Lanin dnevnik (3)

Pokušaj da rodim prirodno nije baš išao po planu, a moj zaključak nakon svega je da bi doktori trebali imati obavezan tečaj komunikacije


Lana Kralj
11.02.2019.14:00
Pokušaj da rodim prirodno nije baš išao po planu, a moj zaključak nakon svega je da bi doktori trebali imati obavezan tečaj komunikacije
iStock

sažeto

Prirodan porod je super, ono što je glupo je njegovo forsiranje ako ne ide


Lana Kralj
11.02.2019.14:00

'Ostat ćeš u bolnici, djetetu nešto nije u redu sa srcem', rekao mi je doktor par tjedana prije termina poroda i izašao iz prostorije. Sestra me pokušavala umiriti, ali nije joj baš išlo.

Plakala sam nekoliko sati u čekaonici dok nije došao prijatelj, specijalizant ginekologije i objasnio stvar.

Na CTG-u su detektirali bradikardiju. Ili ti nepravilne otkucaje srca, odnosno povremeno usporavanje rada srca.

Nemaš se što brinuti, rekao je, to je vrlo često i samo znači da joj je tijesno u trbuhu i mora van nešto prije. Zapravo, super da su to uhvatili. Spremi se da ćeš najvjerojatnije roditi kroz dan dva, kako tako.

Obrisala sam suze i pomislila, 'zar je to bilo teško?'. Strah i panika stvarno nisu jedne od mojih čestih reakcija. Doktori bi trebali imati obavezan tečaj komunikacije. 

Bebi je pao puls

Tijekom noći bebi je pao puls na nekih tridesetak sekundi. 'Ideš ujutro u rađaonu', rekli su mi.

Molim vas, pomislila sam, ajmo više to riješiti. Bila je to jedna od onih hrvatskih bolnica koja ima glupu foru da forsira prirodan porod. Mislim prirodan porod je super, ono što je glupo je forsiranje.

Dajte me pustite na miru. Kad znaš da ti dijete u trbuhu ostaje bez zraka nije baš da si kompletno na miru. Ne želim nikakav prostor da se djetetu išta dogodi. I da pardon, ne želim trpjeti bol ako postoje opcije da je ne trpim.

Izrežite me i izvadite je van. Bila bi to moja prva reakcija. Ali znala sam da to neće proći.

Gel, širenja, pucanja vodenjaka na silu, drip... Ne znam što već ne. Kad su mi ponudili epiduralnu objeručke sam je prihvatila. U svakom slučaju, pokušaj da rodim prirodno, nije baš išao po planu.

'Maknite joj epiduralnu', rekao je doktor. 'Ne sudjeluje dovoljno u porodu.'

Sljedećih tridesetak minuta bilo je najgorih u mom životu. Bila je to bol koju prosječan čovjek ne može podnijeti. Ili bar ja ne. Vrištala sam.

U jednom trenutku me nije bilo više briga ni za dijete, ni za mene. Sve što sam htjela je samo da prestane. Znam da, neke žene rađaju i po tridesetak sati. Samo ja nisam od cijelog tog uzdizanja kulture patnje, boli i žrtve. Ne cijenim to.

Ako možemo rezultat ostvariti ne bez navedenoga, i još uspijemo, to ću vrlo cijeniti.

'Zovite doktora!', urlala sam dok je on bio u drugom boksu, na drugom porodu. Valjda od sve boli i muke nalazi djeteta su postali zabrinjavajući, sada i za njih. Čim je doktor došao dao je direktivu da me vode u salu na carski rez. 

'Samo da ne boli'

'Želite biti svjesni poroda?', pitali su me u sali.

'Što god, samo da ne boli', odgovorila sam.

Za par sekundi uronila sam u san. Sanjala sam ili više halucinirala kako na zidiću pijem pivu s prijateljima. Ne znam koliko je to trajalo. Počela sam otvarati oči.

'Hvala svima', promrmljala sam.

'Mama se budi', čula sam nekog kako govori u pozadini.

'Super su vam ove droge', ja ću njima.

A sestra meni: 'Hoćete li poljubiti dijete?'

iStock

'Može', odgovorila sam i poljubila je.

Pogledala sam gore i u odsjaju srebrne lampe vidjela si još otvorenu utrobu. Možda najbolje da još malo odspavam, pomislila sam, zatvorila oči i zaspala. 

Probudila sam se na odjelu intenzivne njege i sve me svrbjelo. Ruke, noge, vrat, trbuh. Onda sam se sjetila da mi je tako bilo i za vrijeme trudova. Ta slika u glavi mi je bila komična. Vrištim i umirem od boli, a istovremeno se manično češem. Da je bar to neko snimio kamerom.

'Mislim da sam dobila neki osip', rekla sam sestri. Ne mogu se prestati svrbjet.

'Budite pametni', odgovorila je ona smijući se, 'to vam je od narkotika'.

Zabavilo me to. OK, tako se dakle osjećaju junkieji. Smijala sam se i ja s njom.

Pitala me da želim li vidjeti dijete na desetak minuta, na što sam normalno odgovorila da želim.

Sestra je bebu pogodila gazom

Druga sestra je donijela bebu u nekim smiješnim kolicima. Kao ona iz Konzuma, samo plića. Stavila gazu na mene, a bebu na gazu. Bilo je to slatko, tako.

Vrlo brzo je rekla da je dosta, uzela bebu i vratila je u kolica. Pokupila gazu i bacila je prema kolicima. Pogodila bebu u lice. Nije ni trepnula. Makla gazu s lica i otkotrljala sebe i kolica iz sobe.

Sad, pretpostavljam da joj to nije bila namjera, i nije da se bebi išta dogodilo, ali koji vrag. Pa ja kad pasicu slučajno stanem na capu, podragam ga i ispričam se vlasniku. U jednom trenutku mi je ta situacija postala smiješna.

Ovo je Monty Python, pomislila sam i počela se smijati. Ovi ljudi su stvarno emocionalni i socijalni debili.

Kad mi je dečko došao u posjetu zamolila sam ga da mi donese umjetno mlijeko i bočicu. Čula sam da osim s prirodnim porodom gnjave i s dojenjem. Nisam imala snage još se natezati oko toga ako dođe do problema.

'Ma dajte molim vas, pa nemate što nositi', rekla je ista ona sestra kad je načula razgovor, dobit ćete u bolnici umjetno mlijeko ako bude trebalo. 'Je l' tako?', okrenula se kolegici koja je kimala glavom.

Sad ne znam je l' zato što smo se bondale oko sprdanja na moje češanje, ali me uvjerila. A i još će mi ljudi dolaziti u posjete, ako bas bude drugačije, riješit ću, pomislila sam. 

Dijete se pri porodu naguta plodne vode. Nisam znala tu informaciju, pa prvih dvadesetak sati mu ni ne daju jest. Eto, svaki dan čovjek nauči nešto novo.

Nakon toga bi dijete trebalo jesti svaka četiri sata. Predvečer su me s intenzivne njege prebacili na odjel za porodništvo, a ujutro su mi bebu doveli na dojenje. Ok, ajmo ovo odraditi, mislila sam. Satima sam okretala sebe, grudi, bebu. Nije išlo. Nakon četiri sata sam zaključila da će ostati gladna pa sam zamolila sestru da je nahrane. Odbila je.

Molim?? Isčudavala sam se.

'Da je gladna, sisala bi'

Probajte dojiti, rekla mi je. Ako joj damo umjetno mlijeko naviknut će se na bocu i neće više htjeti dojiti.

Stvarno mislite da dijete staro dvadeset četiri sata u stanju stvoriti naviku? Zovite doktora molim vas.

'U čemu je problem?', pitala je gospođa doktorica kad je došla.

'Četiri sata pokušavam dojiti, ali ne ide, ne mislim odustati, ali sad se već grču da mi je dijete gladno. Molim vas, je l' je možete nahraniti?'

'Da je gladna, sisala bi', rekla je gospođa doktorica i otišla.

iStock/Ilustracija

Prokuhao mi je mozak. Suze su mi tekle od grča, bijesa i umora. Stvarno su pretjerali.

Nazvala sam svoju majku i zamolila je da nade nekog poznatog u bolnici i da ih pritisne da mi nahrane dijete. Kako sam ja za svoje dijete bila u grču, tako je i ona za mene, a i nju.

Za dvadesetak minuta se pojavila neka nova sestra s nekom smiješnom spravicom. Super draga i nježna. 'Nahranit ćemo dijete sad, ne brinite se', rekla mi je.

Mlijeko je bilo u nekoj pumpici spojeno na cjevčicu. Kraj cjevčice mi je prislonila na dojku, stavila dijete na dojku, pa cjevčicu u djetetova usta. Da misli da doji, rekla je sestra.

Vi ste svi stvarno retardirani, pomislila sam. Referirajući se na sistem, ne na dragu sestru. Ali što god, samo da joj daju jest. 

Da se razumijemo, imam puno za biti zahvalna. I jesam. Porod je završio dobro, dijete je živo i zdravo. Carski rez napravljen je savršeno. Ali osoblje se malo treba zbrojiti. Radi se o situacijama koje su emocionalno delikatne i malo komunikacijskog takta doktorima i sestrama bi uzelo malo energije, a nama dalo puno mira i ljepote. A i svečano su obećali da će svoj život staviti u službu humanosti.

trudnoća

majčinstvo

porod

rodilište

newsletter

Prijavite se na Newsletter