Proživio sam čitavu 2009. u jednom danu

Prije nego skočite u prošlost, dobro razmislite. Možda ste bili mršaviji i ljepši, ali Sanader, čudna moda i odvratna glazba? Ne hvala.


Robin Mikulić
23.01.2019.08:00
Prije nego skočite u prošlost, dobro razmislite. Možda ste bili mršaviji i ljepši, ali Sanader, čudna moda i odvratna glazba? Ne hvala.
privatni album

sažeto

Društvenim mrežama hara 10 year challenge u kojem se ljudi nostalgično prisjećaju boljih dana. Istražio sam što se pred 10 godina stvarno događalo i ne bih se onamo vraćao


Robin Mikulić
23.01.2019.08:00

“Sanader će već sutra uputiti konkretan poziv slovenskom premijeru Borutu Pahoru da dođe na rukometnu utakmicu. - Ako mu to nešto znači, dajem svečano obećanje da nećemo u vrijeme utakmice razgovarati o našim međusobnim odnosima, ali možemo i prije i poslije. Siguran sam da će Slovenci navijati da Hrvatska bude prvak svijeta - rekao je Sanader. 

Premijer očekuje razgovore sa Slovenijom i europskim partnerima kako riješiti situaciju nastalu blokadom pregovora. Ponovio je da Hrvatska granični spor želi riješiti u duhu europskih i svjetskih standarda. Sanader smatra da bi bilo dobro da Hrvatska i Slovenija probleme riješe pred međunarodnom pravosudnom institucijom.”

Povratak u budućnost

Da sam se probudio na današnji dan pred 10 godina, ovo bi bila vijest koju bih tad bio pročitao. Ne na mobitelu, na laptopu. Nitko onda nije imao tih para da si priušti internet na mobitelu. Možda čak i u novinama. Bila su to onda druga vremena, kao što ćete uskoro vidjeti. Pisana riječ je još nekog vraga vrijedila, a i cigarete su bile jeftinije. Ne znam kako bih danas s onim mršavim studentskim budžetom preživio dvije kutije na dan.

Zapravo, ja se i jesam taj dan probudio, kako bih u suprotnom bio ovdje, ali se te vijesti uopće ne sjećam. Zaboravio sam čak i tko nam je onda vodio državu. Kao što se, generalno, ne sjećam nekih osobitih privatnih detalja proizvedenih u toj blijedoj 2009. godini. No, tome valjda i služi ovaj novi trend koji je pokorio društvene mreže. Teško da niste primijetili i sami da posljednjih dana odasvuda iskaču fotografije ljudi od pred jedno desetljeće, takozvani 10yearchallenge. Isprva je sve to skupa još i bilo simpatično, ali, brate, sad već fakat postaje naporno.

Ne daj, bože, većeg zla od Facea

Ja sam, recimo, ostao u šoku. Krenuo sam, naravno, s idejom da proživim jedan dan kao da živim u 2009. godini, ali se uskoro pokazalo da je to nemoguće. Telefon kojim sam se služio tad - simpatični ljubičasti mobitel na razvlačenje, najnoviji krik tadašnje mode, ostao je bez punjača, ondašnji laptop se davno predao, a čak je teško iskopati i relevantne vijesti.

Borac kakav jesam, nisam se ipak predao. Prelistao sam fotografije na Faceu, blaženi bio, skupio se s poda od nevjerice kad sam vidio koliko me kasno udario pubertet (rane dvadesete definitivno nisu bile moje vrijeme) i krenuo na statuse.

I boga mi moga, puh. Morate znati, ako ste mlađi od mene, da su društvene mreže tada tek bile na pomolu. Nitko se njima još nije služio kao što se ljudi njima služe, ili ih zlouporabljuju, danas. Svi su zidovi bili prepuni nekih suludih kvizova i još suludijih objava. Fotografija tu i tamo koja, ali oversharing je, majke mi moje, gori kad dolazi u riječima.

Shvatio sam to na svom primjeru. Te davne 2009. bio sam na drugoj godini faksa, Filozofski. Sa svojim sam malobrojnim Facebook prijateljima dijelio prilično bizarne stvari počevši od kvalitete jutarnjeg pražnjenja do nekih hermetičnih misli zbog kojih bih danas sasvim sigurno završio u ludari. O arbitrarnom uključivanju caps locka da ne govorim. Neću se ni truditi to objasniti. Prosudite, uostalom, sami.

Užas od popularne kulture

Idući zaključak do kojeg sam došao, proživjevši u jednom intenzivnom danu čitavu 2009., glazba je, oprostit ćete, bila zakur*c. Eksplozija Lady Gage, red Rihanne pa red Beyonce, Britney koja je skupljala komadiće svoje karijere nakon onog čuvenog živčanog sloma kad je skoro skinula skalp mašinicom. Black Eyed Peas, ajde, bilo je i nečeg okej. Nije ni čudo što sam zaboravio na taj užas. Zapravo, nemalo sam sretan što je tome tako.

Filmovi? Meh. Avatar. Najlukrativniji film svih vremena. Nisam ga pogledao. Google, bejbe. Samac. Početak kraja marginalizacije otvorene LGBT tematike u Holivudu. Planina Brokeback je, imajte na umu, iako snimljena ranije, operirala s tad malo poznatim glumcima. Harry Potter i Princ miješane krvi. Srce mi se slomilo.

Dan kad je umrlo moje djetinjstvo

Sjećam se tog dana točno. Vjerujem da se bližio moj 21. rođendan ili je netom bio prošao. Gotovo sam siguran da je bilo ljeto. Mislim, bilo bi to lako provjeriti, ali čemu da si kvarim sjećanje istinom. Alternativnost je danas ionako u modi. Uglavnom, nakon što sam izašao iz kina u Čakovcu, na kartu sam napisao da je taj dan umrlo moje djetinjstvo. Čuvao sam je još dugo, u indeksu, ali je nestala zajedno s mojom akademskom karijerom.

Ali, generalno, nisam bio u krivu. Da pod neki broj u svom životu moram podvući neku granicu, podvukao bih je tamo. Započeo sam svoju prvu ozbiljnu vezu, krenuo samostalno putovati, upoznao prve prave napadaje panike i depresiju. Alkoholizam tek! Divota. Nikad se ne bih onamo vraćao, da se razumijemo. Osim u Berlin. Pred 10 sam godina prvi put posjetio taj grad, odveo me dečko. To je bilo fantastično.

Dani ponosa i slave?

Ništa manje fantastično, barem ne iz tadašnje perspektive, nije bilo ni studiranje. Upravo je tada, naime, Filozofskim buktjela najveća studentska revolucija još od Hrvatskog proljeća - slavna Blokada. Plenumi su se sastajali, ljudi su gorljivo raspravljali o politici. Neki su danima bdjeli tamo na faksu, spavali po kartonima, a nisu se ni po mirisu osobito razlikovali od beskućnika. Sjećam li se zašto smo prosvjedovali? Ubijte me, ali ni pojma o tome više nema.

Sjećam se, doduše, kako sam ponosno ušetao lektorici na predavanje (u moje su vrijeme lektorice na Germanistici bile sotone kojih smo se bojali više nego se Kaptol boji ozbiljne policijske istrage) i ponosno izjavio, kao pravi revolucinar, da ću ja radije, bez obzira na posljedice, biti dio anonimne mase nego ovdje svojom prisutnošću podržavati interese kapitalizma. Da sam barem znao za marksizam, imalo bi smisla, ovako nije ni slatko.

A sve je mirilo na dobro

Politika? Svijet je već debelo grcao u posljedicama najgore ekonomske krive od Velike depresije dok se Sanader sa Šukerom i Jacom u zaleđu novinarima gnjilo smješkao negirajući nadolazeću katastrofu. Pola godine kasnije se povukao, mi smo dobili Harač i prvu premijerku. Ušli smo i u NATO, Kolinda je ostvarila vojnu karijeru, MIG-ovi su nam se jednako raspadali kao i danas, a krenula je i hajka na korupcijsku podmornicu. Kao što znamo, svi su važniji igrači danas na slobodi.

Da, ta 2009. godina činila se poput neočekivanog drušvenog uzmaha koji je obećavao bolje sutra. Studentska revolucija, žena na čelu Vlade, diplomatski uspjesi, rat protiv korupcije, Lindsey Lohan je još uvijek bila lezbijka, pobogu! Svi smo se nadali najboljem. Umro je kralj popa - da, stvarno je prošlo već 10 godina otkako je Michael Jackson otputovao za vječna lovišta, rodila se svinjska gripa.

Da mi je samo njih vratiti!

Jedino što je od svega toga ostalo, osim svinjske gripe, barem kad sam ja u pitanju, je ormar pun odjeće koju iz nekog razloga kupčam već 15 godina, par slomljenih naočala s mojeg prvog internacionalnog dočeka u Bratislavi, ljubičasti telefon i obilje srama svaki put kad zalutam u bespuća svoje online povijesti.

Neke bi stvari trebale ipak ostati ondje gdje pripadaju, u povijesti, 10yearchallenge ili ne. Zapravo, tko ne bi žalio za vremenima kad su Simonica i Ante naciju i njeno šire bratsko susjedstvo uveseljavali svojim svakodnevnim dramama? Pas mater, u tih deset godina nismo uspjeli izgubiti samo nadu za bilo kakvu bolju budućnost, nego i svoju jedinu izgubljenu Kardashianku! Gdje je taj prokleti stroj za putovanje kroz vrijeme da se i ja ukrcam s ostatkom nostalgičnog svijeta?

Ivo Sanader

nostalgija

Jadranka Kosor

10yearchallenge

Podijeli članak

newsletter

Prijavite se na Newsletter