Posjetili smo Plavi telefon

'Pomoć sad više traže roditelji nego djeca. Alarmantno je što svakodnevno dobivamo pozive ljudi pred suicidom'


Valerija Bebek
15.05.2018.08:00
'Pomoć sad više traže roditelji nego djeca. Alarmantno je što svakodnevno dobivamo pozive ljudi pred suicidom'
Ronald Goršić / CROPIX

sažeto

Najstarija telefonska linija za pomoć u Hrvatskoj počela je s radom na prvi dan škole 1991.


Valerija Bebek
15.05.2018.08:00

Pola sata prije dogovorenog dolaska u Plavi telefon spustio se ogroman pljusak u Zagrebu, onakav da je sve ulice oko njihovih prostorija u Ilici 36 potopila voda. S kišobranom ili bez prelazeći cestu na 'zebri' ugaziš u vodu barem do jednog gležnja, pa na svakom pješačkom prijelazu biraš koji će to gležanj biti. Vrata otvara, očito potpuno suh i nasmijan Miroslav Vučenović, kojeg nazivaju i tatom Plavog telefona. Na pozdrav 'Dobar dan', odvraća 'Ma, kakav dobar dan, dan je loš, lije kao iz kabla'. Neočekivani odgovor i za mnoga druga mjesta, a pogotovo za ono koje nudi pomoć očajnim ljudma iz cijele zemlje još od 1991. Bilo mi je odmah jasno da nema tamo usiljenog optimizma. Onih fora - samo jako zamisli cvjetnu livadu i riješit će ti se svi problemi od zdravstvenih do financijskih - i slične new age psihologije koja počiva na zakonu privlačnosti, tajni, dubokom disanju i slično. Filozofije koje samo malo različito upakirane nude razni life coachevi.

Da ga netko pita - gdje si ti bio '91. Miroslav bi odgovorio vjerojatno ovo: "Postavljali smo sve da linija zaživi, krenuli smo 2. rujna, na prvi dan škole. To nam je bilo jako bitno. Sjećam se kao i danas." I 27 godina nakon pokretanja telefonske linije rade, pozivi su nešto drugačiji. U to ratno doba, krenuli su kao telefon za pomoć djeci i mladima. Zvali su osnovnoškolci i srednjoškolci. Bile su uzbune, škole i nastave svako malo nije bilo, sjedili su u skloništima. Imali su mnogo vremena, na Plavom telefonu osmišljali su im razne igre.

"Dan danas se zezam da smo mi preteča Facebooka. Tih godina do '94. imali smo na stotine djece, njihove adrese i telefone. Mi smo ih međusobno spajali, po uzrastima su se dopisivali, stvarali su prijateljstva, rađale su se i ljubavi. Bila je to jedna mreža koja je iznjedrila mnoge lijepe priče", sjeća se.

Ronald Gorsic / CROPIX

Ovaj razgovor prekinuo je poziv. Na broj telefona 01/4833-888 nazvao je čovjek od 38 godina, živi u malom gradu pored Zagreba, i već godinu i pol rastavljen je od žene. Ne može prihvatiti tu činjenicu. Miroslav s njim razgovara, trebalo je dobrih desetak minuta da dobije od njega podatak - što on želi od Pavog telefona. Napušteni suprug želi da netko njegovoj ženi objasni kako je razvod loša ideja, on to zna, jer ima intuiciju. Razgovor je trajao još podosta, ukupno 37 minuta. U tom razgovoru nije bilo patroniziranja, ono što je na sve načine Miroslav pokušao dokazati čovjeku jest da - ne može utjecati na odluke svoje partnerice. Da mora biti uz svoje troje djece i da u situaciji u kojoj jesu moraju zajedno izvući najbolje. Osim toga pokušao ga je osvijestiti da ima samo 38 godina, cijeli život pred sobom i da na situaciju ne gleda samo materijalno, koliko je on novaca dao i daje za djecu. Osim toga pokušao je s njim dogovoriti termin u njihovom besplatnom savjetovalištu - s profesionalcima. Jedan na jedan, oči u oči. Završili su tako da je čovjek obećao vidjeti može li dobiti slobodan dan kako bi došao na idući slobodan termin za tjedan dana.

Svi psiholozi, psihijatri, terapeuti u savjetovalištu Otvorena vrata rade besplatno, odvajaju svoje slobodno vrijeme. Održavaju nekoliko termina na dan. Na telefonu se uz Miroslava izmjenjuje i 18 volontera. Svi su oni prošli obuku i radili uz nadzor.

Iako su krenuli kao linija za djecu i mlade, danas najviše zovu odrasli ljudi. Bilo da se žale na djecu ili su suočeni s nekim drugim problemom. Kako se vrijeme mijenjalo tako se mijenjala i problematika, nakon rata zvali su mladi i odrasli s obiteljskim, društvenim i ljubavnim problemima. "Prije desetak godina krenuli su s pozivima klinci koji prijavljuju sve moguće unutar obitelji vezano za rastave, zlostavljanje, jer su senzibilizirani o njihovim pravima. Pa su to malo i koristili da ne kažem zlouporabili. Danas, kao što vidite, zovu nešto starije osobe u 30-ima, 40-ima i stariji. Javljaju se zbog obiteljskih problema, zbog djece. Oni traže pomoć", opisuje razvoj problematike s kojom se obraćaju pozvatelji. Danas ih više zovu roditelji nego djeca. Međutim u nekim slučajevima ne mogu previše pomoći.

Ronald Gorsic / CROPIX

"Roditelji se žale, traže pomoć, plaču. Primjeri onoga zašto nam se roditelji obraćaju - djeca koja neće učiti, slušati, ići u školu. Vise na internetima, Fejsbucima. Roditelji ne mogu ništa i onda traže pomoć. Tu se još koliko toliko može pomoći. Međutim kada vi dobijete pozive 50 - 60- godišnjih očeva i majki koji zovu zbog djece koja su odrasla imaju 30 ili 40 godina pa ih psihički, ekonomski ili fizički zlostavljaju. To je strašno, tom roditelju ne možete pomoći. On je odgojio to kako je znao. Prema njegovom zapažanju koji je stekao razgovorom sa zlostavljanim roditeljima, ta djeca uglavnom nisu završila nikakve više škole, i trenutno ili nikad nisu radili.

No nije poraslo samo nasilje na relaciji dijete-roditelj i nasilje među mladima, u školi, elektronsko, prema njihovim saznanjima se povećalo. Iako se o toj problematici sve više priča, sve više udruga radi na prevenciji, takvog ponašanja, odnosno vršnjačkog nasilja ima sve više. Prema Miroslavu to je vjerojatno odraz cjelokupnog društva, država nema strategiju što s mladima, prepušteni su manje više sebi. Nije napravljena niti kulikuralna reforma, a pogotovo ništa drugo. Ali, nemaju samo djeca i mladi gorući problem.

Sve više poziva u prosjeku 40 ili 50-godišnjaka koji se bore s anksioznosti, depresijom, na rubu su suicida. To je svakodnevna pojava. Mi se nosimo s time u okviru onoga što imamo znamo razgovarati s njima, znamo ih uputit dalje. Možete pomoći osobi koja zaista vapi za pomoći. Međutim imate jako puno osoba koje ne vide izlaz i jednostavno ne prihvaćaju niti jednu sugestiju kome da se obrate. To je svakodnevica i sve više je anksioznosti, depresije i razmišljanja o suicidu. Govorim o svakodnevnoj pojavi, što unatrag desetak godina uopće nije bilo. Možda jedan do dva slučaja mjesečno, sada da ne kažem imamo dnevno jednom ili dva puta. To je nešto što je alarmantro.

Naziva te pozivatelje mladim ljudima, poput onog koji je zvao u depresiji zbog razvoda. Sličan, samo još teži poziv dobili su prije njega - čovjek od 50 godina, kojeg je supruga ostavila, ne može spavati već šest mjeseci. Budući da je taksist time gubi i egzistenciju jer ne može raditi. To je već teži slučaj, koji pokušavaju preusmjeriti na liječnčke ordinacije. "To su mladi ljudi koji su na pola života, imaju djecu. Znači imaju dobre razloge za živjeti, ali oni ih ne nalaze jer se ne znaju nositi sa nekim situacijama, koje smatramo da su normalne situacije. Čovjek se u određenim godinama treba znati nositi sa određenim situacijama. Međutim, u krivu smo, očito je ljudima prevelik stres da se ne mogu nositi s time i pucaju po šavovima", kaže. Statistika prema spolovima govori da što se tiče depresija i suicida zovu više muškarci. A u cijelosti, gledajući svih 27 godina rada Plavog telefona, 75 posto pozivatelja je žena, a 25 posto muškaraca. Što pokazuje da i jedni i drugi imaju problema, ali su žene spremnije za tražiti izlaz iz situacije, a muškarci uvjetovani našom kulturom da moraju ostati macho do kraja, u jednom trenu pucaju po šavovima. "Tu onda izlazi naša sposobnost da vi čovjeka koji razmišlja o suicidu razgovorom navedete da se barem sutra javi."

Ronald Gorsic / CROPIX

Imali su slučaj da ih je zvao čovjek sa Šri Lanke. Na engleskom im je objasnio kako se dopisivao s djevojkom (17) iz Hrvatske koja je najavila da će sutradan izvršiti suicid. U razgovoru su došli do više podataka o njoj, zamolili su ga da im pošalje njihovu prepisku iz koje su zaista vidjeli da je to istina. "Osobno sam zvao školu, dobio sam pedagogicu koja se plašila, zvali su psihologinju. Djevojka je sve negirala. Zatim su zvali roditelje kojima su pokazali prepisku, razgovarala s psihijatrima i na kraju završila je u stacionaru. Svi smo na kraju bili zadovoljni, spasili smo jedan život", prisjeća se.

Za manje od tjedan dana dobili su poziv iz Kalifornije. Slična priča, čovjek se dopisivao sa ženom iz Hrvatske koja mu je najavila suicid. On je desetak dana pokušavao dobiti pomoć od policje i hitne, a na kraju je uspio doći do Plavog telefona kojeg je dobio preko informacija. "Mi smo zvali MUP rekli smo o čemu se radi, isprva je nisu mogli pronaći, rekli su da takva osoba ne postoji, srećom kolega volonter im je rekao da probaju drugim slovima, jer u inozemstvu nemaju slova - č, ž, š. Ukucali su to i promptno su na tu prijavu otišli van i našli su ženu koja je taman popila alkohol i tablete, odmah su je odveli u Jankomir i spasili joj život. Javili smo čovjeku u Americi, bio je sretan. Imamo prelijepih priča kada se dobro završe", opisuje. Kaže da su mu te dvije situacije promijenile mišljenje oko Facebooka, gledajući globalno može se nekome pomoći, do tada je mislio da je to samo način trošenje vremena.

Kad netko nazove, pokuša se saznati odakle zove, koliko ima godina - zbog nivoa razgovora i koji je problem. Na liniji nisu kao terapeuti - ne ispituju o uzroku, kada je počeo problem i slično. Pokušavaju shvatiti što je, umiriti čovjeka i pokušati ga usmjeriti. Jedan od načina je da ponude svoje savjetovalište Otvorena vrata, druga je mogućnost da potraže obiteljske centre ili psihologa u svojoj sredini. "Ako dolazi do nas, dajemo mu termin. Tog dana nazovemo ga da vidimo još da li dolazi, profesionalac dolazi ovdje. Imaju mogućnost sat vremena razgovora licem u lice. Ukoliko je potrebno dobije još jedan sat, a maksimalno do tri sata termina. Onoga kome se ne može u ta tri termina pomoći prosljeđujemo dalje, to je već pitanje za psihijatriju. To je naša procedura".

100posto

Imaju desetak profesionalaca, stručnih suradnika koji besplatno daju svoje usluge. U prosjeku imaju pet do osam poziva dnevno, otprilike 150 poziva mjesečno. Trenutno radi 18 volontera, koji na liniji rade po tri sata.

Volonter može biti svatko stariji od 20 godina tko može i misli da zna raditi takav posao. Ima ih od te dobi do umirovljenika od 60 godina. Moraju proći edukaciju, testove ličnosti i intervju. Tek ako prođu taj test moraju stažirati mjesec danas mentorom koji ih uvađa u posao. Prvo slušaju kako mentor vodi razgovor, a onda slušaju njih. Kada mentor da zeleno svjetlo tada volonter postoji samostalan. Dva puta godišnje rade edukaciju novih volontera. Prosječan poziv traje 10 do 12 minuta, to je dovoljno za uputiti čovjeka u to gdje ići dalje. Kažu da povratnu informaciju o razvoju situacije dobiju u 35 slučajeva, što ih veseli, iako bi bili sretniji da je to i više.

Volonterka Marijana Pleše koja je preuzela smjenu na Plavi telefon došla je u posljednjem valu edukacije koja je provedena u veljači ove godine. Na Plavi je došla prvi put kada je radila priču o njima, inače je kolegica novinarka, sada studira i logoterapiju, kaže psihologija ju je oduvijek zanimala. "Ti kratki pozivi mogu pomoći tako da se smiri osobu, da im se kaže kako njihov problem nije nerješiv, da to nije kraj svijeta i mislim da je ljudima empatija strašno važna. Kod bilo kakvih problema, kad oni čuju da postoje mogućnosti. Naravno da se ne može sve riješiti u 15 minuta, pogotovo neki poremećaj osobnosti", rekla je Marijana. Dosta je pozivatelja koji zovu svaki dan, usamljeni su, nemaju bliskih prijatelja s kojima bi pričali o problemima.

Najstarija linija za pomoć u Hrvatskoj već godinama nudi i dodatne programe osim telefonske linije i savjetovališta, neki od njih su: Mentori u zajednici, Obiteljsko i partnersko savjetovanje, Škola za uspješno rodtieljstvo, Škola za mlade, Prepoznavanje zlostavljanja, Plavi pomagači namijenjeni najstarijim građanima... Organiziraju predavanja po knjižnicama o cyber bullyingu koje su napravili sa Centrom za sigurniji internet. Svojim programima pokrili su svu populaciju i sve skupine ljudi.

100posto priča

depresija

pomoć

suicid

Plavi telefon

telefonska linija za pomoć

Podijeli članak