Moje iskustvo života s napadajima panike

Srce mi je toliko lupalo da sam bio siguran da ću umrijeti, mračilo mi se pred očima, oblio me znoj... No, nije stalo na toj epizodi nego je postajalo sve gore i gore


100posto
05.11.2018.14:00
Srce mi je toliko lupalo da sam bio siguran da ću umrijeti, mračilo mi se pred očima, oblio me znoj... No, nije stalo na toj epizodi nego je postajalo sve gore i gore
iStock

sažeto

'Doveo sam se do toga da nisam stan napustio gotovo dva semestra. Nisam položio nijedan ispit, napisao nijedan seminar. Od mene su odustali svi moji prijatelji', ispričao nam je mladi Zagrepčanin


100posto
05.11.2018.14:00

Taj sam dan krenuo na faks kao i svaki drugi. Noć prije gotovo sam probdio. Trebao sam održati seminar na jezičnim vježbama, germanistika. Znam da su mnogi od vas o tom studiju čuli horor priče, barem oni koji su nekad bili u doticaju s Filozofskim fakultetom u Zagrebu. Nije baš toliko strašno. Da, sva je nastava, barem pred 10 godina kad sam ja studirao, na njemačkom od prvog dana kad sjedneš za katedre, ali to nekome tko svojevoljno studira jezik ne bi trebao biti problem.

Prve je godine odustalo već više od polovice upisanih, no ja nekako nisam imao osobitih problema sa zahtjevnošću studija. Štoviše, prolazio sam relativno bezbolno. Znao sam se, doduše, tu i tamo zakačiti s nekom od lektorica, ali bi uglavnom one bile u pravu. Kampanjac, pogađate. Mislio sam, naime, da sam bolji od drugih pa da meni sve te besmislene zadaće ne trebaju. A bog zna da ih je bilo, nekad sam znao i po osam sati u komadu rješavati raznorazne zadatke. I kad kažem nekad, barem triput tjedno, i to samo za jezične vježbe – gdje je tek ostatak i čitav drugi jezični studij sa svojim vlastitim setom jezičnih vježbi! Ne žalim se, da ne biste pomislili, samo ocrtavam kontekst.

Strah kao polazište zla

Javni mi nastupi nikad nisu bili osobito dragi. Uvijek sam mislio da i drugi imaju jednaku tremu pred njima. Pa ipak, s vremenom je to sve nekako postajalo sve gore, a da ja to nisam ni primjećivao. Socijalni kontakti postajali su mi sve naporniji. Kad bi mi zvonio telefon, otišao bih u drugu sobu – toliko je to daleko išlo, a situacije koje bi od mene zahtijevale da razgovaram s nepoznatim ljudima zaobilazio bih u širokom luku. Svoje sam ponašanje pripisivao asketizmu, oduvijek sam bio nešto rezerviraniji, nisam u tome vidio ništa alarmantno.

No, vratimo se mi tom mom nesretnom izlaganju. Dobro sam se pripremio. Ipak sam trebao sam ispuniti sat i pol temom koju sam izabrao. Tako su nas, naime, pripremali za karijeru profesora koja valjda čeka većinu studenata na Filozofskom. Židovi u koncentracijskim logorima. Da je lako štivo, nije. Osobito kad se u obzir uzme činjenica da je u mojoj obitelji bilo ljudi koji su tamo stradali. Osobni pristup je uvijek najbolji pristup, za time se barem ja vodim. Kad malo bolje razmislim, možda je i to kumovalo onome što je uslijedilo. Ne znam osobu koja bi mogla ostati ravna na strahote koje su ti ljudi tamo prolazili, a ja sam uvijek vjerovao u temeljite pripreme. Predavač o materiji mora ipak znati više od bilo koga drugoga u auditoriju.

Knedla na knedlu, pakao

I ranije sam znao iz stana izlaziti s knedlama raspoređenima od pete do grla. Nisam se osobito na to obazirao. Nisam se obazirao niti na činjenicu da sam se znojio neuobičajeno više nego inače, oduvijek se znojim poput svinje. Kako sam se približavao prema faksu osjetio sam da mi se tijelo nekako opire hodu. Uskoro mi je postalo mučno. Previše kave, premalo hrane. Oduvijek sam volio racionalizirati svoju stvarnost.

Kad sam jednom konačno ušao u zgradu počeo sam otežano disati, kao da mi netko lagano pritišće prsa. Taj lagani pritisak pretvorio se u slona dok sam se uspeo pred predavaonicu.

Osim toga, želudac me ubijao. Kao da mi je netko perforirao stjenku želuca i pustio svu kiselinu da me izjeda iznutra. Znojenje je izmaklo svakoj kontroli. Doslovno se s mene cijedilo kao da sjedim u sauni.

Dotad su me izdale već i noge. Nisam mogao stajati. Čučao sam ispred vrata, znoj je kapao u lokvu ispod mene. Disati više gotovo uopće nisam mogao, ali u najgorem mi je stanju ipak bilo srce. Toliko je lupalo da sam bio siguran da ću umrijeti. Ne, znao sam da umirem. Mračilo mi se pred očima, drhtio sam poput šibe na vjetru. Bio sam blijed kao krpa, a znoj koji se cijedio iz svake moje pore bio je hladan poput sibirskog jutra.

Inat kao spas

Trenutak kad su se počeli okupljati kolege nisam ni registrirao. Uskoro je stigla i profesorica. Svi su se oko mene okupili zabrinutih pogleda. Žena je mislila da se izvlačim. Ja sam jedva govorio. U životu mi nije bilo gore, ali nisam mogao dopustiti niti sebi niti njoj da bude u pravu. Inat, koliko mi je puta spasio život, a još i češće zagorčao. Uglavnom, od svega me više u životu uvijek pokretalo to, inat, ali to je već dijagnoza za neku drugu priču.

Ne znam kako, ne znam odakle, ali natjerao sam se da uđem. Prije sam se kratko odvukao do WC-a, umio se hladnom vodom i krenuo u ponor pa što bude. Zvijer koja mi se zavukla u prsa i divljački se borila da mi potrga grudni koš kako bi izašla malo se primirila. Tako sam si ja to u tom trenutku posložio, nisam imao izbora.

Prvog dijela izlaganja se uopće ne sjećam. Drugi dio mi je mutan. Pribrao sam se tek kad je sve završilo, a čitavu sam epizodu otpisao kao tremu. Nadnaravno iskustvo.

Pravi pakao je tek krenuo

Bilo bi super da je tu stalo. Nije. Moje je stanje postajalo sve gore i gore, a ja nisam imao pojma što mi se događa. Bio sam uvjeren da sam ili poludio ili da je u pitanju neki gadni rak. Rak je, vidite, kod mene uvijek opcija. Te epizode, poput one maločas opisane, postale su moja svakodnevna stvarnost. Bilo je toliko gadno da sam u jednom trenutku naprosto prestao izlaziti iz stana. Nisam mogao ni s kim razgovarati, ignorirao bih zabrinute pozive. Onda sam se oglušio i na poruke, a uskoro je došao trenutak kad sam jednostavno ugasio telefon i živio tako danima.

Postao sam depresivan. Kad bih prolazio pored prozora razmišljao bih što bi se dogodilo da skočim. Psihijatar nije bio opcija. Dugo. Pa što će selo reć', ako se pročuje da sam lud? Jer, tko bi ondje išao da nije lud.

Počeo sam nesnosno piti. Tad bih jedino mogao nekako prožvakati svu tu silinu mraka koji me je gutao dok je iza sebe ostavljao samo sve veće nemani koje bi me razjedale iznutra. Jedino što sam tad osjećao bili su paralizirajući strah i bezgranični bijes. Događalo mi se da se ujutro probudim u hodniku na podu ne znajući kako sam tamo završio.

Sramio sam se sebe, ali ne toliko da potražim pomoć. Moje se lampice nisu upalile niti onda kad su mi se najavili starci, a ja sam morao isprazniti balkon od praznih boca. Zaradio sam dvjesto kuna kad sam ih prodao u Konzumu. Boca je i tad bila 50 lipa.

Popeo sam se na 16. kat i pogledao u bezdan

Doveo sam se do toga da nisam stan napustio gotovo dva čitava semestra. Nisam položio nijedan ispit, napisao nijedan seminar. Od mene su odustali svi moji prijatelji, mislili su da sam kreten kojem se neće družiti s njima, a ja im ni u jednom trenu nisam otkrio ništa o očaju koji sam živio.

Tako dalje više nije išlo, pa kako god. Dođe trenutak kad čovjeku život postane previše. Ne sjećam se kako sam se našao gore, na vrhu zgrade. Da stvar bude smješnija, živio sam u neboderu koji su zvali Neboderom smrti. To sam saznao tek kasnije. Tad sam odlučio da je dosta. Lud ili ne, ubiti se neću. Je... mu boga, imam 21 godinu i nema tog mraka koji će me progutati. Nek me zatvore u ludnicu, boli me ku.... Inat.

iStock/Ilustracija

Spustio sam se na drugi kat, hodao sam – točno se sjećam. Pripremao sam se da nazovem mamu. Bilo je to prvi put da razgovaramo nakon dugo vremena. Rekao sam joj da trebam pomoć, da moram psihijatru jer nešto sa mnom nije u redu. Idući sam dan sjedio na svojoj prvoj seansi. Da je bilo ugodno nepoznatom čovjeku govoriti o sebi, nije. Trebalo mi je vremena da se otvorim. A anegdotu s prozorima, suicidalnim mislima i izletom na krov mu nisam nikad ispričao.

Moji napadaji panike nikad nisu prestali, ali sam s njima naučio živjeti. Svjesno sam se, s vremenom, počeo dovoditi u situacije koje bi me inače paralizirale. Krenuo sam na faks, uhvatio sam se u koštac sa svojim prijateljima. Počeo sam izlaziti, prvo samo na otvoreno pa na kave, a onda i van. Prestao sam piti. Sredio sam se.

Svaki je dan borba

Moja je dijagnoza dio moje svakodnevnice, pomirio sam se s time. Neke će mi stvari uvijek biti teže nego drugima. Još uvijek ima dana kad jednostavno ne mogu izaći iz stana, javiti se na telefon ili otarasiti se crnih misli. Rijetki razumiju koliko ta borba iziskuje energije, srećom.

Rubnih je situacija bilo, neću lagati, ali ne zbog napadaja panike. Čovjeku se nekad život raspadne pod nogama sam od sebe, zbog stvari na koje nema utjecaja. Kao što su to, recimo, prekidi.

No, ono što mi je najviše pomoglo, osim psihoterapije, je rutina, uhodani obrasci po kojima se krećem. Posao. Može se. Sve što treba je gram muda i tona ustrajnosti. I inat. Može i dišpet, samo nek' pomaže.

100posto priča

panični napadaj

newsletter

Prijavite se na Newsletter