Eksperiment našeg novinara

Skidao sam se sa šećera i dosta je gadno. Izgubio sam pola brade, naranče proglasio državnim neprijateljima, a napravio sam i eksces na poslu


Robin Mikulić
19.10.2018.21:00
Skidao sam se sa šećera i dosta je gadno. Izgubio sam pola brade, naranče proglasio državnim neprijateljima, a napravio sam i eksces na poslu
iStock/montaža

sažeto

Moram priznati da sam se djelomično u sve ovo upustio i zbog navodnih benefita koji dolaze kad se čovjek jednom skine sa šećera. Kao, više energije, brži metabolizam... Ništa od toga se meni nije dogodilo


Robin Mikulić
19.10.2018.21:00

Htjeli si mi to priznati ili ne, živimo u društvu koje je pod jakim američkim utjecajem. Trendovi koji dolaze, trendovi koje prihvaćamo i živimo, svoje porijeklo vuku upravo iz SAD-a. A ništa drugačije nije niti sa strahovima. Jedan od njih je, zasigurno, i opsesija šećerom. To, doduše, za Ameriku ima itekakvog smisla s obzirom na golemi javnozdravstveni problem koji ih muči – pretilost.

Ameri se ne kreću, nezdravo se hrane. Čovjek koji ondje zna skuhati jaje smatra se kulinarskim guruom, dok se većina njih ponosi podgrijavanjem gotovog obroka kupljenog u supermarketu. A tu je, naravno, i nezaobilazna kila šećera koju dnevno konzumiraju ispijanjem svih onih toksično slatkih napitaka bez obzira bili oni mjehuričasti ili ne. Vjerojatno i vi znate nekoga tko ne može bez svoje dvolitrenke cole, ali su šanse za to ovdje mnogo manje.

istock

Upravo je zbog svega toga ojačao pokret u čijem se središtu nalazi izbjegavanje rafiniranog šećera, američkog državnog neprijatelja broja jedan. Pa nek onda netko kaže da su im problem Rusi ili Kinezi. Uglavnom, odlučio sam i ja povesti se za tom filozofijom. Ali, budimo realni, šećer je posvuda oko nas, kad je kamuflaža u pitanju operira uspješnije od ruskih špijuna, i predstavlja ozbiljnu ovisnost. Možda čak i najveću na svijetu iako na šećer rijetko gledamo kao na zločin protiv čovječnosti.

Čitajte etikete

Istražujući malo temu, došao sam do vrlo zanimljivih smjerova. Postoje oni umjereni koji brane samo unos rafiniranog šećera, ali su zato tu i oni najradikalniji koji zabranjuju čak i konzumiranje voća i povrća s visokim udjelom voćnih šećera. O ugljikohidratima da ne govorimo. 

Svima je, ipak, zajedničko jedno: preporuča se konzumacija i priprema isključivo svježih kvalitetnih namirnica po mogućnosti u vlastitoj kuhinji. Taj mi je dio pao lako. Kuham ionako većinu vremena, konzerve izbjegavam kad god stignem. Osim kukuruza šećerca. Njega poput najvećeg džankija jedem direktno iz konzerve nekad i golim prstima o čemu svjedoče nikad dokraja zarasle posjekotine po mojim dlanovima.

I samo usput, dok se nisam upustio u ovo, nikad mi nije palo na pamet iščitavati sadržaj na artiklima koje kupujem, počevši s tim mojim kukuruzom. Uzmete li u ruke bilo koju konzervu, a ovdje govorimo i o pelatima, šećer je nezaobilazna stavka.

Kruh je no-no, ali sam malo varao

Osim toga, tu je i kruh. Priznajem, mogao sam biti doista radikalan i ispeći svoj vlastiti kruh, ali nisam. Bio sam lijen i stvarno ne volim mijesiti. Umjesto toga sam živio tjedan dana bez kruha i dokaz sam da se može. Da, tata, kruh se ne mora jesti baš svaki dan uz baš svaki obrok pa čak i kad je obrok koji je u pitanju bistra juha.

Dobro, osim one jedne šnite koju sam pojeo kad sam bio na Sljemenu. Nakon iscrpljujućeg uspona potpuno sam zaboravio na svoj zadatak sve dok me kolegica u pola šnite nije podsjetila da mi je kruh zabranjen. Pojeo sam ga, posramljeno, i, neću vas lagati, nikad u životu nisam više uživao u kruhu. Bio je to onaj najgori bijeli kruh prepun praznih kalorija i teško probavljivih šećera, ali ni baka ga ne bi ispekla bolje.

Alkohol je u ovom režimu državni neprijatelj broj 1

Zadnja stavka koja me je šokirala bila je zabrana alkohola. Ne, nisam na to niti pomislio kad sam birao još jedno svoje mučenje. Nisam sad neki alkoholičar, da se razumijemo, ali da volim popiti pivo nakon posla, volim. I tu sam, epski, podbacio. Pokleknuo sam već prvi dan i popustio pred nagovorom kolega koji su me još ujutro podržavali u mojoj misiji tako što bi me prije svake kave podsjetili da ju ovaj tjedan pijem bez šećera.

Popio sam, dakle, par piva. Moj grijeh, moj grijeh, moj preveliki grijeh. Ali da malo umanjim ovu opću strahotu, u pivu nema rafiniranog šećera. Jedino tona praznih kalorija čiji broj eksponencijalno raste s jačinom cuge koju birate. I da, mislim ovdje na gin tonic, omiljeno piće većine ljudi koje znam. Em je gin moćno kaloričan, em je tonik pun šećera. Onu krišku limuna ili traku krastavaca ionako nećete pojesti, nemojmo se sad zavaravati.

Oh, da. Sok u prahu. Osim vode, koju, na svoju sramotu i užas čitave zdravstvene zajednice, pijem toliko rijetko da mi se nekad dogodi da u sudoperu danima ne pronađem čak niti jednu prljavu čašu, to je ono što trusim. Jedem premalo voća pa se lažem da će mi svi ti fejk vitamini od sigurne propasti spasiti jetru, mozak i desni. Ne. Čisti šećer. Doslovno. Te dvije, tri žlice velike, najveće kuhinjske žlice vitaminskog praška su, zapravo, dvije, tri velike, najveće kuhinjske žlice čistog šećera. I onda si ja uzimam za pravo osuđivati ovisnike o coli kad sam nisam ništa bolji.

Kriza dolazi kasnije

Najgore mi je ipak bilo na početku. U nedjelju sam si skuhao odličan meksički grah. Kao, bit će mi to sjajno za posao. Vraga. Grah iz konzerve, kukuruz iz konzerve, slanutak iz konzerve, rajčica iz konzerve. Šećer, šećer, šećer, šećer. NE. Umjesto toga, svoj sam prvi dan preživio na jednoj naranči jer sam negdje pročitao da se ona jedino smije jest. Ne znam tko je gluplji, onaj koji je to napisao ili ja koji sam to popušio. Svašta.

Privatni album

I ne, grah nije preživio niti u frižideru. Znam, znam. Bog će me kazniti.

Kolegica, mnogo upućenija u nutricionizam od mene, srušila je taj mit o narančama. Nažalost, tek zadnji dan mog režima. Odmah sam pojeo bananu. Naranče inače od svih agruma imaju najviše šećera, dok su limun i grejp najbolji izbor za ljude koji izbjegavaju šećer. Tako ona barem kaže. Srećom, jedan dan sam se zaželio svoje vitaminske droge pa sam u čašu iscijedio pola limuna. Nisam ni znao da ne varam, ali me savjest svejedno malo pekla.

I da, oko trećeg dana je najgadnije. Mislim, ja sam se doslovno izgladnio prvi dan, drugi sam pojeo šnitu kruha uz kiselu repu koju sam jeo na Sljemenu – želim vjerovati da je domaća zagorska bez dodanih šećera jer teta koja kuha u Grafičaru izgleda vjerodostojno, a treći sam već bio toliko gladan da bih si i kosu bio počeo jesti da me nije bilo sram pred ljudima. Al' mi je zato brada stradala, puna je rupa koje pričaju vlastitu priču o mom životu bez šećera. Nitko ne tvrdi da je priča sretna.

Postao sam kraljica tupervera

No, kad sam taj dan došao doma, skuhao sam si rizi bizi, meso i povrće. Želudac mi se, dotad, doduše već bio toliko skvrčio da sam stigao u sebe hlapljivo strpati svega šaku prije nego su se svi kanali zatvorili, ali uhvatio sam korak. Tako se to, naime, radi. Kuhaš si doma i nosiš te plastične rezervoare pune hrane kamo god te put nosio – ako ne želiš ostati gladan. Kolega me nazvao kraljicom tupervera. A znao mi je nuditi i čokoladu. Nije inače zao, ni trunku, ali mu je smisao za humor specifičan. Nije da nisam zaslužio. Jedan sam dan, slab, gladan i živčan, imao eksces. Svima uključenima, iskrene isprike na mojoj nepozvanoj javnoj izvedbi. Apstinencijska kriza je ozbiljna i stvarna. Šećer nazivaju heroinom novog doba, ne da sam probao heroin, ali i skidanje sa šećera je vraški teško.

Moram priznati da sam se djelomično u sve ovo upustio i zbog navodnih benefita koji dolaze kad se čovjek jednom skine sa šećera. Kao, više energije, brži metabolizam, kenj kenj. Ništa od toga se meni nije dogodilo. Bio sam samo gladan i živčan. Bio sam umoran i rastresen. Kad sam bio na Sljemenu skoro sam se onesvijestio jer mi je šećer toliko pao. Ne kažem da nije do mene. Tjedan dana je vjerojatno za takve promjene premalo vremena, a čovjek se treba i uhodati u život bez kruha, pekara, restorana ili bilo čega što ne dolazi iz vlastitog tapervera.

istock

Sve u svemu, može se

Da li bih ovo ponovio? Da. Nema ničeg lošeg u tome da se smanji unos šećera. Ionako ga je toliko da ga vjerojatno i udišemo dok Amerima hlapi kroz kožu. Samo to treba napraviti mnogo racionalnije. Voće je okej i dobro došlo. Ugljikohidrati također, a o mesu niti ne moramo. Alkohol nikad nije dobar, čak niti kad je riječ o prehrambenom proizvodu. Kava bez šećera je nešto na što se čovjek navikne. Ja jesam.

Ali, iskreno, veselim se trenutku kad se više neću usred noći panično buditi zgrožen strahom da u mlijeku ima šećera. Ozbiljno, to se događalo. Pitajte ljude, nekoliko sam puta po redakcijskim kavama uznemireno guglao imao li u mlijeku dodanog šećera. Mislim da sam nakon svega ovoga zaslužio veliku čašu svog odabranog vitaminskog napitka. Živjeli!

šećer

skidanje

Podijeli članak

newsletter

Prijavite se na Newsletter