Deset godina od smrti Luke Ritza

Mama: 'Spasio je devet života, a mi ga se sjećamo onako vedrog i veselog kakav je bio'


Valerija Bebek
12.06.2018.09:10
Mama: 'Spasio je devet života, a mi ga se sjećamo onako vedrog i veselog kakav je bio'
Privatni album

sažeto

Nikad zaboravljeni mladić je prije deset godina, 12. lipnja tragično preminuo, kao žrtva vršnjačkog nasilja. Ove godine bi navršio 28 


Valerija Bebek
12.06.2018.09:10

Na Lukin rođendan lani smo razgovarali s njegovom majkom Suzanom. Donosimo njezinu priču o voljenom sinu povodom 10. godišnjice njegove tragične smrti.

Luka dijeli rođendan s Danom planeta Zemlje. Tog dana kada je rođen, 1990. bili su prvi hrvatski izbori. Njegova mama Suzana rodila ga je u Zajčevoj bolnici u Zagrebu. Imala je savršenu trudnoću, dva tjedna prije poroda bila je na koncertu u Domu sportova. Suzana Ritz (51) dočekala me u Savjetovalištu koje je otvorila sa suprugom Renom dvije godine nakon Lukine smrti. Rekla mi je da smo danas same dok mi je nosila punu šalicu kave. “Pređimo odmah na ti”, zamolila me s velikim osmjehom. U razgovoru o njezinom sinu, niti jednom nije spomenula riječ - ja, uvijek je to bilo - mi, moj suprug i ja.

Upoznali su se točno godinu dana prije Lukinog rođenja. “Na njegov rođendan, jako brzo sam zatrudnjela, odmah je to bilo to. Tako je i danas. Luka je rođen točno na godišnjicu našeg upoznavanja, otprilike i u isto vrijeme”, kazala je. Luka je dobio ime po tatinom djedu.

Tomislav Krišto / CROPIX

U svemu u životu je išao prije svih

“Bio je savršena beba. Spavao je cijelu noć od 22 do pet ujutro, suprug i ja smo se znali buditi i gledati diše li to dijete. Svim frendicama sam govorila da im želim bebu kao što je Luka”, prisjeća se Suzana.

Sa sinom su prvo ljeto proveli u obiteljskoj vikendici u Selcu.

Jako brzo je prohodao, imao je jedva 10 mjeseci, mi smo se malo prepali, da nije premali, jako rano je i zubiće dobio, brbljao je jako puno, uvijek je bio brbljav tu je valjda na mene. U svemu u životu je išao puno, puno prije. Kao da je užurbano živio.

Čitala mu je još dok je bio beba, smirivao ga je njezin glas. A kako su tada živjeli u jednosobnom stanu Luka je s njima slušao svu glazbu koju oni vole. “Glazbu je počeo slušati po rođenju, i suprug i ja jako volimo glazbu, prvo nam je  ujutro da upalimo neki izvor glazbe, tako je nekako i dijete s nama počeo slušati. Bio je to atak na njega s glazbom”, smije se.

Nisu ga izolirali od zvukova, nisu ni mogli, živjeli su u jednosobnom stanu u blizini Kvaternikova trga. Kada je Suzani završio porodiljni tamo su ga upisali u jaslice, a kasnije i u vrtić. “Ja sam bila jedna od rijetkih mama i moj suprug jedan od rijetkih tata da kad dođeš po dijete u vrtić on ti kaže da ga pričekaš. Volio je jako ljude i društvo, u tom periodu djecu. ‘Još samo malo, još samo malo, sjedni na klupu, sad ću ja,’ tako bi nam rekao”, opisuje Suzana i gestikulira mahanje ručicama svog sina, dok ih je molio da mu daju još malo vremena za igru.

Posljednju godinu vrtića, obitelj se preselila u Dugave, na savjetovanje tete Goge, žene s kojom se roditelji i danas čuju preselili su ga u tamošnji vrtić. “Iako je on moj motor i nitko ne bi više htio da ostane u ovoj grupi, za njega bi bilo bolje da se preseli tamo, da upozna djecu s kojom će kasnije u školu”, savjetovala je roditeljima obožavana Lukina teta iz vrtića. To su i napravili. Školu je upisao godinu dana ranije, također na savjet iz vrtića. Već mu je postalo dosadno, bio je napredan u svemu.

Čitanje mu je bilo strast

Rano je počeo i čitati, samoinicijativno. “Nisam bila jedan od onih nadobudnih roditelja, ali od najranijih dana bio je okružen knjigama. Od toga da sam mu ja čitala kad je bio beba, do toga da je od nas u kući sve bilo puno knjiga. Ja sam grafičarka po struci, suprug je grafički dizajner, i oboje smo čitali. Tako je Luka samoinicijativno ispitivao ‘A što ovo znači, koja je to riječ?’ I malo po mao pohvatao je slova i sam počeo čitati”, opisuje.

U školi mu je također bilo odlično, prva tri razreda išao je u produženi boravak, stekao mnoge prijatelje. Koji su vrlo često nakon škole s Lukom dolazili kod njih u stan. Luka je obožavao hrvatski, likovni i glazbeni, to su bila njegova područja. Čitanje mu je postala strast. “Čitao je sve što mu je došlo pod ruku, od novina, književnosti, monografija i knjiga koje smo dobili zahvaljujući svom poslu. Jedino sport nije. Sport, nula. Totalni antitalent”, smije se Suzana.

Luka Ritz

Za upis u srednju školu roditelji su mu dali apsolutnu slobodu. Odlučio se za grafičku školu. Od najranijih dana crtao je po bilježnicama, gledao roditelje kako rade na računalu, vjerojatno zato mu je to bilo prirodno okruženje. Razrednik u srednjoj grafičkoj poticao ga je na čitanje i uvažavao njegovo mišljenje o pročitanim djelima, bilo pozitivno ili negativno. U drugom srednje izrazio je želju da bi volio studirati književnost.

Oko sebe je Luka okupio prijatelje s kojima je dijelio interese. Debatirali su o književnosti, išli u kazalište, gledali filmove, imali su bend, fotografirao je, okupljao se s prijateljima u Foto klubu gdje bi fotografirali i razgovarali o fotografiji. “Uglavnom je išao na koncerte i na mjesta gdje bi puštali glazbu koja mu se sviđala. Dobar zvuk je bio aktualan. Močvara, KSET, uglavnom gdje su rock koncerti. Danas da je, to smo suprug i ja komentirali, da je s nama tu mislim da bi doslovno visio u Vintageu”, kazala je Lukina mama. Lukini prijatelji često su dolazili kod njih u stan. Još od osnovne škole, a to se nastavilo i dalje. Družili su se, i odrastali zajedno, u domu Ritzovih.

Kod nas doma uvijek je jako puno djece bilo, nikad nije bio problem da dođu poslije škole, da jedu, da se druže. Voljeli smo da nam djeca dolaze. Nemamo mi veliki stan, to je stan 50 kvadrata, ali nam je bilo drago. Vidjeli smo s kim se druži, kad je hladno bolje da su djeca na toplome nego po klupicama.

Nakon 12. lipnja 2008., kada je Luka umro, ta prijateljstva nisu završila. Njegovi prijatelji, sada su prijatelji njegovih roditelja. Cijela obitelj bila je u šoku, a kako kaže Suzana, najveću podršku Reno i ona dobili su upravo od Lukinih prijatelja i prijateljica.

'Ponosni smo što nam je ostavio predivne prijatelje'

“Ono na što smo posebno ponosni na Luku je što nam je ostavio tako predivne prijatelje. Svi su oni već završili fakultete, dosta njih se i zaposlilo i svaki njihov uspjeh, kada su krenuli na fakultet, svaki ispit, uspjeh, voljeli su podijeliti to s nama. Znali su nazvati pitati ‘Što ima danas za ručak, mogu naletjet na ručak?’ To nam je jedna predivna, neprocjenjiva ostavština”, rekla je. I danas se s njima znaju prisjetiti dogodovština i anegdota, još iz osnovne škole. Svako malo prisjete se nečega što iz nasmije. “Danas oni više paze na nas, nego mi na njih”, smije se Suzana.

Kada su došli u tinejdžerske godine, Luka i prijatelji s igranja s legićima druženja su pretvorili u tulume. Ni to nije smetalo roditeljima. “Rekli bismo može tulum, ali od toliko do toliko sati i moraš pitati susjedu, tetu Slavicu. Ona je živjela stan ispod nas. Ona bi mu uvijek rekla da nema problema, neka se oni mladi zabavljaju”, prisjeća se. Tu susjedu je jako volio još od malih nogu. Bila je sama, godinama je išla na dijalizu, u jednom trenu došla je na listu za transplantaciju.

Tada se obratila Ritzovima za pomoć. “Što ako me nazovu usred noći i kažu mi da dođem na operaciju, ne znam kako ću. Možete li me vi odvesti”, pitala ih je jedan dan susjeda. Naravno, pristali su. Tako je jedne noći, prošla je ponoć, susjeda Slavica stvarno nazvala, da u bolnici imaju bubreg za nju. Suzana ju je odvezla autom u bolnicu, vratila se doma ujutro. Dečki su čekali budni, zanimalo ih je kako je prošla operacija. “Slavica je dobro, transplantirali su joj bubreg, sve je ok”, kazala im je Suzana.

Njegovi organi spasili su devet života

“Ako se meni nekad nešto dogodi, ja bih htio biti donor. Kako je netko našoj teti Slavici pomogao”, rekao je Luka, tada je imao 17 godina. Paralelno sa završavanjem četvrtog razreda srednje, upisao je i pripreme za novinarski fakultet. Odlučio je spojiti svoje dvije ljubavi, htio je biti novinar i pisati o glazbi. Iznimno je cijenio Antu Batinovića i šalio se kada Batinović ode u mirovinu on će nastaviti taj posao.

Neposredno prije maturalne večere Luku i njegovog prijatelja pretukli su u gradu. Iz bolnice se vratio doma. Bio je jako zabrinut što neće moći izaći na maturu, roditelji su mu govorili da to sada nije važno, da može izaći na jesenski rok. No on se i dalje brinuo jer bi se moglo dogoditi da propusti upis na toliko željeno novinarstvo.

Rekli smo mu, uopće nemoj brinuti nema veze, ako treba pauziraj jednu godinu, tako si ranije krenuo u školu, nećeš ništa izgubiti nije kraj svijeta. Sve je bilo ok, on je to shvatio. ‘Ok da dobro.’ Ajde odmarat ćeš se godinu dana, tko si to može priuštiti, šalila sam se.

A zatim se njihov Luka srušio, kako kaže, njima doma. “Svaki naš razgovor u tom periodu je bio svakodnevni, apsolutno ništa nije dalo naslutiti da bi se nešto tako moglo dogoditi. Apsolutno ništa. Na kraju krajeva, niti jedan roditelj o tome ne razmišlja, niti želi razmišljati. Uvijek misliš sve će biti dobro, ovo je samo jedna loša epizoda u životu”, još na samom početku našeg razgovora Suzana mi je rekla da niti suprug ni ona ne vole razgovarati o Lukinoj smrti, ni o periodu nakon nje. “Želimo ga se sjećati onako vedrog i veselog kakav je bio”, objasnila je.

Kada su im liječnici pristupili u bolnici žele li donirati Lukine organe, oni su rekli naravno da - da, to bi bila Lukina želja. Nakon dva mjeseca nazvala ih je liječnica, koordinatorica za doniranje organa, htjela ih je upoznati. Čula je da je Luka sa 17 godina donio tu odluku, iznenadilo ju je da jedna tako mlada osoba ima toliko razvijenu svijest. “Spasio je devet života, sve transplantacije su uspjele, rekla nam je liječnica tada”, kazala je Suzana.

Nešto više od tri mjeseca nakon Lukine smrti, roditelje su kontaktirali iz Ministarstva znanosti, obrazovanja i sporta, tadašnji ministar Dragan Primorac i njegovi savjetnici imali su ideju pokrenuti nagradu koja bi promicala toleranciju, a htjeli su joj dati Lukino ime. “To je bio kraj devetog mjeseca te godine, totalno ste izgubljeni. Nama se to učinila vrlo lijepa gesta, prihvatili smo.

Rekli su nam ako nam se nešto ne čini korektno, da možemo intervenirati, ali zaista nismo imali nikakvih primjedbi. Osjetili smo da je to nešto iskreno. Mislim da je to samo na ponos, nagrada nosi Lukino ime, ali posvećena je svim žrtvama nasilja”, kazala je Suzana. Uz ogromnu tugu koju im je gubitak sina donio, Suzana nikada nije pomislila ‘Pa zašto baš Luka’, čak bi i neki prijatelji to znali reći. “Ja bih odgovorila, zašto itko, zašto se ikome to mora dogoditi.”

'Pamtimo ga po osmijehu, bio je sretno dijete'

Da je danas s nama sigurno bi, kaže njegova mama, pratio glazbu, izlaske albuma omiljenih bendova, išao bi na koncerte, ali bi ga i mnogo stvari ljutilo ne samo u našem društvu, nego i u svijetu. Nije volio nepravdu, nikakvo nasilje od fizičkog do ratova. Vjerojatno bi se uključio u neke akcije i prosvjede.

“Kad sam pitala Lukinu prijateljicu Janu po čemu ona pamti Luku, koja joj je prva slika? Rekla mi je: ‘Osmijeh, uvijek se smijao, i kada bi vidio nekoga tko mu je drag uvijek je raširio ruke razvukao osmijeh.’ I to je jako puno prijatelja reklo. On je stvarno bio jedno veliko, sretno dijete. Nevjerojatno je koliko je on promijenio mene i supruga i koliko smo mi od njega dobili. Koliko god smo mi njemu ljubavi dali, on je nama vrati trostruko više”, kazala je i dodala, da svako dijete to može svom roditelju dati, ako ga roditelj sluša. 

Privatni album

100posto priča

Luka Ritz

Suzana Ritz

Podijeli članak