Sirijka Amal

Volim Hrvatsku i želim živjeti ovdje sa svojom djecom


Valerija Bebek
06.03.2017.23:00
Volim Hrvatsku i želim živjeti ovdje sa svojom djecom
Marko Todorov / CROPIX

sažeto

Zatražila je azil upravo u našoj zemlji, gdje je živjela prije šest godina, ne želi otići u Njemačku ili neku drugu EU članicu, na žalost azil joj je odbijen


Valerija Bebek
06.03.2017.23:00

Došla je u Hrvatsku iz Sirije. Amal Obeid, 38, i njezino troje djece stigli su u Zagreb u rujnu 2015. Ubrzo nakon toga aplicirala je za azil. Počela je tražiti škole u koje bi upisala kćer Rubu, 16, i sinove blizance Zena i Noura, koji danas imaju 11 godina.

Njihov dolazak u Hrvatsku poklopio se s velikim valom izbjeglica koji je krenuo prema Europi, no ona je, došla neovisno o njima, kaže – svojim privatnim putevima.

„Bio je već početak školske godine, nisam htjela da budu kod kuće cijelo vrijeme. Živjela sam kod svojih prijatelja otprilike dva mjeseca. Nakon toga potražila sam stan za unajmljivanje“, prisjeća se. Nakon otprilike četiri mjeseca pozvali su je na drugi razgovor. Prvi je obavila odmah pri aplikaciji za azil, tada joj je rečeno da na nastavak procedure treba čekati najviše dva mjeseca.

Marko Todorov / CROPIX

U Hrvatsku je došla ciljano, živjela je tu u Zagrebu godinu i tri mjeseca. „Ne mogu se sjetiti je li to bila 2011. ili 2012. suprug je dobio posao ovdje i mi smo došli s njim“, kaže Amal. Suprug joj radi u ugostiteljstvu, radi kao voditelj restorana, no u Hrvatskoj je radio i u kuhinji. Kako posao nije išao prema planu, obitelj se opet rastavila. On je otišao na rad u Moskvu, a Amal s djecom u Siriju.

Prvo negativno rješenje

Nakon drugog razgovora čekala je rješenje, koje je bilo negativno. „To je bio veliki šok za mene. Pogotovo zato što je odbijenica stigla poštom, bila je ispisana na 15 stranica na hrvatskom jeziku. Kada sam zamolila prijateljicu da mi pročita i prevede vidjela sam da ima mnoge krive podatke, za koje je stajalo da sam ih ja rekla“, objašnjava Amal. Bilo je to devet mjeseci nakon što je došla u Hrvatsku i zatražila azil. U rješenju stoji da se može vratiti u Libanon, unatoč tome što nemaju gdje živjeti, ni raditi. Angažirala je odvjetnicu i uložila žalbu na sudu.

Razlog zašto su me odbili je taj što imam i drugo državljanstvo – Libanonsko. Njega imam zbog svog muža. Ali ja nemam mogućnost da se vratim u Libanon, da živim tamo, da djecu upišem u školu. Radije želim ostati ovdje.

Sudska žalba joj je odbijena, s istim objašnjenjem da se može vratiti u Libanon. Odlučila je da se više neće žaliti. „Libanon je za nas izlaz prema bilo kojem dijelu svijeta, Europi ili Americi. Gdje god krenete morate proći kroz Libanon. Da, posljednjih mjeseci prije dolaska u Hrvatsku živjela sam u Libanonu, ali prije toga živjela sam u Siriji sa svojim roditeljima“, kazala je Amal.

Za sve ovo vrijeme njezin je muž radio u Moskvi, kao što je radio kada su se tek vjenčali. Amal je neko vrijeme s djecom i živjela u Rusiji. Prije i nakon prvog boravka u Hrvatskoj živjela je u Siriji, a suprug je radio u Moskvi. Napokon je 2015. donijela definitivnu odluku da ode.

„Bilo mi je užasno teško upisati djecu u školu, i u Libanonu, a u Siriji nemoguće. Jedini moj cilj i misija je da osiguram budućnost za svoju djecu. Na žalost, to im sada ne mogu pružiti u našim zemljama“, kaže.

Zašto želi živjeti u Hrvatskoj

Sestra je nakon nje s obitelji otišla u Njemačku, a brat u Francusku, odobreni su im azili. Mnogi ljudi joj savjetuju da to napravi i ona. No Amal je uporna da želi živjeti u Hrvatskoj.

„Znala sam da će mi ovdje život biti lakši. Već sam počela učiti jezik, kada sam prošli put bila tu, znam mentalitet ljudi, poznajem grad. Došla sam sa svrhom. Nisam samo stigla. Svrha mi je da osiguram svojoj djeci budućnost kakvu ja i suprug nismo imali“, objašnjava.

Sviđa joj se klima i priroda, ljudi koji su otvorenog uma i prijateljski nastrojeni i sigurno je. Kaže da ne može prestati uspoređivati Zagreb s Moskvom, jer je tamo živjela odmah nakon udaje.

Jako mi se sviđa koliko je sigurno. U Moskvi, Siriji ili Libanonu ne bih mogla dopustiti djeci da koriste javni prijevoz, kao što ovdje normalno rade. Mogu živjeti ovdje, sviđa mi se tu.

Sinovi idu u peti razred, a kći je upisala prvi razred jezične gimnazije. Nju potiče da se što više druži s vršnjacima, a dečkima, je kaže, lakše ipak su dvojica i stalno su zajedno. „Prvi dan škole dočekala ih je učiteljica i cijeli razred, na svaku stvar u učionici zalijepili su papirić s hrvatskim nazivom te stvari, to je jako lijepo“, prisjeća se.

Marko Todorov / CROPIX

Ne sviđa joj se što su djeca već sada svjesna ozbiljnosti situacije, koriste terminologiju o privremenom boravku, azilu, odbijenicama. Svaki dan ju ispituju o njihovom statusu. Trenutno im je odobren privremeni boravak, do kraja školske godine, na temelju toga što starija kći ide u srednju školu.

'Ako mi ne uspije, vraćam se u Siriju'

Kaže da će se boriti do kraja za svoju djecu. „Želim im priuštiti budućnost, dobro obrazovanje, želim da sanjaju i da ostvare sve što požele. Mi smo jako limitirani svojim porijeklom. Gdje god putujemo na aerodromima nas pretražuju više nego druge. To je kada nam je dopušteno da putujemo. Imam toliko odbijenih viza da više to ni ne pratim. Pokušala sam posjetiti sestru u Americi, ali nisam uspjela. Isto je bilo i prije, kao i sada“, kaže.

U Zagrebu većinu vremena provodi s djecom. Pohađala je grupu u Pučkom otvorenom učilištu, aktivna je, druži se i sa ženama imigranticama i s prijateljima Hrvatima, uči hrvatski.

Roditelji joj žive u manjem mjestu u okolici Damaska. Čuju se preko interneta, Viber i druge aplikacije im u tome pomažu.

Moji majka i otac su stari, odbili su otići iz svoje kuće. Mnogi su ih pokušali nagovoriti, nismo uspjeli. Moj otac nas stalno smiruje, govori da su dobro. Ali znamo da nemaju struje. Ponekad imaju struju samo sat vremena na dan, ili u dva dana.

Kako tvrdi u Damasku je bolje nego na drugim mjestima, ima hrane, ali je ludo skupa. „Ako nas odbiju, ja bih se vratila tamo. Nadam se da će u Siriji sve biti ok, da će rat završiti, znam da ću se jednog dana tamo vratiti. Ali ne želim sada slijediti svoje srce, kako bih izgubila budućnost svoje djece. Hrvatsku sam odabrala zato što sam živjela tu“, zaključila je.

Zagreb

100posto priča

Sirija

azil

Amal Obeid

Sirijka

Podijeli članak

newsletter

Prijavite se na Newsletter