Vapaj majke iz Zagorja

'Svake noći se pitam hoće li moj sin ustati živ. Zbog anoreksije nije završio srednju školu, počeo je piti, jer bez pića ne može jesti'


Valerija Bebek
17.05.2018.08:00
'Svake noći se pitam hoće li moj sin ustati živ. Zbog anoreksije nije završio srednju školu, počeo je piti, jer bez pića ne može jesti'
Profimedia

sažeto

U ispovijesti za 100posto, majka govori o borbi cijele obitelji otkako je mlađi sin prestao jesti s devet godina. Danas mu je 30, a tek su nedavno otkrili da ima anoreksiju


Valerija Bebek
17.05.2018.08:00

S mojim mlađim sinom stalno je borba s hranom. Naruči da mu se nešto skuha. Njemu posebno serviram ručak. I suprug i stariji sin znaju da je to njegov tanjur i da se ne dira. Bilo da je losos, škampi ili natur odresci od piletine s povrćem. Spusti se iz sobe, nervozno i na brzinu uzme dva zalogaja. Odmakne se od tanjura. "Ne mogu jesti." Mi se samo pogledamo.

Nakon nekog vremena je gladan pa kaže da bi pojeo lignje sa žara. Sjedam u auto i odem mu po lignje. Kako i ne bih. Rodbina me osuđuje, ali to je tako otkako je bio dijete. Ja sam sretna da bilo što pojede. Pojede te lignje, onda mu je žao što je to nezdravo. Moj mlađi sin Petar ima 30 godina i dijagnozu anoreksije nervoze. Saznali smo to prije tri godine kada je hospitaliziran u KBC Zagreb na Rebru. Na svojih 174 centimetra visine imao je samo 51 kilogram. Kako smo ga uspjeli nagovoriti na hospitalizaciju još uvijek mi nije jasno, ispričala je majka Ljubica u razgovoru za 100posto. Sitna žena sastala se sa mnom u jednom gradiću na sjeveru Hrvatske, mjesto i imena smo izmijenili. Sin nikako ne želi otkriti da boluje od poremećaja u prehrani.

Kada smo na papiru dobili dijagnozu, zaprijetio mi je da će me ubiti ako nekome kažem, toliko se srami

U kući živi četveročlana obitelj otac, majka i dva sina. Svatko se sa zdravstvenim problemom najmlađeg člana nosi na svoj način. Otac ne razumije, nije toliko čitao ni raspitivao se. Zatvori se u atelje i tamo provodi dane. Majka i stariji Marko (36) podredili su živote svom sinu i bratu. A to traje godinama, preciznije - od 1996. Kada je Petar imao samo devet godina. Punih 18 godina nisu znali koja je točna dijagnoza, nije da nisu pokušavali saznati.

Valerija Bebek

"Dogodilo se to nakon jedne obiteljske traume, kada je otac na kratko bio odvojen od obitelji. Stariji je dobio napade panike, a mlađi je imao noćne more. Istovremeno je prestao jesti. Samo je trčao oko stola, ja sam trčala za njim sa žlicom, vrištao je. Ništa nije jeo. Odvela sam ga psihijatrici. Liječnica je napisala: 'Majka izjavljuje da dijete nema živaca jesti'. Dala mu je nekakve tablete - Sulpidrid. Sada vidim da su dobre, pogodila je. Kazala je da dođemo za dva mjeseca na kontrolu. Jedan liječnik je rekao da su to znakovi epilepsije. Kakva sad epilepsija? Imala sam prijatelja psihologa kazao mi je da je hiperaktivan i natprosječno inteligentan. I to je to! Nikakave upute, što da radim s hiperaktivnim djetetom?! Te 1996. nikome nije palo na pamet da moj devetogodišnji sin ima anoreksiju", prisjeća se majka. Unatoč lijekovima koje je odbio Petar nije ništa jeo. Nastavilo se njezino nagovaranje. Dječak je počeo imati napadaje vrištanja, plakanja. Izlazio bi iz sobe agresivan, zaputio se prema majci, što je specifično za ljude s anoreksijom, kaže Ljubica.

'Zašto sam sina ispisala iz srednje škole, nakon tjedan dana'

"Mislila sam si što je s njim? Nazvala sam psihijatricu. Došla je hitna po njega i on je kao dijete zajedno s ocem otišao u psihijatrijsku ustanovu u blizini. Tamo su mu dali infuziju i držali ga pet dana. Da se fizički oporavi. No, on je bio maleno dijete u psihijatrijskoj ustanovi. Tko zna što je tamo sve vidio. Do danas si nisam to oprostila, a nije mi ni on. Da sam se sjetila, bolje bi bilo da sam ga posjela u auto i odvela na Interni odjel u bolnicu, na pedijatriju, da mu daju infuziju. Ali bila sam vezana uz psihijatricu. Danas to ne bih nikome preporučila", kazala je Ljubica. Dječak je bio pothranjen i bez energije. Jedan dan dobio bi peticu u školi, a drugi dan jedinicu. Jedva je završio osnovnu školu, nije mogao biti dugo koncentriran. Mama je mislila da će se s vremenom smiriti kada prođe vremena od tih stresova.

Do tog perioda bio je napredno, veselo, nasmijano dijete. Stalno je pjevao, bio je omiljen u društvu. Prohodao je s devet mjeseci. Bio je normalnog izgleda, mali buco, nikad debel, ali bio je zdrava beba i dijete, opsuje ga majka i dodaje epitete poput osjećajan, hipersenzibilan, poseban. Zadnju kunu bi dao prosjeku, načitan i pametan, divan sin, kaže nije ga ona tako odgojila, takav se rodio

Upisao je srednju školu, elektrostrojarsku. Normalno je prošao upis, u vrijeme kada su i svi njegovi vršnjaci upisivali. "Prvi dan sam ga vozila iz sela u grad, jer je i onda bio iscrpljen i pothranjen. Ujutro sam ga budila, prva tri dana, govorim mu da se diže. 'Joj mama ne mogu spavati, imam neku tjeskobu cijelu noć, ne mogu ići u školu. Nakon tjedan dana sam ga izvadila iz škole. Misila sam dat ćemo mu godinu dana pauze pa ćemo vidjeti. On je samo lupao vratima po kući, povukao se u svoju sobu.

Krenuo je s učenjem gitare. Mislila sam ok, doći će k sebi. Stalno sam si predbacivala da smo mi kao obitelj krivi. Zatvarao se u sebe. Da sam znala što mu je dala bih ga prisilno na liječenje tada kada je imao 14 - 15 godina. Svirao je gitaru. Čitao je Kanta, Hegela. Filozofija ga je jako zanimala. Bilo mi je čudno što ne ide u školu, stalno sam mislila pa sad će, pa sad će. Došao je kod nas stric kojeg sam njegovala. Naslijedili smo kuću na moru, mislila sam dečki će se baviti turizmom, fućkaš školu, završit će već nešto. Tako su godine prolazile. Stariji sin i ja išli smo na psihoterapije, on nije htio ići s nama", opisala je Ljubica.

Petar je i dalje slabo jeo, stalno u nekom trku. Uzeo bi zalogaj i odjurio. Ne bi ništa jeo cijeli dan, a navečer bi rekao da želi pizzu ili meni iz lanca brze prehrane. Mama bi sjela u auto i otišla po tu hranu koju on hoće. Bila je sretna da je išta pojeo. Osuđivali su je i prijatelji i rodbina. Petar je imao veliko društvo s kojim se družio, do nedavno su se skupljali kod njih. Ima u svojoj sobi velike zvučnike, slavili su zajednički rođendane opisuje majka. Nije bio asocijalan i nedruštven. Jeo je malo i jeo je sve, nikad nije imao iskrivljenu sliku o sebi da se vidi debelim i da želi smršaviti, jednostavno je malo jeo ispričala je mama Ljubica.

Nakon 18 godina konačno dijagnoza

"On je bio gejmer, bio je najbolji u Hrvatskoj, nema gdje ga nisam vozila po cijeloj zemlji, osvajao je pehare. Upoznao je curu koja je također gejmala. Studirala je medicinu u Rijeci, bila je i kod nas doma. Strašno je bio zaljubljen u nju. Posjetio ju je u Rijeci, vozila sam ga tamo. Nakon nekoliko dana, slali smo mu novac morao ga je podići na bankomatu. Uspinjao se brojnim stepenicama i kako je imao malo kila doživio je kolaps. Srušio se, došla je hitna koja mu je rekla - dečko moraš više jesti, nisu ga ni odveli u bolnicu. Nazvao me i rekao da dođem po njega, nije mu dobro. Srce mu je lupalo, preko 100 otkucaja u minuti, nije imao energije. Došla sam po njega, bilo mu je žao ostaviti curu koju je volio. Vozila sam ga u autu, pio je vodu, svako malo smo morali stati, nije mogao ni putovati. E tada sam ja tražila gdje da ga smjestimo, i nekako sam došla do KBC Zagreb i Rebra. Uspjeli smo ga nagovoriti da tamo ode. Bio je smješten dva tjedna. Bilo mu je lijepo, jeo je kao lud. Tada je po prvi put dobio dijagnozu Anorexia Nervosa. Imao je 27 godina, 51 kilogram. Dijagnoza nam je bila kao udarac u čelo", opisala je majka. Izašao je iz bolnice s receptima za pet lijekova koji služe otvaranju apetita, sve ih pije ali nije zadovoljan njima.

On sada jede relativno dobro jer mi njemu kupujemo marihuanu. On puši marihuanu. Slobodno to napišete u članku, da nema marihuane moj sin bi danas bio mrtav. U roku nekoliko mjeseci udebljao se 10 kila

Danas njegovi dani izgledaju tako da nakon buđenja ode u kuhinju popije čaj ili kavu. Počeo je rano lijegati i rano se buditi, ujutro je izrazito nervozan. Majka mu nudi klipić s jogurtom ili smuthie od juicea koji radi. U sok od naranče stavi Nutribullet (pripravak hranjivih sastojaka), šniticu banane i naranče, nekoliko oraha i badema, to je onda prava bomba, tvrdi mama. "Nakon toga ode u sobu i kaže da ga pustimo da on sada chilla. Sluša govore Alana Wattsa (engleski filozof i govornik) ili Neale Donald Walscha (pisac duhovne književnosti) te duhovne učitelje sluša ili sluša glazbu. Eventualno prošeće psa. Dođe s nama malo pričati, mi ga zovemo da dođe. Ako nešto treba brat ga vozi u grad, idu nekom prijatelju, to je sve kratko. Treba kupiti krevet, kaže da će to sutra obaviti. Dođe sutra i on ne ide. Teško ga je aktivirati za bilo što.

Valerija Bebek

Ne želi na psihoterapiju, ne želi na izlet u planine, ne želi na plivanje. Naime svjestan je svoje mršavosti i sram ga je. Deset godina nije bio s nama na moru. Sada nemamo toliko problema s prehranom, prehrana mu nije obilna kakva bi mogla biti za jednog muškarca, ali jede. U posljednjih godinu dana smršavio nam je šest kilograma, sada ima 58 kila. I to zbog alkohola. Nikada nije pio, ali u ovu zadnju godinu traži da popije pivu, dvije ili tri. To nam je sada najveći problem", opisuje Ljubica.

Zbog limenke piva na dan, strahuju za njegov život

Kaže kako je Petar, kao i mnogi drugi ljudi s anoreksijom na problem s prehranom nadovezao i problem s pićem. Bez pive više ne može jesti. Moli ih da mu donesu jednu limenku, gladan je. Nakon što je popije otvori mu se apetit. "Osjećam se kao da sam živ. Vidio bih vas da ste gladni, a ne možete jesti", riječi su koje izgovara gotovo svakodnevno. Njegovo tijelo je preslabo za bilo koju količinu alkohola te on idućeg jutra povraća. Loše mu je. Svjestan je da je alkohol za njega otrov, ali upao je u začarani krug, opet gubi na težini. "Ovo nam je možda najgora faza do sad", kaže mi majka. Nije rijetko da pod utjecajem alkohola malo popusti kočnicu pa bude i agresivan. Nedavno je imao jedan ispad na majku, zamjera joj što su ga u mladosti poslali u psihijatrijsku ustanovu. Ocu zna predbacivati zašto jede, kad mu sin ima poremećaj prehrane.

Znam i među ženama ima takvih slučajeva i baš za pivom posežu. Pije da dobije apetit. Zna i sam da mu je to problem, ali ne može si pomoći. Onda povraća ujutro. Pokušava smanjiti. Sad se doslovno bojimo za njegov život, s mukom odemo spavati bojimo se da ga ujutro nećemo zateći živog

Ljubici i starijem sinu Marku cilj je samo što više ga izvući iz sobe. Posljednjih godinu dana Marko ne radi. Vodio je vlastiti računalni servis. "Molila sam ga jer ne mogu sama, da se Petru trebamo potpuno posvetiti. U lošoj je fazi i uglavnom zatvoren u sobi. Ne znamo bi li bilo bolje da se sakrijemo da ga ne gledamo dok jede. Da smo prisutni ili nismo prisutni. U određenim momentima ne znamo kako bismo se ponijeli i što da radimo. Ne smijemo davati nikakve komentare tipa: 'Jesi jeo? Kaj ćeš jesti? Daj jedi!' Najbolje je da šutimo i skrenemo temu na desetu priču. Stariji sin i ja navečer odahnemo, kad Petar zaspe. Iscrpljeni smo od cjelodnevne borbe da ga dobijemo u šetnju, u društvo, na plivanje. Onda sjednemo i pričamo, vrtimo filmove što i kada smo mogli primijetiti i drugačije napraviti. Čudna je i opaka ta bolest. Ono što je najbitnije poremećaj u prehrani, nakon dugo vremena se iscrpite i ona preuzme cijelu obitelj. Sve vas uvuče u jamu. Sve članove obitelji", opsuje Ljubica.

Kaže da s toliko dugotrajnim problemom obitelj i roditelje svi napuste i rodbina i prijatelji. Nikome se ne može požaliti, rasplakati i nitko je ne može utješiti. Uglavnom ljudi osuđuju njezine pokušaje hranjenja sina. Kaže da ju spašava humor, crni. "Stalno zaboravljam nešto, kažem da više dobijem tog Alzheimera pa da ne dođem doma i zaboravim da imam bolesnog sina. Sve majke proživljavaju isto, čudo da smo normalne. Cijeli dan pitanja što je pojeo, koliko je pojeo. A ne smiješ mu to govoriti. Ono što me spasilo je kada sam došla do Udruge Nada i gospodina Hrvoja Rendulića, koji na svaki moj upit i problem ima odgovor. Povezala sam se i s drugim majkama na Facebooku. Prošli tjedan kad smo imali tu gadnu epizodu, cijeli dan su me tješile i nasmijavale. Ne znam što bih bez njih. Ono što Hrvatskoj treba je jedan specijalizirani centar, gdje će se sva naša djeca moći rehabilitirati sa stručnjacima, gdje će imati svu njegu, ali i društvo jedni drugih. Ne razumijem zašto je naše zdravstvo cijepljeno protiv poremećaja u prehrani, to me ljuti", kazala je Ljubica.

Unatoč najtežem razdoblju, problemu s alkoholom, konačno znaju točnu dijagnozu. Ono što su saznali na Rebru je da se kod muškaraca anoreksija liječio između tri i devet godina. Sada je prošlo tri godine od njegova tretiranja tamo.

U jednoj od dobrih faza završio je za zvanje njegovatelja na veleučilištu, ispiti mu nisu bili nikakav problem. Kada je došlo vrijeme za praksu, on je rekao kako to ne može jer je premršav i neuhranjen. Znate oni nikad ne završe započeto, to je simptomatično. Ono što se ja sada nadam je da će se ipak izvući, napredak vidimo. Na primjer zanima se za moje kuhanje, pridruži mi se, kaže mi da zapišem recepte. Vidim da će u budućnosti sve prebroditi, vidim ga da s laptopom ide u Austriju raditi dva tjedna kao njegovatelj. Vidim ga kao uspješnog gitarista koji će samostalno nastupati i svirati. Obožava blues i rock, nadaren je jako i vjerujem da će uspjeti", kazala je majka.

100posto priča

anoreksija

poremećaj u prehrani

Udruga Nada

Podijeli članak