Razgovarali smo s Hrvatom koji ima HIV

'Sa 17 me 40-godišnjak odveo u splitsku šumicu i preokrenuo mi život. Zarazio sam se u svom prvom homoseksualnom iskustvu'


Robin Mikulić
06.03.2019.21:00
'Sa 17 me 40-godišnjak odveo u splitsku šumicu i preokrenuo mi život. Zarazio sam se u svom prvom homoseksualnom iskustvu'
Ante Cizmic / CROPIX

sažeto

Vinko je 25-godišnjak s adresom na jednom dalmatinskom otoku, a nama je ispričao zašto se unatoč svemu i dalje ne predaje


Robin Mikulić
06.03.2019.21:00

Vinko je, kako ćemo ga nazvati, dečko s otoka koji je nedavno proslavio svoj 25. rođendan. Slavili smo ga, zapravo, zajedno u kamenoj kućici negdje usred polja. U jednom smo trenutku, iscrpljeni višednevnim razgovorima, samo sjedili u tišini, pijuckali domaće vino, pušili i gledali sunce koje tone u smiraj. Bio je to jedan od onih trenutaka kojih ću se zasigurno sjećati zauvijek. 

Vinko nije poput drugih ljudi koje sam dosad imao prilike upoznati. Vinko ima HIV i to ne skriva.

Reći ćete pa zašto onda, dovraga, ne stoji ovdje s imenom, prezimenom, licem i OIB-om? Vrlo jednostavno. Neću reći zbog vas. Bit ću finiji i okriviti društvo kao kolektiv iako svi jako dobro znamo koju bi poruku nosila većina komentara, da ih pod ovim tekstom dopuštamo. Dobro ste pročitali. Da ih pod ovim tekstom dopuštamo.

Ante Cizmic / CROPIX

Naše je društvo, dakle, ljude poput Vinka već dovoljno puta pregazilo. Ne trebamo ga zbog toga što ima hrabrosti živjeti svoj život još i javno razapinjati na križ. Osim toga, on je bio spreman istupiti. Ja sam ga od toga odgovorio. 

Svesti protuvrijednost četiri dana intenzivnih i intimnih razgovora na nekoliko kartica teksta nemoguća je misija. Jer, iako sam u sve to krenuo s najboljim namjerama te iz onih najpohvalnijih novinarskih pobuda, vrlo sam brzo shvatio da to neće ići tako.

Ogolio se na portalu za homoseksualce

Vinka sam pronašao na jedinom domaćem portalu namijenjenom homoseksualcima, za čije postojanje, da se razumijemo, ja znam, na kojem se ljudi ne skupljaju primarno zbog seksa. Već je u prvih nekoliko uvodnih rečenica napisao da je HIV pozitivan. Čuti to ovdje, u Hrvatistanu, prilično je začuđujuće. Svi znamo kakvi smo, pa čak i oni najliberalniji među nama. HIV je SIDA, SIDA je smrtna presuda, a ljudi koji su se zarazili neka se drže podalje od društva. Možemo se praviti da je drugačije, ali nas stvarnost koju živimo demantira.

Ali pročitati to na tom specijaliziranom portalu toliko izloženo da ti probode zjenicu, uz sliku lica u profilu, bilo je gotovo nezamislivo. Jer, ako se vi iz daljine bojite HIV-a, zamislite kako je nama iznutra. Prijetnja koju vi osjećate kao apstraktnu svakom je homoseksualcu barem na umu, ako već ne i na drumu, svaki put kad samo pomisli naći nekoga.

A Vinku se dogodilo ono nezamislivo. Zarazio se HIV-om već pri prvom iskustvu.

Odrastao je u tipičnoj dalmatinskoj familiji. Tata je radio u inozemstvu, zaposlena mama doma s djecom. Ima ih troje i prema svima je jednako brižna, oboje su. Vinkov je tata, čak, u jednom trenutku odustao od lukrativnog posla kako bi više vremena provodio sa svojom djecom. Nije htio da odrastu bez njega. Skrbna obitelj gdje se ljudi kupaju u ljubavi i gdje jedni od drugih ne skrivaju tajne. A mislili smo da su takve bajke rezervirane samo za licemjerne popove propovjedi nedjeljom u kojim se redovito sije mržnja umjesto ljubavi.

Kako god, Vinko se oduvijek razlikovao od svojih vršnjaka. I sam znam kako je to odrastati u maloj sredini kao homoseksualac. Treba ti debela koža da preživiš nasilje koje vršnjaci vrše nad tobom, a pronaći nekoga tko ti je barem malo sličan, nekoga tko je gej, nemoguća je misija. Jedino što ti preostaje je kontakt tražiti preko bespuća interneta. 

Testirao se tek nakon dvije godine neizvjesnosti

Budimo realni, kad si tinejdžer napucan hormonima kao Kardashianke filerima racio nije baš alat kojim se braniš pred nasrtajima predatora koji spremno vrebaju iz anonimnosti interneta, a njih, brate, barem ima na izvoz. Srećom, postoje djeca koja sa svojim roditeljima imaju otvoren odnos. Vinko je jedan od njih.

Svojim je roditeljima, tako, na vrijeme ispričao za nekog čovjeka u ozbiljnim godinama koji ga je, kad mu je bilo 14 godina, htio seksualno iskoristiti. Njegovi su roditelji slučaj prijavili policiji.

Ante Cizmic / CROPIX

Drugi put, kad je imao 17 godina, nije bio te sreće. Sjeo je na brod, odvezao se u Split i mislio da će konačno upoznati čovjeka koji će ga u potpunosti razumjeti.

Umjesto toga, doživio je noćnu moru. Taj neki muškarac, u srednjim četrdesetim godinama, pokupio ga je, odveo u šumicu i preokrenuo mu život.

Vinku je odmah bilo jasno s kojim bi se posljedicama mogao vratiti na otok, ali se s njima uspio suočiti tek dvije godine nakon strave koju je proživio u toj splitskoj šumici pod okriljem mraka. Uvijek se odgovorno ponašao – bojao se da nekoga ne zarazi i zbog neizvjesnosti odlučio se testirati.

Tako, naime, razmišljaju osviješteni ljudi koji misle da je seksualnoj edukaciji mjesto u prvom razredu osnovne škole. Znanje čini razliku, pitajte Vinka bi li mu se dogodilo što mu se dogodilo da je bio bolje upućen u tekovine života. Ne brinite, pitao sam ga ja u vaše ime. Odgovor, međutim, znate.

Uglavnom, sve ono što je slutio, taj je test potvrdio. 

Roditelji su mu ogromna podrška

Prvi je zlokobnu vijest primio Vinkov tata. I on i mama su znali da Vinko ide na testiranje. Možda su čak, baš poput njega, vijest očekivali. 

Ako ste se ikad pitali što znači biti dobar otac, evo vam odgovora. Sjednete sa sinom u auto, odete u Zagreb u Kliniku za infektivne bolesti Fran Mihaljević i sa svojim preplašenim djetetom u čekaonici prepunoj smrknutih, potištenih i depresivnih ljudi od srama pognutih glava provodite najgore trenutke u njegovom životu.

Upravo je to za Vinka učinio njegov tata.

Pitate se možda i zašto je išao za Zagreb, a ne negdje bliže? I ja sam se pitao isto. U Hrvatskoj ne postoji drugi centar za liječenje oboljelih od HIV-a doli onog koji sam malo čas spomenuo.

Broj zaraženih u Hrvatskoj svake godine raste. Od 1985. godine, kad su kod nas zabilježeni prvi slučajevi, do studenoga prošle godine HIV je dijagnosticiran 1.618 ljudi, točnije 1.431 muškarcu i 187 žena. U međuvremenu je od posljedica HIV-a, odnosno AIDS-a umrla 271 osoba. Jedan od njih bio je i Vinkov predator. Samo se prošle godine HIV-om zarazilo 72 novih pacijenata, a 10 od njih infekciju je dobilo heteroseksualnim seksualnim odnosom. Čisto da vidite da HIV/AIDS nisu samo božja kazna namijenjena pederima.

Potpuna skrb za pacijenta nedostaje

No, znate li što to zapravo znači? Svi su ti ljudi ovisni o jednom centru. Činjenica je, treba reći, da u Mihaljeviću rade najveći stručnjaci za HIV u Europi što bi ipak trebalo ulijevati povjerenja. Problem je u tome, kao i u većini drugih zdravstvenih institucija, što su liječnici naprosto preopterećeni da bi svojim pacijentima poklonili potrebno vrijeme.

Zaboravljaju, iz opravdanih razloga ili ne – nismo ovdje da bismo osuđivali, barem ne danas, da je dio njihova posla i skrb za pacijenta koja nadilazi čisto formalno-tehničke okvire. Vinku, recimo, njegov liječnik nije rekao apsolutno ništa o njegovoj infekciji. Dao mu je lijek i otposlao ga je odjelnoj psihologinji koja je momku od 19 godina, koji se nalazi u objektivno najgoroj fazi u svom životu, poručila da se sabere jer je to sad njegov život. Ima da se privikne.

Ante Cizmic / CROPIX

I nije to bio jedini put da je Vinka sustav izdao. Izdao ga je, paradoksalno zapravo s obzirom na to gdje živimo, svaki sustav osim onog roditeljskog. Kad je vršnjačko nasilje koje se vršilo nad njim prijavljivao dežurnim aktivistima koji su tih dana vrištali s naslovnicama o pravima i problemima homoseksualaca, ostali su tiho. Na kraju je morao svoje redovito školovanje prekinuti jer više nije mogao trpjeti teror svojih suučenika. Gađali bi ga, pljuvali, zaključavali u učionice. Nitko nije poduzimao ništa.

Školovanje je ipak završio okolnim putevima.

Kad je Vinko splitske homoseksualce pitao zašto su godinama šutjeli iako su znali za status pedofila koji ga je zarazio, pravo su salonski odmahnuli glavom. Što ih se to tiče. Zašto bi se oni trebali brinuti za sudbine 17-godišnjaka dok su na barikadama. Tako se, valjda, kaže kad se s grupom istomišljenika nalaziš u nečijoj dnevnoj sobi da bi uz čaj i kekse šokirano debatirao o užasima kojima je LGBTQ zajednica izložena.

A ništa drugačije nije bilo niti kad je pokušao uspostaviti kontakt s udrugama koje okupljaju Hrvate zaražene HIV-om. Zvao je, organizirao i molio, ali odgovor je bio uvijek isti. Dođi u Zagreb. Nisu svi u prilici doći u Zagreb, je*i ga.

Jedna od nuspojava lijeka bile su slušne halucinacije

Najgore mu je, ipak, bilo kad je nakon dvije godine odlučio prekinuti svoje liječenje. Samo usput, lijek se dostavljao u njemu najbližu lokalnu ljekarnu, mali fun fact pohvalan za naše zdravstvo. Na taj se korak nije odlučio olako. U spomenutom periodu, naime, nije prošao niti jedan trenutak da Vinko nije mislio da će sići od uma. Jedna od nuspojava lijeka koji je uzimao bile su i slušne halucinacije.

Pronašao je izlaz u alternativnoj medicini. Okrenuo se makrobiotici i homeopatskom liječenju. Roditelji su ga, iako zabrinuti, u tome podržali. Njegovo tijelo, njegova odluka, kaže. Nalazi su zasad dobri, a kako vrijeme odmiče, tako se i njegova radikalnost polako topi. Nije glup, svoje stanje redovito testira, a kad bude potrebno, vratit će se konvencionalnom liječenju. Jedno ne isključuje drugo, kaže.

Možda se taj njegov otpor prema institucijama i institucionalnom liječenju može ipak pripisati i manjku skrbi s kojim se susretao kad bi s otoka u Zagreb dolazio na kontrole. Putovati i po 12 sati kako bi u sumornoj čekaonici satima čekao liječnika, pa bio to i najbolji stručnjak na svijetu, koji će bez ijedne riječi, upute ili objašnjenja očekivati da pratiš njegove nabrzinu napisane upute, bez da te uopće upozna s onime što bi ti ta jedna tabletica koja život znači napraviti? Dopizdi*o mu je, kaže. Oduvijek je bio buntovna duha pa će, ako već mora, i s ovim sam izlaziti na kraj.

Umrijet ćemo svi, on zna od čega će, ali tim još više ustraje u tome da svaki trenutak koji živi proživi do kraja i po svome.

Čak je naučio oprostiti i čovjeku koji ga je zarazio. Kaže da je snagu pronašao u djedu, s kojim je odrastao i koji mu je uvijek bio uzor. I on je oprostio svojim susjedima koji su ga tijekom II. svjetskog rata cinkali pa je prognan s otoka. 

Mogao je pobjeći, ali...

A kad smo već kod djedova i baka. Vinko nema samo najbolje roditelje na svijetu, već i njegova baka opasno konkurira za istu titulu u svojoj kategoriji. Kad joj je jednom, ženi od 80-ak godina koja živi u selu reda veličine omanjeg grada duhova, samo izlanuo da je HIV-pozitivan, rekla mu je da se nema što brinuti dok pije lijekove. To je danas normalno, pa vidi kako ovi u Africi žive. To, samo na dijalektu koji ja ne mogu reproducirati što, nadam se, ne umanjuje veličinu ove žene iznenađujuće otvorena uma.

Kad vidite koliku podršku Vinko uživa od strane svoje obitelji, nije teško shvatiti njegov vedri i borbeni duh. Odbija se predati, odbija otići, ma pobjeći, s otoka. Razmišljao je da ode van, u bijeli svijet, gdje nikoga njegov status neće zanimati, ali tko će onda, ako on ode, umjesto njega voditi borbu s otočkim vjetrenjačama, govori. Kopa vrt, ide u masline, bavi se podvodnim ribolovom, pliva, biciklira do najbliže nudističke plaže, pomaže baki, šeće psa. Svaki dan radi na sebi - nije osobito strpljiv pa stoički vježba strpljivost.

Gone ga isti oni snovi i nade koji gone sve nas. Konačno je dovoljno sazrio, kaže, da se skući uz nekoga. A konačno se, kaže, posložio i poslovno. Strukom za koju se obrazovao nije se mogao baviti. Em što ima HIV, em što se radi o užasno stresnom poslu koji samo rasplamsava već otprije mu dijagnosticirane probleme sa štitnjačom i psorijazu koju je genetski naslijedio. Kao što vidite, Vinko nije baš osvojio na lutriji što se zdravlja tiče pa možda za odlaske u Split i Zagreb poistovjećuje s bolnicama u kojima je boravio još od malih nogu.

Selo ga ne razumije pa se drži po strani

Ono što mu, kaže, ipak nedostaje je ljudski kontakt. Ima divnu obitelj čiji se odnos prema njemu nije ni u čemu promijenio otkako mu je dijagnosticiran HIV, ali čovjek nekad mora razgovarati i s nekim izvana. Imao je godinama prijatelja koji je bolovao od hepatitisa C, ali taj se odnos rasplinuo. A selo ga ne razumije pa se u njega niti ne miješa. Drži se po strani jer bi se inače samo živcirao, a to mu ne treba. 

No, svjedočiti što sustav radi jednom pametnom, bistrom, načitanom, toplom, vedrom, hrabrom, neuništivom i gdjekad trmastom čovjeku koji se svaki dan, iako mu je realno život teži nego tvoj, sa svijetom suočava s osmjehom na licu jednako je razorno koliko je motivirajuće.

Jer, netko koga je život toliko gazio na toliko načina i na toliko polja može voljeti svijet svaki dan iznova čak i onda kad vidi da je najcrnji, kako onda mi – da, ja, vi, pa čak i ti koji si došao do kraja ovog teksta samo da bi bacio kamen, ne možemo isto?

Ante Cizmic / CROPIX

Vinko ni meni ni vama svoju priču nije ispričao da bi smo ga žalili. On žaljenje ne treba niti ga želi. Vinko želi da ljudi vide da se živjeti može. Vinko želi da netko drugi tko se možda bori s istim problemima u njemu pronađe snagu, kako bi on to rekao, da se pokrene. Vinko želi da ljudi shvate i da je to što se njemu dogodilo bilo nešto što se moglo spriječiti da smo jači kao društvo, da se međusobno prihvaćamo. 

Svaki dan želi iskoristiti do kraja

Vinko kaže i da mu je HIV promijenio život, nabolje. Kao da je ponovno rođen u život koji je svaki dan ispunjen potragom za svrhom. U svijet želi slati samo dobro. Kaže da je na kraju dana, svakog dana, sretan i zahvalan bez obzira na sve.

Okreće mi se drob pri spomenu na novinare kojima se život mijenja zbog posla koji rade, ali Vinko je promijenio moj. Toliko je malo potrebno da nečiji život učinimo boljim. Ponekad je dovoljna samo topla riječ ili osmijeh.

Dobro, sad ću stati prije nego se nepovratno pretvorim u motivacijskog govornika koji po crkvama skuplja svjedočanstva posrnulih preobraćenih zvijezdi i bivših elitnih prostitutki. Nadam se ipak da ste shvatili.

Vinko je kralj koji živi upravo ondje gdje živi zato što tamo želi živjeti kako najbolje zna i umije. Možemo li mi za sebe reći isto?

100posto priča

Ispovijest

pedofil

HIV

Podijeli članak

newsletter

Prijavite se na Newsletter