Ako njihovo vrijeme tek dolazi, čeka nas sjajna budućnost

Posjetili smo jedino mjesto u gradu gdje se bosonogi boemi okupljaju uz bok uspješnim poduzetnicima


Robin Mikulić
13.05.2019.17:00
Posjetili smo jedino mjesto u gradu gdje se bosonogi boemi okupljaju uz bok uspješnim poduzetnicima
facebook/cash and carry

sažeto

Cash and Carry manifestacija je studenata likovnih umjetnosti gdje se već godinama u opuštenoj atmosferi nagovješćuju nove zvijezde 


Robin Mikulić
13.05.2019.17:00

Ako ste zaljubljenik u umjetnost, pobornik malih festivala ili samo random hipster koji ide kud god ide i svaki drugi mali Mujo – i kažem to s najvećom mogućom ljubavi budući da i sam dobrim dijelom pripadam toj upravo grupi, onda su velike šanse da ste ove subote hodočastili na zagrebački Jabukovac.

Ondje se, naime, održao 15. po redu Cash and Carry, već tradicionalni godišnji event studenata nastavničkog smjera Akademije likovnih umjetnosti.

Ozbiljan produkcijski posao

Jedna kolegica je, dok je najavljivala spomenuti događaj – u nedostatku boljeg termina, napisala da je riječ o jednostavnom konceptu. Dođeš, pogledaš što naši mladi likovnjaci rade, kupiš po povoljnijoj cijeni i ćao bok. Možda taj koncept u svojoj ideji jest jednostavan, no njegova realizacija zasigurno to nije.

facebook/cash and carry

Jer, svatko tko je bio potvrdit će vam da je ovogodišnji Cash and Carry bio ozbiljan produkcijski posao. No, tome ćemo se ipak vratiti malo kasnije. Dojmovi prvo, ozbiljno novinarstvo nakon toga. Znamo se, ne?

Dug put kroz labirint ljepote

Dakle, labirinti ispunjeni umjetnošću nizali su se jedan za drugim, besprijekorno povezani međusobno idejno i sadržajno. Rijeke ljudi prelijevaju se iz ateljea u atelje gdje su mlade nade naše likovne scene vrlo pasionirani odgovarali na sva pitanja koja su njihovi potencijalni kupci-kolekcionari imali. Većina posjetitelja naoružanih pitanjima se, kako sam shvatio kroz razgovore, fokusirala na motivaciju koja je nadahnula pojedine radove. Druge su zanimale cijene, treći su samo šutke prolazili i zamišljeno uživali u pokazanom.

A umjetnika je bilo svakakvih, otvorenih, zatvorenih, šutljivih, glasnih, prestrašenih… No, svi su odreda junački stali u obranu svojih radova. Moglo se naći svega, od klasičnih ulja na platnu, preko ilustracija i grafika do skulpturalnih radova te prostornih instalacija, radova krajnje realističnih manira do intrigantno apstraktnih formi. Ukratko, za svakoga ponešto. Ljudima koji dolaze zasigurno ideja ne nedostaje.

Njeni radovi zaustavljaju dah

Ja sam se, recimo, nakon što sam sat vremena oduševljeno lutao hodnicima zaljubio u grafike studentice s pete godine, Lore Elezović. Njezini su radovi realistični - zavidno minunciozni, rembrantovski detaljni, svaka je dlaka na svom mjestu. 

lora elezović / 100posto

Cijene? Prilično dostupne. Bilo je minijatura koje su odlazile po 100 kuna, dok je većinu grafika srednjeg formata talentirana umjetnica nudila po 300 kuna. 

„Grafika se ovdje generalno ne cijeni osobito, osim u među krugovima znalaca. Takva joj je, valjda, oduvijek sudbina. No, to ne znači da ne iziskuje mnogo angažmana umjetnika. Ja, recimo, u svoje radove ulažem tjedne radnih sati. Što je rad detaljniji, to je meni zanimljivije. Materijal je skup, a sam posao tiskanja pipkav. Kad nešto pođe po zlu, a znaš da je problem u tebi, uložio si stotine kuna papira i tinte u promašaj. Zato bude teško nalijepiti cijenu, znaš da vrijedi više, a opet se, do neke mjere, moraš prilagoditi tržištu.“

Za oko mi posebno zapinje golemi kokot. Nemoguće ga je ne zamijetiti. Kolosalan je, fino tkan. Sve i da ne znaš što gledaš, kvaliteta je neupitna. „Njega sam radila oko mjesec dana“, objašnjava mi. Pripada seriji kokoši koje je radila prošle godine. Inspiraciju je pronašla još na trećoj godini kad ju je i samu zapala dužnost organizacije festivala. Cash and Carry, naime, tradicionalno organiziraju studenti završnih godina preddiplomskog studija.

lora elezović / 100posto

Ove je godine izložila i svoje recentne radove, također životinje, ali njih nije prodavala. „Ovi su radovi dio serije za moj diplomski rad. Odlučila sam istraživati moguću evoluciju životinja, hibride nastale laboratorijskim genetskim križanjima o kojima u posljednje vrijeme sve češće čitamo. Evo, baš sam neki dan čitala o Kinezima koju su za jednog bogatog zapadnjaka klonirali psa 40 puta. Krenula sam s idejom Noine arke, a završila u nekom ludom laboratoriju nemogućih križanaca“, objašnjava mi pozadinu nadrealnih portreta svojih snovitih životinja.

Studenti sve rade sami

Vraćamo se organizaciji koja je, iz perspektive nekoga tko je i sam producirao, na zavidnoj razini. Studenti, priča mi Lora, u pripreme kreću čim jedan Cash and Carry završi – dok su još na drugoj godini, dakle. 

Sve rade sami. Biraju temu, izrađuju promo materijale, pronalaze sponzore, organiziraju glazbenike i za njihove koncerte nužnu opremu. Dogovaraju cugu. Pregovaraju s medijima. Uz sve to naglasak još drže na humanitarnom karakteru manifestacija. „Kad se sve zbroji i oduzme, taj nam je dio, koji bi trebao biti najjednostavniji, zapravo najteže posložiti“, smije se.

facebook/cash and carry

Kad je ona pred dvije godine sudjelovala u organizaciji, upravo je nju zapala odgovornost prikupljanja donacija. „Svaki student mora ponuditi tri svoja rada i sudjelovati sa simboličkim financijskim doprinosom, a prihodi idu djeci oboljeloj od autizma. Iako u prodajnom dijelu iz praktičnih razloga sudjeluju samo studenti viših godina - tijekom prve dvije godine svi mi pratimo isti program, specijaliziramo se kasnije, taj humanitarni dio izložbe pokazuje i radove studenata s nižih godina.“ 

Zvuči jednostavno, ali svatko tko je ikad morao utjerivati išta znat će koliko je teško doći čak i do ljudi koje osobno zna. Zamislite da morate za rukav povući svakog studenta sa svake godine upisanih na ALU-ov nastavnički studij (ima ih oko 50-ak). 

„Organizacijskih problema koji te neočekivano zaskoče bude uvijek. Prošle nam je godine, recimo, ton majstor kasnio tri sata. Publika očekuje najavljeni program, nezadovoljstvo raste, a ti ne možeš ništa. Jedne smo, pak, godine naručili premalo piva. Zamisli ti tek te tragedije kad su oko 7 navečer sve bačve već bile prazne. A tu su i vremenske nepogode na koje ne možeš utjecati. Kako se ovaj popratni program održava na otvorenom, i to je važan fakat koji na koncu doprinosi ukupnom uspjehu projekta.“

facebook/cash and carry

Dolaze svi, i oni koji kuže i oni koji kuže malo manje

Ekipe koja se na Jabukovcu skuplja bilo je svakakve – od ozbiljnih kolekcionara koji pronicljivo biraju što će kupiti do, reći ćemo, onih entuzijastičnih zaljubljenika u umjetnost koji su za neki ad hoc sklepani studentski rad spremni iskeširati i po par hiljada kuna. „Godinama priče o blagonaklonim naivcima kruže među studentima. Čovjeku se svidi neki rad, ne zna mu stvarnu kvalitetu i plati bez pitanja. Recimo, svi znaju anegdotu o jednoj gospođi. Zaljubila se, jadna, u rad nekog slikara koji je doslovno nešto nafrljio noć ranije. Samo da nešto izloži. Platila je tu sliku par hiljada kuna. Dolazi njen muž, povjesničar umjetnosti, sav u šoku. Traži da mu vrati ostatak budžeta koji su namijenili za radove. Ona je potrošila sve. Otišli su pokunjeni“, kroz smiješak će.

Cash and Carry studentima je prvenstveno prilika da se prvi put pokažu malo široj javnosti. Drago im je, kaže mi moja sugovornica, kad upravo njihov rad zapne nekom stručnjaku za oko, ali još im je draže kad se probiju do neke nove publike. „Meni je, recimo, uvijek najbolja potvrda mog posla kad se svidi djeci. Njima ne treba ništa objašnjavati. Kod njih ili pali ili ne. Drago mi je, naravno, i kad se svidim nekome tko se razumije u posao.“

Prilika za naučiti nešto novo

Pitam ju kako sami studenti gledaju na ovaj event. Kao, možda im takav način komercijalizacije nije najprihvatljiviji. „Ma kaki! Nema studenta koji o Cash and Carryju ima loše mišljenje. Ako išta, onda nam jedino fali još događa poput ovog. Nemamo se baš prilike drugdje učiti komunikaciji s klijentima na ovaj način, a ta vještina prezentacije sebe i naših radova bit će ključna jednom kad završimo studij“, priča mi Lora.

Ona je, poput većine ljudi koji su u subotu izlagali, na nogama bila od ranog jutra do kasno u noć dok se pod njenim prozorom odvijalo veselo druženje. Uzeli bi, kaže, i ona pauzu jer biti na nogama i više od 12 sati nije neka sreća, ali čovjeka ipak usreći interes ljudi. „Ljudi su još i u 10 navečer obilazili postav, raspitivali se i kupovali.“ Pitam je koliko je zaradilo, sramežljivo mi spominje neku cifru. Zadovoljna je, kaže. Interes je bio bolji nego li proteklih godina, a ovo je peti put da je sudjelovala. Njeni kolege istog su mišljenja.

facebook/cash and carry

Nada se, ipak, da će u budućnosti biti sličnih prilika za pokazati se javnosti. „Naš je novi dekan, profesor Tomislav Buntak, pred ovaj prošli Božić organizirao nešto slično u HDLU-u, ili kako ga ljudi možda bolje znaju Džamiji. Plati i nosi. Nama su takvi događaji neprocjenjivo važni. Za razliku od završnih izložbi, na koje dolaze samo prijatelji i roditelji, ovdje se prezentiramo ipak mnogo široj publici“, objašnjava mi na rastanku dok je za rukav hvata već neki novi fan.

Ima nade

Ja se pridružujem ekipi u dvorištu. Djeca, roditelji, penzioneri. Mnogo ljudi koje znaš, još više onih koje ne znaš. I upravo je to ono što Cash and Carry čini toliko uspješnim konceptom – visoka se umjetnost na lijep i probavljiv način prezentira svima. Nije važno jesi li nešto kupio, budeš iduće godine kad se malo osokoliš. Važno je doći, vidjeti, naučiti nešto novo. 

Ukus se kroji polako, nekoliko ovakvih izleta na Jabukovac i pitanje hrvatskog tržišta nekretnina zasigurno više neće biti pitanje apsurda. Jer, publika se odgaja, a ovi je budući nastavnici umjetnosti zasigurno, projektima poput ovog, guraju u pravom smjeru.

Jabukovac

cash and carry

ALU

akademija likovnih umjetnosti

studij grafike

lora elezović

Podijeli članak

newsletter

Prijavite se na Newsletter