Prva žena u mornarici

'Preživjela sam dva bombardiranja, a u partizanima sam završila nakon što su me ustaše golu i bosu otjerali u najzloglasniji logor'


100posto
12.03.2019.18:00
'Preživjela sam dva bombardiranja, a u partizanima sam završila nakon što su me ustaše golu i bosu otjerali u najzloglasniji logor'
Screenshot

sažeto

Filmska priča partizanke koja je kao jedina žena tijekom II. svjetskog rata patrolirala s ratnom mornaricom oko Hvara i Visa


100posto
12.03.2019.18:00

O partizanima se u našim medijima govori mnogo, ali priča partizanke koja je bila jedina žena u ratnoj mornarici u prvim danima II. svjetskog rata prava je rijetkost.

Marija Alujević rodila se davne 1924. godine podno Biokova da bi u nježnoj dobi od 17 godina bila prvi put uhićena u Splitu zbog svojih veza s partizanima. Marija je, naime, kako piše Yugopapir, strpana u najzloglasniji logor u Splitu, Roko. Srećom, nakon mjesec dana uspjela se izvući iz njega, a partizanima se priključila ’43. kako bi izbjegla novo hapšenje. Unovačena je u mornaricu, a ratovala je između Hvara i Visa gdje je preživjela i dva bombardiranja.

Dvojica su krenula na mene s puškama

Marija je još kao skojevka aktivno sudjelovala u osnivanju ratne mornarice zbog čega su je Talijani uhapsili. „Izbacili su me iz kreveta i odveli u zatvor. Prijateljicu i mene. Ona se te noći našla u mom stanu. Ja dijete, a njih dvojica s uperenim puškama vode me bosu u spavaćici. Nisu mi dali ni da se obučem.“

Zeljko Hajdinjak / Cropix

Nakon što je puštena iz logora morala se svakodnevno javljati u ustaško redarstvo. A kad joj je mjesec dana nakon izlaska dojavljeno da će je idući hapsiti ustaše, a ne Talijani, nije dvojila ni časa. „Kad vas ustaše hapse nema povratka. I tog dana otišla sam do ustaškog redarstva da zatražim propusnicu s izgovorom da idem u posjet izvan grada, prijateljici. Dali su mi je.“

Pobjegla sam u zadnji čas

Pohitala je kući da se presvuče, a kad je ponovno izašla na ulasku su je već dočekala dva žandara. Pitali su je gdje živi Marija Alujević, a ona im je dovitljivo rekla da je gore te da je upravo bila kod nje. „I dok su ošli po Maru Drviš preko potoka sam pobjegla prijateljici. Ona je bila povezana s partizanima i odvela me kroz šumu iza svoje kuće do njih. I tako sam, iznenada, tog dana dospjela u partizane. Ni u snu nisam sanjala da ću tog popodneva već biti u jedinici.“

Rata se sjeća kao najljepšeg doba svoga života. „Zbog drugarstva među nama, zbog te ljubavi, brige pažnje… Mi smo jedan za drugog sve dali. Komad kruha smo dijelili. Uživala sam što mogu pola porcije dati drugu. A danas toga više nema.“

Ni u jednom me trenutku nije bilo strah

Flota kojoj je pripadala sastojala se od malih improviziranih brodića kojima je Mare noću patrolirala oko Hvara i Visa zajedno s engleskim borbenim člancima. „Samo sam ja bila žena. Imala sam i sedam svojih skojevaca, a patrolni čamcu su zapravo bili mali leuti privatnih ribara koji su se pridružili partizanima zajedno sa svojim brodovima. Nikad nisam strah osjetila, a danas se mnogo bojim zbog koječega.“

Vis je u to vrijeme bio jedna vatra kaže Mare. „Sve je bilo borbeno i spremno da pogine. Čak sam i dva bombardiranja preživjela, bilo je strašno.“

A sjeća se Mare točno tog dana. „Iza kućice gdje smo živjeli bio je jedan vinograd pun mina. I tog dana, kad je bilo bombardiranje, svi smo se sklanjali kuda koji, ali nitko nije smio preći ogradu i ući u taj vinograd. Međutim, jedan je naš suborac tu ogradu u šoku preskočio i pao u minsko polje. Izgubio je ruku“, sjeća se mare.

Bila sam ravnopravna s ostalim borcima

Bila je, kaže, jedina žena među tim borcima, ali su je svi poštovali kao svog ravnopravnog druga. „Oni u meni nisu gledali ženu za iživljavanje, nego su u meni vidjeli drugaricu. Imali su prema meni obzira. Kad je bilo ružno vrijeme, nisu me tjerali u noćnu patrolu iako sam kao borac morala ravnopravno obavljati sve zadatke.“

Profimedia

A najveću je sreću doživjela kad je na otok došao Tito. „Mislila sam da dolazi zbog zadatka, a on je došao da se okupa, odmori i da se malo osvježi. Sa sobom je vodio ogromnog psa.“ Skuhala mu je kavu koju su im na otok švercali Englezi, ali s Titom ipak nije uspjela razgovarati.

Jedino za čime iz tih davnih dana žali je što se riješila pištolja koji je dobila kao poklon za pohvalan rad. „Jedan od pomoćnika komesara mornarice darovao mi je beretu. A kad je nakon rata javna sigurnost tražila da se oružje vrati, ja sam, budala, uzela beretu i vratila je natrag umjesto da je čitav život čuvam za uspomeni. To si nikad ne mogu oprostiti.“

100posto vremeplov

Tito

ratna mornarica

partizanka

newsletter

Prijavite se na Newsletter