ROBERT U GRADU DUHOVA NAKON ČERNOBILSKE KATASTROFE

'Prestravio me tepih od dječjih gas-maski po podu. Udžbenici i cipele leže u rasulu, ništa ne smijemo dodirivati, jezivo je...'


100posto
30.05.2019.21:00
'Prestravio me tepih od dječjih gas-maski po podu. Udžbenici i cipele leže u rasulu, ništa ne smijemo dodirivati, jezivo je...'
Robert Dacešin

sažeto

Banjalučanin Robert Dacešin piše o svojem putovanju u gradove Černobil i Pripjat, koji su trenutno u središtu interesa zbog nove HBO-ove hit-serije o najvećoj ekološkoj katastrofi novijeg doba


100posto
30.05.2019.21:00

Bilo je to sasvim obično travanjsko jutro. 26. travanj ’86. da budem precizan. Oko dva sata iza ponoći. Stanovnici malog ukrajinskog grada Pripjata već su duboko u snu. Ni ne sanjaju da će se njihov život totalno promijeniti u idućih nekoliko minuta. Odjednom… bum! Čuje se nekakva ekspolozija. Pale se svjetla. Što se desilo?

Nekoliko minuta nemira i preplašenosti prije nego se ponovno vraćaju u krevet. Tek idućeg jutra na radiju čuju da je eksplodirala nuklearna elektrana u mjestu Černobil. Oni preživjeli danas znaju da su prisustvovali najvećoj nuklearnoj katastrofi u povijesti čovječanstva.

Prije dolaska u Černobil, nisam puno znao o njemu. Kao klinac sam na Play Stationu igrao tamo neki Stalker, pucačinu čija je radnja smještena ovdje, a Nešo sa tenisa mi je spominjao i jedan film na ovu temu. Černobilski dnevnici se zove. Nemojte ga gledati.

Ako ćemo iskreno, nisam znao ni koliko je mjesto uopće sigurno. Ne znam nikoga da je bio ovdje. Bojan, s kojim sam studirao u Slovačkoj, pričao mi je da je htio posjetiti Černobil. Koja budala, kontao sam tada.

A vidi me sad! Unosim broj svoje debitne kartice kako bih bukirao putovanje za, kako kažu, najopasnije mjesto na svijetu!

Da li sad drugi misle da sam budala što idem tamo?

Ali koliko je zaista opasno i kako uopće možete doći u Černobil? Što se točno desilo ondje i kako danas izgleda to mjesto?

Kako uopće posjetiti Černobil?

Getty Images

Prije dolaska u Kijev, raspitivao sam se dosta o tome kako posjetiti ovo mjesto. Želja mi je bila ići tamo sam. Mnogo je veća avantura, ali mi je Irina, sestra mog dobrog prijatelja Bogdana srušila snove jednom Facebook porukom.

"Postoje određeni checkpointi koje ne možeš sam proći. Moraš imati agenciju s kojom ideš."

FOTO: SVJEDOČANSTVO ČITATELJA 100POSTO 'Šest dana proveo sam u černobilskoj zoni izolacije, tu postapokalipsu ne mogu riječima opisati'

Poslala mi je i link agencije za koju je čula da je ok. Jednodnevnu turu naplaćuju oko 80 dolara s osiguranjem. Guglam još malo po netu i pronalazim još jednu agenciju, ali ova prva je dosta povoljnija, te odlučujem bukirati putovanje.

Nema sjedenja na zemlji, a tko uzme 'suvenire' bit će uhićen

Onoga trenutka kada pritisnete pay na njihovom sajtu i uplatite im iznos, agencija vam šalje mail u kojem vam objašnjavaju sve stvari koje trebate znati prije dolaska tamo. Napominju da trebate imati što manje otkrivene površine na tijelu. Savjetuju majice dugih rukava, hlače, kao i dublje cipele. Obavezna je i putovnica. Bez nje, uzalud vam pare koje ste uplatili. Hoćete ići u Černobil? To su uvjeti.

Točno 17 dana i par sati nakon čitanja ovog maila, nalazim se u kombiju s ljudima iz osam zemalja svijeta, na putu prema Černobilu, koji se nalazi oko 125 kilometara sjeverno od Kijeva.

Naš vodič Jurij pri polasku nam objašnjava neke od najosnovnijih stvari na koje moramo obratiti pažnju. Ne smijemo sjediti na zemlji (ako želimo imati djecu), jesti i piti ništa izvan kombija i restorana u koji nas vodi, kao ni nositi kući 'suvenire' jer ćemo zbog istih vjerovatno biti uhićeni na aerodromu, te nećemo imati priliku vidjeti kako svjetle u mraku. Znači ipak ne možete poklanjati radiokativne predmete osobama koje ne simpatizirate s posvetom da su posebni i unikatni.

Privatni album/Robert Dacešin

Sa svojih par simpatičnih fora, Jurij nas uvodi u priču o ovom mjestu, te nam pušta dokumentarac dok se vozimo prema checkpointu. Što se više vozimo, ceste postaju sve gore, a tišina sve veća. Posljednji objekt koji smo vidjeli već je kilometrima iza nas. Ljudi nema. Tu i tamo tek pokoja lisica proviri iz žbunja. Kaže nam da su i vukovi česta pojava.

Spominje nam i crvenu šumu koja je stvorena ovdje. Sasvim obična normalna šuma, kao one u našim selima, postala je crvena nakon što je vjetar nanio ogromnu količinu radioaktivne prašine, te je lišće izmijenilo svoju boju.

Pripjat je u jednom danu napustilo gotovo 50.000 stanovnika

Saznajem i da su u Černobilu postojala četiri reaktora. Peti i šesti su se pravili, a još šest novih je bilo u planu. Upravo taj četvrti je eksplodirao tijekom sigurnosne probe.

U trenutku kada se eksplozija desila, gotovo nitko nije bio svjestan prave opasnosti i onoga šta se dogodilo. Termin radijacija postojao je u riječnicima, ali je bio relativno nepoznat, te je trebalo kriminalnih 36 sati da vlasti tadašnjeg SSSR-a pošalju kamione kako bi evakuirali obližnji grad Pripjat.

Vojska koja je došla dala je stanovnicima ovoga mjesta čitava dva sata da se spreme. Dva sata u koja su trebali spakirati svoj čitav dotadašnji život… Rekli su im da sa sobom mogu ponijeti samo jedan kofer s osnovnim dokumentima i odjećom koja još nije bila kontamirana.

E sad, zamislite da dođete u neko selo u Ukrajini i kažete nekoj bakici od 80 i kusur godina da mora napustiti kuću u kojoj živi od pamtivijeka, jer eto, ima neka radioaktivna prašina i može joj se nešto desiti. Još ti kažu da trebaš piti što više vodke kako bi suzbio bakterije u organizmu.

Kakva prašina? Kakav Černobil i nuklearna elektrana? Pa ja ne osjetim ništa. Zašto da idem?

Izbora nije bilo.

S druge strane, djeca koja su živjela u Pripjatu, čak su se i veselila, jer su znala da će idući dan propustiti školu. Nitko tada nije ni sanjao da će to biti njihov posljednji pogled na njihov grad.

Tog dana, ovo mjesto napustilo je gotovo 50.000 ljudi u 1100 vozila.

Černobil prije katastrofe

Sama eksplozija reaktora i nije bila toliko opasna koliko je opasno bilo radioaktivno zračenje do kojega je nakon toga došlo. Otpuštene su ludački velike količine radioaktivne prašine, otprilike 11 puta jače nego prilikom eksplozije atomske bombe u Hirošimi. Krug od preko 30 kilometara proglašen je kontaminiranim, a posebna vojska i znanstvenici, poslani su da zaustave dalje širenje radijacije.

Privatni album/Robert Dacešin

Zvuči nevjerovatno, ali sovjetske vlasti su do te mjere sakrile ovu katastrofu, da gotovo nitko izvan zemlje nije imao ideju šta se dogodilo. Tek pokoji mali članak u novinama pisao bi da se u Černobilu nešto desilo. Ništa ozbiljno navodno. Malo se zapalio neki reaktor, ali sve će biti u redu. Još uvijek gori, ali ugasit ćemo mi to.

Međutim, ubrzo nakon eksplozije, Velika Britanija, Njemačka, pa i zemlje Balkana, primjetile su ogromne količine radioaktivne prašine koje je ušle u njihov prostor. Nitko ni tada nije znao o čemu je riječ.

Najteže je pogođena obližnja Bjelorusija, koja se nalazi veoma blizu mjestu eksplozije.

Dok se dokumentarac privodi kraju, lagano stižemo do vojnog punkta gdje izlazimo iz autobusa. Pretresaju nam autobus, te nas redaju jednog iza drugoga, kao na prijelazu Bajakovo. Mislim da kontrola duže traje nego kod nas. Samo je u Maroku duža. Do detalja provjeravaju svaki vaš detalj koji ste naveli. Svaka brojka u putovnici mora štimati. Nakon skoro pola sata čekanja, puštaju nas.

Ženi su skinuli ozračene hlače

Uskoro dolazimo do ulaza u Černobil.

Jurij nas ponovo podsjeća na stvari koje su nam zabranjene. Nikakvo hodanje po travi. Što manje diranja okolo. Samo se žene smiju dirati, kaže. Nipošto ne spuštati stvari na zemlju. Kroz osmijeh spominje kako je skoro jedna Ruskinja htjela napraviti selfie te da bi našla bolji kut, sjela je na travu.

Kada se vraćala natrag, na kontroli su joj rekli da su joj hlače ozračene, te da ne smije proći u njima. Raspravljala se dugo sa carinicima, ali bez efekta.

Rezultat svega?

Čitav autobus imao je prilku vidjeti njezine čipkaste gaće, a njena priča vjerojatno će se prenositi s koljena na koljeno među carinicima. Priča se i da su joj i sliku uramili i objesili je na zid.

Dolazimo do malog sela 11 kilometara od reaktora koji je eksplodirao. Ime mu je Zalisa. Zalisa na ukrajinskom označava selo unutar šume. Preko 3000 ljudi živjelo je ovdje prije katastrofe, a danas je potpuno prazno. Nema žive duše. Posljednja osoba koja je živjela ovdje, umrla je 2015. godine. Ime joj je bilo Rosalia.

Getty Images

Ulazimo u stare kuće u kojima su nekada živjeli ljudi. Nikada do sada nisam bio u napuštenoj kući. Prva stvar koju zapažam pri ulasku na vrata su dječje igračke razbacane po podu. Iznenađujuće, još uvijek su dobro očuvane.

Dosta stvari je i dalje na mjestu. Neke su vjerojatno opljačkane tijekom vremena. U svojoj glavi zamišljam život ljudi ovdje. Zamišljam višečlanu porodicu s dvoje djece. Upravo prolazim pored stola gdje su nekada ručali. Ulazim i u kuhinju. Prava sovjetska kuhinja. Mati je nekada pravila boršč ovdje. Pronalazim dječje autiće, ali i plišane lutke. Vjerovatno su imali dječaka i djevojčicu. Nalazim još plišanih lutaka. Možda su imali još jednu curicu?

Dok stvaram njihovu povijest, osjetim kako su se svi utišali. Ne sjećam se kada je bilo ovako tiho. Tišinu razbija Jurij s nekim svojim anegdotama i pričama. Čovjek je šmeker. Kul su mu šale, premda osjećam da se tek nekoliko nas smije. Čini da Černobil ne izgleda tako tmurno.

Dajte ljudi!

Obilazimo i okolne kuće. Ista je to priča, samo se igračke razlikuju. Vidi se da su u nekima živjele imućne obitelji.

Geigerov brojač nije pokazivao točan nivo radijacije

Gdje su one danas? Što li je s njima?

Nekoliko ljudi iz grupe dobilo je Geigerov brojač radi mjerenja radijacije. Juri nam pokazuje kako se koristi. Doduše, nema se što toliko pokazati. Upališ ga i gledaš koji broj će ti pokazati. Radijacija je označena u sivertima, a najveća je na mjestima označenim kao 'hot spots'.

Zanimljivo je da je nakon prve eksplozije, Geigerov brojač pokazao broj 0.36, što je gotovo dozvoljen nivo radijacije.

Privatni album/Robert Dacešin

Međutim, ono što nisu znali je da je taj brojač bio dizajniran tako da je 0.36 ujedno i njegova najveća vrijednost. Pravo očitavanje je bilo 15.000!

Radi informacije, sve do 0,30 mikro siverata je ok. Što sad kažete na ovih 15.000?

Recimo, dok ste u Kijevu, brojač će vam pokazivati broj 0,16. U većini Černobila isto tako. Ali na ovim hot spots mjestima ide i preko 7.

Usporedbe radi, kada radite CT srca, radijacija je 16, dok skeniranje na aerodromu prenosi radijaciju od 9 mikro siverata.

Nitko točno ne zna koliko ovih mjesta ima u zoni. Razlog je taj što su mnoga od njih nastajala na način da su se tadašnji radnici htjeli riješiti pojedinih predmeta koji su ostali iz reaktora 4. Budući da nisu znali što da rade s njima, zakopavali su ih ispod zemlje, a ta mjesta bi istog trenutka postala radioaktivna.

Kopači su nestali pod zemljom

Selo Kopači je sljedeće mjesto u koje idemo. Sve što je nekada postojalo ovdje, nestalo je pod zemljom. Zakopano je. Čitavo selo izgrađeno je s drvenim kućama, a drvo upija radijaciju jako brzo, te ga je bilo nemoguće očistiti. Kada su znanstvenici SSSR-a shvatili ovo, odlučili su napraviti jedan eksperiment.

Zapitali su se što bi se desilo da zakopaju sve ove kuće pod zemlju?

Zanima vas što je rezultat eksperimenta?

Vjerojatno najzagađenije tlo u ovoj zoni, vjerojatno i na svijetu. Svake godine radioaktivna prašina ode jedan centimetar dublje ispod zemlje i na taj način čini čišćenje ove površine sve teže i teže.

Ostalo je svega nekoliko objekata u ovom mjestu. Stara pošta i jedan vrtić. Oni su bili jedini koji su napravljeni od cigle.

Provodimo tu neko vrijeme te sjedamo ponovo u kombi i krećemo prema onome zbog čega smo došli ovdje i od čega strahujemo.

Sivi sarkofag, koji iako sjajan na jesenjem suncu, čuva ispod sebe čuveni reaktor 4 koji je eksplodirao. U šali ga zovu Sarkofag 100. Kažu da bi trebao trajati 100 godina.

Bio je to prizor koji nikada neću zaboraviti. Toliko sam iščekivao da ga vidim. Da budem na mjestu gdje se desilo.

To je to. Ovo što vidite iznad je ono što znamo pod Černobil!

Osjećam kako me obuzima jeza i strahopoštovanje prema ovom mjestu. Jurij nam kaže da je čak 500 pilota, zajedno s tri vatrogasne stanice, poslano kako bi ugasilo požar koji je buktio iz reaktora 4. Nije to bio običan požar. Temperatura u pojedinim trenucima prelazila je i 2000 stupnjeva Celzijusa.

Privatni album/Robert Dacešin

Kako nisu bili svjesni količine radijacije koja se širila, piloti i vatrogasci, koristili su svoju običnu uniformu. Svi oni umrli su u roku od nekoliko dana.

Od količine radijacije, koža im je postala crna, a sva odjeća im se toliko zalijepila za tijela da su im liječnici morali otkidati komade kože kako bi im pokušali zatvoriti rane. Priča se i da su im oči promijenile boju iz smeđe u plavu. Svi oni su poslani u bolnici broj 6 u Moskvi koja je u to vrijeme bila jedina bolnica koja se borila s ovim problemom. Međutim, u roku od nekoliko tjedana, tijela su im se počela raspadati. Svi su brzo umrli. Vjeruje se da je radijacija kojoj su bili izloženi, najveća u povijesti čovječanstva, a nivo radioaktivnosti 1000 puta jači od doze koja izaziva rak!

Iako su svi podaci pokazivali da se reaktoru ne smije prilaziti, znanstvenici su uspjeli unutar njega ubaciti kameru. Unutar reaktora 4 našli su crnu lavu, koja je u mnogo čemu podsjećala na 'Slonovo stopalo', najsmrtonosniji nuklearni otpad na svijetu!

Za samo 30 sekundi izloženosti ovom fenomenu slijedi vrtoglavica i umor koji će vas pratiti tjedan dana. Dvije minuta izloženosti i vaše stanice će se početi raspadati, za četiri minute slijedi povraćanje, proljev i groznica. Poslije 300 sekundi izloženosti imate samo još dva dana života.

Tijekom topljenja jezgre nuklearnog reaktora, tri volontera su skočila u 'radioaktivni bazen' kako bi otvorili cijev kroz koju su trebale izaći radioaktivne supstance. Sva tri volontera nisu dugo poživila, a nivo radijacije na njihovim tijelima bio je toliko visok da su ih morali stavljati u olovne kovčege.

Tragedija je mogla biti i puno veća

Vjeruje se da su ova tri čovjeka spriječila eksploziju tri puta veću od eksplozije reaktora 4. Da je do ove eksplozije kojim slučajem došlo, posljedice bi bile katastrofalne i bio bi uništen čak i glavni bjeloruski grad Minsk i mnogi okolni gradovi! Na sreću, ova nesreća je spriječena.

Oni koji su radili na čišćenju i sprečavanju ove katastrofe mogli su raditi sigurno samo 40 sekundi, čak i u specijalnim odijelima protiv zračenja.

Dok promatramo Černobil i reaktor 4, upozoravaju nas da smijemo slikati samo određene dijelove, te da će nam oduzeti aparate budemo li slikali okolo.

Pitam Jurija koliko ljudi godišnje posjeti ovo mjesto.

"Oko 70.000. Ali ne vrate se svi kući znaš", reče uz ozbiljan pogled, koji malo odaje skriveni osmijeh ispod.

"Pretpostavljam da neke pojedu radioaktvini vukovi?", odgovaram smrtno ozbiljan.

"Tako je, gotovo 5% ljudi pojedu radioaktivni vukovi. Iduće godine ćemo pokušati smanjiti postotak na 3,5%. Tu je i morsko čudovište iz Černobila", reče pokazujući na vodu.

"Da, da naravno. Mislim da sam pročitao i za nekog zmaja koji oblijeće ovo mjesto dva puta tjedno."

"Tako je, zmaj je isto problem. U mojoj prošloj grupi pojeo je troje ljudi. Ali što ćeš!"

"Znači, da obratim pažnju ukoliko vidim veliku sjenku koja se pojavljuje na zemlji?"

"Tako je."

U Pripjatu je danas sve mrtvo

Mjesto čije se ime nekako najmanje spominje u cijeloj ovoj priči, ali koje je zapravo najviše propatilo. Čitav jedan grad sa 50.000 ljudi i većinski mladom populacijom nestao je preko noći. U Pripjatu je danas sve mrtvo.

Jedino što je živo je ova lisica ispod. Da, u pitanju je prava lisica.

Privatni album/Robert Dacešin

Do trenutka katastrofe, bilo je ovo jedno mirno i ugodno mjesto za život. Stanovnici Pripjata koji su radili u Černobilskoj nuklearnoj elektrani, smatrani su privilegiranima. Njihova plaća bila je 40% veća od prosječne plaće u Kijevu, a na spomen da radite u Černobilu, zavidili bi vam širom Ukrajine.

Jurijeva majka nekada je radila ovdje. Plaća joj je bila 140 rublji mjesečno. Njegov otac koji je radio u Kijevu imao je 100.

Grad je imao plan da postane najljepši mali grad u čitavoj zemlji. Veliki broj kulturnih institucija su planirali otvoriti ovdje, a bilo je u planu da se populacija poveća na 150.000 ljudi. Prosječna starosna dob stanovnika Pripjata bila je jedva 26 godina. Obično su to bile mlade obitelji s malom djecom.

Gotovo svi su bili fakultetski obrazovani, jer naravno, nitko vas ne bi pustio da radite u nuklearnoj elektrani, ako nemate faks. Logično.

Svima je bio san da rade i žive ovdje. Grad se razvijao. Širio. Čak je i prvi supermarket u Ukrajini otvoren upravo ovdje, a ne u Kijevu.

Danas, više od 30 godina nakon katastrofe, ove nekada lijepe, planski i skladno građene ulice s gradskom rasvjetom, trgovima, alejama i parkovima, prekrivaju šume. Ulična rasvjeta već uveliko nestaje pod divljom prirodom.

Shvaćam da je ona jedina živa ovdje. Da je Černobil njen dom.

I poneki pas koji naiđe. Nekoliko pasa šeta se okolo. Gdje li oni budu? Kako preživljavaju? Čiji su?

S ovim pitanjem u glavi dolazim do centra grada. Stojim na glavnom trgu. Po prvi put u svom životu sam jedina osoba na nekom trgu. Ej, nalazim se u centru grada na trgu i nigdje nikoga. Jezivo je. Užasno je jezivo. Jurij nam pokazuje slike pojedinih objekata prije katastrofe i sada.

Sve se toliko promijenilo. Ulazimo i u obližnju školu. Primjećujem kako su zidovi oronuli od silne kiše. Dječji udžbenici i cipele leže u rasulu po hodnicima i učionicama.

U jednoj prostoriji prestravio me tepih od dječjih gas-maski razbacanih po podu.

Privatni album/Robert Dacešin

Ulazim u učionicu za biologiju, gdje u posudama jos uvijek leže ostaci životinja. Pronalazimo i učionicu glazbenog na katu s prašnjavim klavirom na kome su nekada izvođene školske priredbe. Tu je i dvorana za tjelesni gdje je ostala samo tabla od koša, bazen iz kojeg već uveliko raste drveće, kao i palača kulture.

Novine, odjeća, drvene igračke, samo su neke od stvari koje se nalaze po podu.

Privatni album/Robert Dacešin

Po izlasku iz zgrade, dolazimo do zabavnog parka i ringišpila koji nažalost nikada nije upotrebljen. Trebao je biti otvoren za proslavu prvog maja te iste godine, svega pet dana nakon nesreće. Danas ipak stoji s jednim drugim razlogom. Kao jedan od najprepoznatljivih simbola Pripjata i čitave tragedije.

Getty Images

Černobil danas i posljedice na ljude?

Pitanje koje vjerojatno sve zanima, zar ne?

Černobil danas nije opasan. Zaista nije. Već sam vam spomenuo da je nivo radicije u većini Pripjata i Černobila dosta ispod opasnog, a ono što se malo zna je da i dan danas neki ljudi žive ovdje!

Naime njih 3000 vratilo se u jednom trenutku ovdje, da bi ih danas ostalo oko 120. Uglavnom su to starci od oko 80 godina i žive po jedan u svakom selu. U Ukrajini su poznati kao 'samostalni nomadi'. Razlog njihovog povratka je jednostavan – ljubav prema svom kraju i svojoj kući.

Naime, ubrzo nakon što se primirila situacija oko Černobila, ovi ljudi su se željeli vratiti svojim kućama. Nakon dugo vremena i pregovora s vladom, dozvoljeno im je da se vrate. Ali pod jednim uslovom. Vlada će im osigurati struju i vodu i sve što im treba za život. Međutim, oni ne mogu imati prijavljeno mjesto boravka, jer faktički nitko ne živi u Černobilu.

Po povratku, imali su ogroman broj kuća koje su mogli izabrati za život, ali ono što je zanimljivo je da su svi izabrali svoju kuću. Gotovo svi oni danas jedu biljke koje rastu ovdje, piju vodu s ovog mjesta i savršeno su zdravi. Slobodno mogu napustiti ovu zonu. Vlada Ukrajine im je izdala posebnu dozvolu da se mogu kretati po zemlji, a većina njih ima djecu i unuke širom Ukrajine koji ih često posjećuju.

Svi oni žive na sasvim normalan način. Nitko nema tri ruke ili tri noge. Nitko nema tumor ili rak. Nema mutacija kod ljudi.

Čitava ova zona danas je prilično čista. Životni vijek radioaktivnih elemenata koji su se širili ovdje, već je prošao. Pod pojmom životni vijek elementa podrazumijeva se vrijeme koje je potrebno tom elementu da nestane, odnosno da više nije opasan za ljude. Primjerice, životni vijek joda 121, jednog od najopasnijih elemenata koji se raspršio ovdje, je samo samo dana.

Životni vijek cezija i stroncija je 28 godina i 30 godina. Već je prošlo.

Nakon katastrofe vlasti su napravile novi grad

Čak je i vlada Ukrajine nedavno objavila da bi, ukoliko bi bilo potrebe, ljudi mogli živjeti u ovoj zoni. Ukrajina je ipak velika zemlja, a njena populacija se stalno smanjuje i jednostavno nema potrebe za tim. Ispada da Černobil i nije tako opasan.

Ali..

Kod ovakvih priča uvijek ima neko ali. Postoji manji dio ove zone gdje i dalje postoji određena količina opasnih radioaktivnih materijala.

Iako je dobar dio zemlje očišćen, u jednom dijelu Pripjata, kao i dijelu oko sela Kopači, nalaze se omanje količine plutonija, čiji životni vijek je ipak nešto duži. Čak 24.100 godina!

Za ovaj teritorij kažu da nikada neće biti naseljen. Na ova mjesta danas nitko ne ide.

Postoji još jedan problem koji predstavlja veliku opasnost u ovoj zoni, a to su požari. Naime, oni su najlakši način da se radioaktivna prašina raširi. Do sada velikog požara nije bilo. Mada, nikad se ne zna.

Odmah nakon katastrofe, vlasti su odlučile napraviti novi grad pod imenom Slavutič, 50 kilometara udaljen od mjesta katastrofe, kako bi mogao primiti sve ljude koji su ostali bez kuća. Većina ovih ljudi evakuirana je iz Pripjata, a mnogi od njih i dan danas rade u energetskom sektoru ovdje. Oni žive u okolnim gradovima, a pojedini čak stanuju u blizini.

Tko je kriv za ovo što se dogodilo?

Tog kobnog 26. travnja u 1:23 sata iza ponoći, Aleksandar Akimov je radio posao za koji je bio obučen. U slučaju nastajanja određenih problema u reaktoru, trebao je hitno pokrenuti gašenje jedinice 4. Ali, prije nego što je pritisnuo AZ dugme, Akimov i njegovi suradnici, proveli su jedan test. Test je trebao pokazati da će reaktor biti opskrbljen s dovoljnom količinom hlađenja, čak i u slučaju potpunog gubitka električne energije.

Prema procjenama inženjera, inercija velikih elektroenergetskih turbina od 500 MW omogućila bi im generiranje dovoljno električne energije, kako bi pumpe za hlađenje trebale raditi tijekom pauze od 30 do 50 sekundi potrebnih za pokretanje generatora dizel goriva.

Problem je bio taj što su inženjeri koji su dizajnirali test bili stručnjaci za rad u električnim, ne u nuklearnim generatorima. Podaci kažu da gotovo nikakve konzultacije s nekim iz nuklearnog sektora nije bilo.

Tijekom testa došlo je do gubitka kontrole. Vjerojatno u panici, inženjeri su napravili niz pogrešnih odluka. Pokušali su smanjiti radioaktivnost koristeći kontrolne grafitne šipke, što je napravilo još veću štetu i na kraju dovelo do same katastrofe. Ubrzo nakon toga, četvrti reaktor je eksplodirao, a Černobil postao povijest.

Što će biti s ovim mjestom…

Već je 17 sati i krećemo prema Kijevu. Dolazimo do kontrole radijacije. Kontrola izgleda tako što stajete na jednu mašinu tijekom tri sekunde i čekate, tj. nadate se da će se upaliti zeleno. Upalilo se. Prošao sam. Dobro je.

Kažu nam da još nitko nikada nije ostao. Jedino su plavuši s početka priče prisvojili traperice.

Toliko toga se izdogađalo danas, da još uvijek u glavi pokušavam sortirati sve informacije. Černobil je definitivno najluđe mjesto koje sam ikada posjetio. Vjerojatno će uvijek i biti. Nikada u životu nisam osjetio takav strah od nekog mjesta. Nikada do sada s većom bojažljivošću nisam slušao o povijesti nekoga grada. Nikada nisam bio tužniji na putovanju kao ovdje.

Čitam neki letak s informacijama o Černobilu koji su nam dali dok me umor lagano obara.

"Radijacija koje se širila oko nuklerane elekrane učinila je da ta zona neće biti naseljiva idućih 2000 godina. Direktne ili indirektne posljedice radioaktivnog zračenja osjetilo je do 5 milijuna ljudi. Procjene su da je od černobilske radijacije do današnjeg dana, umrlo gotovo 200.000 osoba", stoji u uvodu.

Tekst Roberta Dacešina izvorno je objavljen na stranici Rio priče sa putovanja, a njegove ostale zanimljive i inspirativne putopise možete pročitati OVDJE ili na Facebook stranici.

Černobil

radijacija

nuklearna katastrofa

Pripjat

newsletter

Prijavite se na Newsletter