo sam bio pomoćni konobar. Svaki dan radiš doručak ili ručak, a večeru uvijek. Svaki konobar je zadužen za svoju stanicu. U njoj je u prosjeku 18 ljudi.

Iako si na brodu mjesecima, vrijeme je tamo dragocjeno. Svaka minuta je bitna, sve je strašno ubrzano.

iStock

Najgore od svega mi je bilo raditi u tzv. lidu, to je restoran na najgornjem katu, to je buffet linija. Jedan dio konobara radi u restoranu, ali to samo kad je brod na moru. Kad brod dođe u luku, doručak se radi, a ručak ne. Lido je otvoren 24 sata pa netko uvijek mora raditi gore. Moraš sve znati tempirati, ne smije se dogoditi da nešto fali, to je neprihvatljivo.

Svaki dan dođeš pola sata prije. Došao bi i ranije, ali ti ne daju. Moraš iz velike kante izvaditi putar u male posudice s ledom tako da sve bude spremno za goste. To je takva gužva. Svi trpaju.

Veliki problem je nestašica materijala, šalica, tanjurića jer se strašno razbijaju. Kad dođe vrijeme posluživanja to je mahnita jurnjava, tražiš po ormarićima, tražiš i kod drugih kolega. Jer ako trebaš poslužiti kavu, a nema dosta šalica dobit ćeš lošu ocjenu.

Gosti su pretežno Amerikanci između 40 i 60 godina, većinom su jako fini.

Ponekad postavljaju razna blesava pitanja, jednom su me pitali postoji li lift koji vozi horizontalno.

Neke dečke je to potpuno sluđivalo. Ja sam imao svoju filozofiju, oni su tu na odmoru, oni ne razmišljaju, tolerantan sam prema njima. 

Na kraju krstarenja dobiješ napojnicu od svakog gosta kojeg si posluživao. Možeš još i uz to puno zaraditi. Kad siđeš s broda nema boljeg osjećaja u životu. Imaš lovu u džepu i plaćen put nazad.  

Tijekom rada na brodu nosiš tzv. sigurne cipele, prilično su neudobne jer su teške. Njih su uveli budući da se u kuhinji često čisti pod, sklisko je, svi jure. Nije da trčiš, ali stalno hodaš stvarno brzo. Ako padneš i ozlijediš se u tim cipelama, kompaniju možeš tužiti.

'Je*em ti, budalo jedna. Gdje sam ja to došao?'

Kad uđeš u kuhinju, to je osinjak, ludilo. Kad sam prvi put ušao pomislio sam 'Je*em ti, budalo jedna. Gdje sam ja to došao?'. Plakao sam nakon posla u wc-u, strašan je to stres. Shvatiš da si bogu iza hoznetregera, nema odustajanja...

Tamo je poluvojni sustav, pravila su pravila. 

Jednom smo tako otišli na pauzu kolege i ja iako našeg nadređenog nije bilo, a običaj je da te uvijek netko mora pustiti. Kolege su rekli da idemo svejedno. Ja sam bio tad na brodu tek mjesec dana, nisam ništa znao, ali kud svi Turci tud i mali Mujo. Kad su šefovi vidjeli da nas nema, a trebalo je posluživati doručak, poludjeli su. 

Sve su nas pozvali na sastanak. Svaki se redom jednako opravdavao, kao mislili su da smiju jer su do tada uvijek mogli. Ja sam bio zadnji na redu. Samo sam rekao da sam pogriješio i da se više neće ponoviti. To se šefu jako svidjelo i zapamtio me.

Kad poslužuješ večeru imaš ogromnu ovalnu tacnu na ramenu, nosiš do 16 glavnih jela odjednom. Brod se ljulja stalno, ali oguglaš na to brzo. Druge ti ionako nema.

Šefovi te ne fermaju pol posto, ako kažeš da ti je zlo imaju spreman odgovor - popij tabletu za mučninu.

Sve ispod odličnog je neprihvatljivo

Na kraju krstarenja dobivaš ocjene od svojih gostiju, ima ih 5. Kompaniji je to najbitnije i to strašno forsiraju. Sve ispod odlične ocjene je neprihvatljivo. 

Po rejting listi prvih 25 konobara bira si stanicu za sljedeći cruise, a oni koji su pri dnu idu na dodatni trening. To može biti netko s hrpom iskustva, ali ako mu jedan gost daje lošu ocjenu - on pada. To je strašan pritisak. 

Hrana koju jedeš je odlična, imaš teretanu na raspolaganju. No, rad je strašno težak. Kad sam došao kući bio sam lakši 12 kilograma, dijete me jedva prepoznalo.

Konobari su me puno naučili. Vidjeli su da me zanima, da želim učiti.

Ja sam jako brzo napredovao, već nakon tri mjeseca upao sam u tzv. 'Specially Restauran'. Imao sam sreće jer je tamo bio šef tip iz Dubrave pa me preporučio.

Moj tadašnji šef me nakon što me obavijestio o promaknuću zgrabio za uho i dok me tako držao mi je rekao: 'Ne za*jebavaj se. Sad si dobio priliku, nemoj ju prokockati'.

Ivan s kojim sam došao iz Hrvatske odustao je nakon dva i pol mjeseca. Pukao je. Na kraju se vratio kući u minusu. Kad daš otkaz sam sebi moraš platiti kartu. 

Kad sam došao raditi na novo mjesto to je bio totalno drugačiji posao - ti si i kuhar i konobar i somelier u jednom. Prvi put u životu sam vidio da to postoji. Kad sam vidio kakav novac zarađuju i kakvi su oni face, nisam to smio pustiti. 

Postao sam stručnjak za francuske sireve i vina. Jako sam puno naučio.

Moja muka je prošla. Sve je postalo ležernije, pola sata samo narudžba traje. Tada sam počeo otkrivati drugačiji život na brodu.

Počeo sam uživati i otkrio sam ludi noćni život. Barovi su tamo izvrsni, cuga je prejeftina. Pivo je koštalo dolar.

Pio sam, istina nikad nisam bio pijan niti sam si dozvolio da me netko mora odvoditi u kabinu, ali sam uvijek između smjena popio barem dupli gin i tonic.

Da dođeš do te razine da se možeš opustiti moraš biti jako siguran u sebe. Ja sam si to mogao dopustiti jer sam bio odličan u tome što sam radio.

Tulumi su često bili ludi. Imali smo tematske večeri - filipinske, indijske... Jednom su nam organizirali balkansku večer, to je bio kaos. Na kraju su dečki razbijali, potukli se. Dvojicu su drugi dan izbacili. Nije im padalo na pamet ponavljati balkansku večer.

Šef mi je savjetovao da se ne upuštam u avanture sa ženama jer 'kad jednom krenem, neće biti lako stati'. No baš ga i nisam poslušao.

iStock

I onda sam zabrijao s jednom plesačicom. Bila je prezgodna, nabacivala mi se. No, ona nije bila jedina.

Jednom je bio party na krmi broda, svi su došli, bilo je predobro.

Tamo je bila i zgodna plavuša, Anna iz Teksasa, više se niti ne sjećam što je radila. Bila je nedodirljiva, Grci su je oblijetali, ali nisu je zanimali.

Ja sam bio uporan. Na kraju sam završio s njom u kabini, a drugi dan se moram pojaviti u kafiću u kojem kapetan i viši časnici dolaze na kavu. Bio je moj red da ih poslužujem. Trebao sam doći u 8. Bio sam uvjeren da ću sve stići.

Kontao sam si u glavi da ćemo provesti u kabini par sati, odspavat ću sat-dva i lijepo u 8 stići.

Ujutro mi je zvonio sat, spremio sam se i na izlazu gledam ju golu i kažem si 'Ma, je*em ti ja i ostanem ja s njom.'

I tako je došlo 11 sati. A u međuvremenu kapetan i hotelski direktor vide da fali čovjek. Čudili su se gdje sam, mislili su da možda nisam pao s broda. Skoro su cruiser krenuli vraćati da me traže.

Cijela pi*darija, potraga cijela. Dok jedan nije rekao da sam otišao s tom ženom pa su je nazvali u kabinu. Kad sam se javio, šef mi je smireno šef: 'Drago mi je da si živ, a sad imaš 15 minuta da se nacrtaš u kancelariji'.

Rekao mi je kao mlađem bratu: 'Jel ti znaš da sad možeš dobiti otkaz samo tako? Jel znaš da ja tebe pripremam za šefa i da će sve pasti u vodu zbog nje? Zbog žene koju je briga za tebe. Daj budi pametan. Radi što hoćeš, cugaj, ali se pojavi na poslu uvijek na vrijeme. Kad osjetiš da te valja, odi u kabinu'.

Tada me spasio, ali moj ludi brodski život je tek počeo.

Nastavak slijedi...

konobar

cruiser

krstarenje

Podijeli članak

newsletter

Prijavite se na Newsletter