Mogu li izdržati vikend bez cigarete?

Pušim više od pola života, samo sam jednom prestao na četiri dana zbog crijevne viroze i sad sam odlučio prestati


Robin Mikulić
30.04.2019.13:55
Pušim više od pola života, samo sam jednom prestao na četiri dana zbog crijevne viroze i sad sam odlučio prestati
Dragan Matic / CROPIX

sažeto

Uvijek sam volio misliti da sam jači od svoje ovisnosti, da sam bolji od drugih, a onda me stvarnost gadno poklopila


Robin Mikulić
30.04.2019.13:55

Točno se sjećam dana kad sam zapalio svoju prvu cigaretu. Bili smo klinci, šesti razred. Bilo je ljeto, bili smo glupi. Nas trojica, jedna šteka cigareta – ambiciozna djeca, nema što, roditelji na moru. Valjalo je iskoristiti vrijeme.

I da slučajno ne biste došli na krive ideje. Ne pišem ovo kao reklamu niti kao poziv za usvajanje ove odvratne navike - upravo suprotno, pušenje je po zdravlje opasna navika koja ugrožava i vas i druge te biste se duhanskog dima trebali kloniti i onda kad je to nemoguće, ali mislim da je ovakav uvod nužan za razumijevanje priče.

Uglavnom, taj jedan prijatelj, koji je bio malo stariji od nas i, kako smo tada mislili, mnogo više kul od nas, bio je već okorjeli pušač. Sedmi razred. Likčina – ponavljam, idioti. Kamo su li samo njegovi roditelji gledali, pitam se danas! Kreteni kakvi smo bili, umirali smo za time da se potvrdimo u njegovim očima. Zatvorili smo se u viksu i svaki dan, pet dana u tjednu, pušili od jutra do u kasno popodne. Pušili bismo i dulje da nas doma nije čekala baka s ručkom.

Vrag je uzeo šalu kad nas je baka razotkrila

Nas dvojica nepušača proveli smo tih par dana s golemim mučninama i glavoboljama, a nakon što smo razotkriveni, proveli smo i ostatak ljeta u kaznama. Onog starijeg prijatelja nismo, nakon toga, vidjeli godinama i nismo zbog toga bili osobito nesretni. Nijednome od nas cigarete nisu dobro sjele. Ali zato nekome drugome jesu.

Dragan Matic / CROPIX

Našu mračnu tajnu prvu otkrila je, naime, baka kad je brat mog prijatelja, koji je tada imao sedam godina, došao kući blijed kao krpa povraćajući kao da je netom pobjegao iz one poznate scene u egzorcizmu. Usput, spalio si je i većinu obrva i trepavica kad je pokušavao zapaliti svoju prvu cigaretu. Nikad neću zaboraviti da je mali na kraju ispao veći frajer od nas jer je jedini znao uvlačiti. Što nas je na kraju i uvalilo u probleme. Oh, zavisti li!

Prošlo je otada nekoliko godina do iduće cigarete. Prvi srednje. Tog sam ni po čemu osobitog jutra, ničim ponukan, otišao na prvi kiosk i umjesto sendviča kupio svoju prvu kutiju. Ta je priča, vidite, mnogo manje spektakularna. Ali otad, pušim. Imao sam jednu pauzu, tijekom crijevne viroze. Trajala je četiri i pol dana. Danas imam 30 godina i, sram me priznati, ali došlo je vrijeme kad i sebi i bogu moram ispovjediti da pušim više od polovice svog života.

Pušim više od pola svog života i nisam na to ponosan

Ponukan svim svojim dosadašnjim socijalnim eksperimentima koje sam proveo za potrebe ovdje objavljenih članaka (uključujući apstinenciju od alkohola, mesa, šećera, soli, kave, smeća, seksa ili struje), zaključio sam da je vrijeme da se suočim s najvećim izazovom koji sam si dosad nametnuo. Ovdje biste sad, da imamo tehničkih uvjeta, trebali čuti gromoglasni zvuk bubnjeva, fanfari, harfe i barem jednog crkvenog zvona.

Provest ću vikend bez cigareta. 

Ono, dva dana. Koliko to može biti teško čovjeku koji je dosad živio doslovno bez svega doli WC papira (ako vas interesira i taj eksperiment, ostavite komentar ispod ovog teksta pa ćemo se lako dogovoriti)? Mogu vam reći - teško.

Čitav se život lažem

Za početak, godinama sam se lagao da ja nisam jedan od onih okorjelih pušača. Mogu prestati kad želim. Ionako pušim samo uz jutarnju kavu i pivo. Kad sam doma sam, nikad ne zapalim. Društvo je krivo. Nisam ja. Možda ste i vi jedan od pripadnika ove grupe ljudi. Ako jeste, vrijeme je za hladan tuš.

Ovisnik ste, poput mene, i to teški. Jer, koliko čovjek može biti ignorantan, da ne kažem glup, da bi vjerovao da će baš njega, nakon 15 godina izloženosti supstanci za koju je dokazano da izaziva fizičku ovisnost, taj jednostavni mehanizam zaobići?

A sve je krenulo sjajno!

Krenuo sam u petak. Bit ću hrabar. Još snenih očiju iz kreveta pužem do kuhinje. Vadim džezvu, stavljam vodu. WC, mala nužda. Perem zube. Voda ključa. Četiri žličice kave, šećer ne pijem otkako sam se s njega na onom eksperimentu skinuo. Tri kapljice mlijeka. Sjedim za stolom. Motam duhan. Palim cigaretu. Rutina.

Molim? Motam duhan! Ali ja od danas ne pušim! Nu, dobro. Ionako sam obećao vikend. To su dva dana, tješim se, ne tri. Danas ću si još dati oduška i onda više neću. Od sutra. Od sutra ne pušim, majke mi.

Sutra će biti bolje

Subotnje sam jutro proveo discipliniraniji. Odlučio sam osvijestiti svoje rutine. Izbacio sam cigaretu. Bilo je okej sve dok nisam shvatio da moje tijelo na treći gutljaj kave ne reagirao onako kako to obično čini. Bit ću fin i reć da sam bio opstipiran. Ali, izdržao sam. 

Prebrodio sam čitavo prijepodne - dvije epizode na Netflixu, dva sendviča, jednu jabuku, pola čokolade i jedan puding (inače ne jedem ništa do ručka). Prebrodio sam ručak. I onaj krucijalni trenutak kad zapališ cigaretu nakon njega, onu koja najviše godi. Dva sata nakon toga, lažem – nije prošlo niti sat vremena, bio sam opet gladan. Pojeo sam ostatke ručka. Ali, živčan još uvijek nisam bio. Samo pun, pun još od jutra – ako me razumijete.

I ništa. Očito je, ja sam jači od svoje nepostojeće ovisnosti. Izaći ću na pivo s kolegicom. Ultimativni test. Koji sam ja neslavno pao. Tijekom prve sam se još nekako držao. Na drugoj sam joj već krišom krao dim po dim dok bi ona odlazila na zahod, a kad smo stigli do treće beskrupulozno sam zapalio cigaretu. Cigaretu. Koje ne pušim od srednje. Dotaknuo sam dno.

Uvijek su krivi drugi

Bit će bolje sutra. Sutra je nedjelja. Tekst izlazi tek u utorak. Stignem biti gonzo, održati svoj sveti zadatak i ne zapaliti dva dana. I krenulo je obećavajuće. Nedjelju sam izdržao bez dima u plućima (osim onog koji sam vrlo strastveno unosio pasivno) sve do navečer. Zapalio sam jednu cigaretu. Nisam mogao. Morao sam. Moj se svijet slamao, ali moja je ovisnost bila jača od mene. Opet lažem, zapalio sam dvije cigarete. Dobro, tri. Neka vam, na ispovijedi je grijeh lagati.

Kolegica je kod mene u stanu snimala filmsku vježbu. Sve je vrvjelo od umjetnika koji su pušili jednu za drugom. Imao sam osjećaj da neki istovremeno pale tri cigarete dok sam si ja u usta gurao svu hranu do koje mi je ruka segla. Zaje*i ti to, buraz. Ljeto stiže, a ja šlaufa već imam na izvoz.

Dragan Matic / CROPIX

Ponedjeljak. To je dan kad sam sebe, svoju mamu, baku, užu i širu familiju, tetu u vrtiću i prvu vjeroučiteljicu – koja je oduvijek sumnjala da imam patološki problem prema percepciji istine, ispunio nepreglednom tugom i napresušnim razočarenjem. Imao sam prvu čitaću probu za diplomski ispit, obaveza je to svih nas koji studiramo na ADU, i nisam mogao. Zapalio sam cigaretu još i prije ručka.

Shvatio sam da sam razočarenje na dvije noge

Ovisnik sam. Gadni sam i prijezira vrijedni ovisnik koji nije uspio bez cigarete izdržati niti dva dana. Uništavam si pluća nepovratno – ako želite, bacite oko na najnovija istraživanja koja govore kako su upravo 30-e zadnji voz za bijeg pred rakom pluća, praznim novčanik i trujem druge.

Najgore od svega, još se i lažem da sam bolji od drugih ovisnika. Jer, ja pušim samo pet cigareta dnevno. Dvije uz kavu, za lakšu probavu, tri uz pivo. Za društvo. Nikad ne pušim za sebe.

Iz ovog sam se eksperimenta vratio pokunjeniji nego iz bilo kojeg drugog. Bilo je to prvi put da sam potpuno podbacio. I, da me spoznaja da sam prokleti ovisnik nije toliko porazila, sigurno bih iznašao načina da malo savinem istinu i kažem da dam bio uspješan makar jedan dan. To. I tri kile više. Jer, dok sam se sumanuto trudio ne misliti na cigarete, trpao sam tortice.

Ako boga znate, bjež'te od cigareta!

Recept za prestanak pušenja, dakle, nemam. Ali, preklinjem vas, ako ovo čitate i još uvijek niste stavili čik u lampu, nemojte. Koštat ćete sebe, koštat ćete društvo i jednom će doći dan kad ćete si morati priznati da ste nikotinski ovisnik najgore vrste koji putuje po Balkanu samo zato jer se jedino još s onih strana granice može zapaliti čik u restoranu. A mogli biste biti u Berlinu ili gdje već.

Ali, go*no kakvo jesam, rastat ću se od vas s pričom gorom od svoje. Imao sam tu jednu kolegicu koja je bila toliko ovisnica da je prva stvar koju je učinila nakon poroda bio bijeg u zahod gdje je na prozorskoj dasci krišom uvlačila najslađi dim u životu. Vidite, za nas samoobmanjivače, uvijek ima i gorih.

ovisnost

cigarete

odvikavanje

Podijeli članak

newsletter

Prijavite se na Newsletter