Drugačije iskustvo logora smrti

"Preletio sam pola svijeta da bih vidio najgore mjesto zločina u povijesti, a naletio na hipstere koji se svađaju u plinskoj komori. Neke bi ljude trebalo zabraniti"


Robin Mikulić
10.02.2019.13:00
"Preletio sam pola svijeta da bih vidio najgore mjesto zločina u povijesti, a naletio na hipstere koji se svađaju u plinskoj komori. Neke bi ljude trebalo zabraniti"
iStock

sažeto

Čovjek je došao pokloniti se žrtvama Holokausta, ali je ostao iznenađen onime što je u najzloglasnijem logoru smrtu zatekao


Robin Mikulić
10.02.2019.13:00

„Nadam se da ste svi obuli udobnu obuću. Očekuje nas mnogo hodanja, a ionako već kasnimo za rasporedom.“

Bile su to riječi našeg turističkog vodiča kad se približavali poprištu najvećeg zločina u povijesti čovječanstva. Moram priznati da sam ostao iznenađen tom opaskom, ali valjda i kampovi smrti čovjeku postanu normalni jednom kad ih dovoljno puta posjeti.

Razmišljam o tome, prenosi Vice, dok se vozimo pokraj bajkovitog seoceta nadomak logoru. Lokalci, navodno, nisu imali pojma što se događalo par kilometara od njihovih dvorišta. Osim, naravno, kad su dimnjaci bili u ponom pogonu. Kućanice mora da su bile bijesne kad su vidjele gomilu pepela na njihovoj svježe opranoj robi obješenoj da se suši na štriku.

Problemi važniji od velikih misli

I da, o Auschwitzu se može reći toliko toga dubokoga i važnoga. Kao uostalom i o svakom drugom logoru. I planiram to sve reći, ali ne odmah. Jer, budući da sam muškarac u određenim godinama, čim autobus stane mene ja istrčavam kao da me goni sto vragova. Mjehur.

istock

Nekoliko minuta kasnije nalazim se hrpom muškaraca koji dijele moju sudbinu u dugačkom redu skačući s noge na nogu. Okružuju me svakakvi ljudi. Rade ono što već ljudi obično rade u redovima, tipkaju, telefoniraju… Sve se to čini toliko pogrešnim. 

Nisam ni primijetio, a kolona se već provukla kroz onaj zloglasni natpis Arbeit macht frei. Barake, dimnjak, sabirno mjesto na kojem su nacisti svako jutro prebrojavali zatvorenike koji bi nekad satima stajali na hladnoći u blatu. Sad je tu šljunak i pokoja vlat trave. Ono je debelo blato odavno zaboravljeno.

Što li taj čovjek misli

Muški zahod. Konačno! Odmah desno. Pohrlio sam i gotovo se slomio kad sam zapeo o nizak drveni stol za kojim je sjedio zaposlenik. Čitao je novine. Bulji u mene kao da sam ga prekinuo u najvažnijoj stvari ikad.

Prema dostupnim mi informacijama, zahodski je biznis najrazvijenija gospodarska grana u Poljskoj. Kao da u čitavoj zemlji ne postoji WC školjka koja nema svoje vlastito ime. Ali treba mi trenutak da dokučim protokol. Moram li platiti ili je pišanje besplatno? 

Nakon trenutka ili dva uhvatio sam se kako buljim u onog zaposlenika. On bulji natrag. Buljimo jedan u drugoga. Kao, Ajde, pitaj me već jednom. Samo me je*eno pitaj. Kako si završio radeći u zahodu u najzloglasnijem konc logoru u povijesti? Kakav je to osjećaj turistima prodavati karte za zahod? Što se događa s onima koji ne plate?

Od milijun i pol ljudi, ovo je mjesto preživjelo njih 60.000. O čemu ratj čovjek razmišlja dok iz svog zahoda gleda na najveće mjesto zločina u povijesti čovječanstva?

Nezamisliv užas

Čim sam izašao shvatio sam o čemu ljudi pričaju kad govore o ovom mjestu. Ne možeš shvatiti dok ti stopala ne dotaknu tlo i svu smrt koje je upilo, dok ne udahneš i dok te glasić u glavi ne zapita jesi li upravo udahnuo nečiji duh. Ne postoji način da predvidite horor.

Uglavnom, izgubio sam svoju grupu i odlučio otići do krematorija. Jedini postojeći od originalnih pet. Malo je gužvasto. U svlačionicama ispred komora bile su kukice na koje su logoraši vješali svoju odjeću s brojevima kako bi je našli nakon što se istuširaju.

Nacisti bi za svakog novopristiglog logoraša donijeli smrtnu presudu. Imali su dva izbora. Ili brzi odlazak ili nepregledno mučenje izgladnivanjem, bolestima i prekomjerenim radom. Oni prvi završavali bi u tuševima gdje bi ih ubili Ciklonom B. Nakon što bi logoraši ušli u te lažne tuševe, stražari bi za njima zaključali vrata.

Neočekivana svađa

U samim je komorama gadno kao što si to čovjek može zamisliti. Mrlje, učmali zrak, ogrebotine na zidovima… Iz glave mi ne izlaze te ogrebotine. One daju zastrašujuću specifičnost svom tom hororu.

istock

Odjednom čujem muški glas. „Nisu stvarne.“

„Na što misliš“, odgovara žena.

Okrećem se, a iza mene stoji neki hipsterski par Amerikanaca.

„Ovu su komoru ponovno izgradili 1947.“ Njegova je djevojka zgrožena. Trenutak nakon toga njihov šapat postaje glasniji. „I dimnjak je replika.“

Što je previše, previše je. Obično se nikad miješam u takve stvari, ali nisam se mogao zaustaviti. „Je l' vi to mene je*eno zajebavate? Vi se to upravo svađate o plinskoj komori? Koji je vama ku*ac?!“

Skoro sam postao ubojica

Moram pobjeći. Moram pobjeći da ne postanem prvi čovjek osuđen za ubojstvo u koncentracijskom logoru. Mislim, nakon što je zatvoren. Ali vani je još i gore. Preletio sam pola svijeta kako bih se prijavio za ovu turu da upoznam najmračnije mrlje u povijesti čovječanstva, a umjesto toga suočen sam s čovječanstvom.

Biti čovjekom, u Auschwitzu. Zašto si svi ne trgaju lica s glava i ne plaču u blatu? Nisam se mogao oteti dojmu da su oko Auschwitza samo trebali povući žicu da ljudi gledaju iz daljine. Trebalo je taj prostor proglasiti toksičnim, poput Černobila. Dati dušama zasluženog mira.

Auschwitz

logor smrti

Podijeli članak

newsletter

Prijavite se na Newsletter