Njih su zlostavljali u školi

'Skoro svake noći, kad bih legao u krevet, zamišljao sam kako ulazim u razred i sve te ljude koji su mi naudili, jednog po jednog, ubijam na brutalne načine'


Lada Novak Starčević
31.01.2019.14:00
'Skoro svake noći, kad bih legao u krevet, zamišljao sam kako ulazim u razred i sve te ljude koji su mi naudili, jednog po jednog, ubijam na brutalne načine'
istock

sažeto

Razgovarali smo s nekoliko odraslih ljudi koje su u djetinjstvu psihički i fizički maltretirali vršnjaci. Njihove priče su šokantne...


Lada Novak Starčević
31.01.2019.14:00

Istraživanje koje je provela Poliklinika za zaštitu djece i mladih grada Zagreba na 4500 djece u Hrvatskoj pokazalo je da 27 posto djece svakodnevno ili gotovo svakodnevno doživljava nasilje u školi.

Skoro svako treće dijete je žrtva, a to znači da nasilja ima u svakoj školi u Hrvatskoj. Samo 11 do 16 posto djece koja su žrtve nasilja obrati se školi za pomoć jer se boje da će im biti još gore i ne vjeruju da će im netko u školi pomoći. Osim toga, svjetsko istraživanje pokazalo je da 70 posto nastavnika ne poduzima ništa ili poduzima vrlo malo po pitanju nasilja u školi.

Roditelji često ne znaju za djetetove problem u školi, osobito ako su oni adolescenti koji im se slabo povjeravaju. Istraživanja govore da samo oko 30 posto djece koja trpe vršnjačko nasilje traži pomoć roditelja, još manje ih traži pomoć učitelja (manje od 15 posto), a čak trećina ne kaže nikome što im se događa.

Razgovarali smo s nekoliko odraslih ljudi koje su u djetinjstvu psihički i fizički maltretirali vršnjaci. Na većinu njih to je ostavilo trajne posljedice i nisu to nikada zaboravili.

Pročitajte njihove priče:

IVAN, 25

Doselio sam u novi kvart u trećem razredu. Okolina me nije prihvatila jer sam bio drugačiji.

Problem je bio što smo došli iz Bosne. To su mi često spominjali i sprdali se. Dobivao sam batine jer im se nije sviđao moj naglasak. Nije im se ni sviđala činjenica da sam bio odličan učenik. Imao sam i neke kožne problem po rukama pa su imali još jednu izliku da me tuku, smiju mi se i ponižavaju me.

Sjećam se jednog incidenta u školi kada me jedan dečko izudarao po glavi, a ja sam se srušio na pod. Nitko mi nije pomogao. Kada sam došao k sebi, nekako sam se ustao i obojica smo završili kod ravnateljice. Na kraju smo obojica ispali krivi.

Jednostavno me nisu prihvaćali. Batine, zaje*ancija, ismijavanje i ponižavanje su mi bili svakodnevnica. Braniti se nisam mogao jer sam uvijek bio za glavu niži od ostalih. Uglavnom sam ih izbjegavao. No na kraju to nije bilo moguće jer su bili posvuda. Ujutro bi mi bilo mučno izaći iz kuće.

To je trajalo do srednje škole. Tad sam se spasio. Narastao sam jako tog ljeta, upoznao sam normalnu ekipu. Više nisam bio žrtva.

Sada imam 25 godina, završio sam i fakultet, ali ožiljci su ostali, i još se danas svega sjećam kao da se dogodilo jučer. Kada sam bio mlađi, znao sam stalno misliti o tome kako im se želim osvetiti za sve ono što su mi napravili. Želio sam osvetu. Te ljude nije bilo briga hoću li umrijeti od njihovih batina, tretirali su me kao smeće. 

Skoro svake noći, kada bih legao u krevet, znao sam zamišljati kako ulazim u školu i sve te ljude koji su mi naudili, jednog po jednog, ubijam na brutalne načine. Tako da mogu osjetiti moju bol i moju nemoć, da vide što znači biti bespomoćan i slab, da ti nitko ne pomaže.

Sve su to ljudi kojima ja nikada nisam ništa učinio. Većinu njih nisam niti znao imenom, nego samo nadimkom. Nikada im nisam ništa napravio, osim što nisam bio poput njih, što nisam spadao među njih. Bilo je vrlo jednostavno - bio sam drugačiji, a njima se to nije sviđalo.

Više nisam slab, bespomoćan, bez imalo samopouzdanja. Radio sam godinama na sebi. Fizički i mentalno. Danas sam jači od većine ljudi. Ne zato što sam želio nego zato što sam morao. Nisam imao izbora.

MAJA, 25

U nižim razredima osnovne maltretirala me grupa cura, mojih vršnjakinja, dosta često nakon škole, tako da me zapravo svaki put bilo strah ići doma. U 6. razredu, dečko koji je navodno bio zaljubljen u mene, maltretirao me batinama i šlatanjem. Mene curicu od 30-ak kilograma tuče nekakav idiot i naziva pogrdnim imenima.

Ja naravno nisam ništa nikome govorila jer me bilo ne strah, nego sram. Bilo me je sram što sam zlostavljana i što se ne mogu obranit. Sve dok me jedan dan nije napala hrpa djece iz ulice, i to na nagovor tog dečka, svi su me tukli. Došla sam doma u suzama, i kažem bratu i tati da su me gađali kamenjem (što je bila laž, jer su me tukli rukama i nogama).

Ali želja za osvetom navela me da prikažem situaciju groznom. Jer ako te netko gađa kamenjem, valjda te želi ubit. Ta laž je učinila svoje. Tata i brat isprepadali su malog, njegove roditelje... Njegova mama se dolazila ispričavati i više me nije ni pogledao, a ne da me pipnuo. 

Bila sam izložena i psihičkom maltretiranju, odnosno neprihvaćanju od strane vršnjaka u višim razredima osnovne škole. Bila sam užasni introvert, uvijek u nekom svom svijetu, zamišljena, sama sebi dovoljna, totalno indiferentna - valjda je to nekima smetalo, pa su me doživljavali čudnom...

ANA, 28

Bila sam podvrgnuta konstantnom psihičkom maltretiranju od viših razreda osnovne pa do kraja srednje škole. Čak i na kasnijem ponovnom okupljanju, na petogodišnjici mature su me ismijavali. Stvarno sam mislila da će dotad odrasti.

Problem je bio što sam oduvijek bila odlična učenica, najbolja i najpametnija u reazredu. Etiketirali su me kao štrebericu.

Jedno vrijeme sam se pitala zašto im smeta što nisam ista kao oni. Primjerice, nije mi se dalo markirati da bih nekoliko sati sjedila u obližnjem kafiću, u strahu da ne naiđe netko poznat i onda još objašnjavati zašto i gdje sam bila, dobiti neopravdani sat ili ukor, kaznu od roditelja, imati loš ugled kod profesora pa da te još više muče za neku ocjenu. Činilo mi se to kao previše problema za nešto tako bezveze. Smetalo me što su to navodno bili buntovni tinejdžeri, a ispadalo je da se boje ponašati drukčije od ustaljenih normi za tu generaciju. 

Kad sam to skužila i shvatila da su obični slabići, jednostavno sam se povukla u sebe i gledala svoja posla. Naravno, povučeni ne prolaze baš dobro u školi. No, danas se uglavnom ni ne sjećam njihovih imena. I uspješna sam, uskoro se udajem. Svakako sam sretnija od većine njih.

arhiva / Cropix

MARIO, 25

Pred kraj 6. razreda dvojica iz razreda vrijeđala su me na račun moje težine (jači sam, ali nisam debeo, no zbog njihovih riječi osjećao sam se tako). Onda me iznenada na isti način počela vrijeđati jedna od 'glavnih' cura iz razreda, i to je rekla dok sam rješavao zadatak pred pločom.

A nastavnica je stajala pokraj mene i ništa joj nije rekla, nije je ni upozorila. Naravno, rekao sam razrednici, na što je rekla da se ova samo šalila. E, pa meni nije bilo smiješno jer kad je to rekla, podrugljivo se smijala. 

Prije sam obožavao ići pred ploču, a onda mi je to postao pakao. Njima je sve bilo smiješno. Odmjeravali su me i vrijeđali.

Razmišljao sam i o samoubojstvu. Sva sreća ispričao sam sve jednom d mojih prijatelja na chatu, rekao mi je da nitko nije vrijedan toga i jako me ohrabrio. Dugujem mu svoj život. 

U srednjoj nije bilo ništa bolje. Vrijeđali su me zbog debljine i zbog petica. Naravno, najveći propalice.

Često sam i namjerno izostajao iz škole zbog zlostavljača. Nisam ni otišao na maturalnu jer nisam htio biti na zabavi sa onima koji me ne vole.

Uvijek mi je u glavi bilo pitanje 'Zašto ja?' I stvarno, zašto? Što sam učinio da me tako ismijavaju? Uvijek sam bio dobar prema svima, nisam izazivao svađu, vrijeđao nekoga, davao sam da prepisuju zadaće, uvijek sam bio spreman pomoći jer sam htio biti prijatelj sa svima. I kako su mi vratili?

DINO, 32

Od prvog osnovne bio sam žrtva maltretiranja vršnjaka, a maltretiranje se pojačalo u 6. osnovne kad me je grupa osmaša počela psihički maltretirati. Ja se, naravno, nisam znao braniti, ali sreća da sam to rekao starijem bratu i rekao mi je što mi je činiti. Kad se opet pojavila prilika da me maltretiraju, lijepo sam kolovođu išamarao i udarila mu glavom u ormar. Više im nije palo na pamet da me maltretiraju.

Isto tako me jedan iz razreda u srednjoj počela maltretirati, bacio mi je pod satom šestar u leđa i to se riješilo kad sam ga ispljuskao pred cijelim razredom. Onda je sve prestalo. Čak su me se počeli bojati.
Inače su mene roditelji potpuno krivo odgajali. Budi dobar, nemoj se svađati, nemoj se tući. Sreća da je stariji brat uskočio i davao mi savjete i rekao da se moram braniti. S njim sam shvatio da imam snage braniti se i da neću pasti dalje od poda ako se potučem.

Sad sam i sam profesor i čim primjetim da netko nekoga maltretira, taj koji maltretira, plati dvostruko.

učenici

bullying

nasilje u školama

Podijeli članak

newsletter

Prijavite se na Newsletter