Klasični gastarbajteri na umoru

Sve je manje roditelja koji rade da bi se vratili djeci u Hrvatsku. Zamijenila ih je nova generacija. 'Ma kakva nostalgija, doma se ne vraćamo niti na odmor!'


Robin Mikulić
17.04.2019.08:00
Sve je manje roditelja koji rade da bi se vratili djeci u Hrvatsku. Zamijenila ih je nova generacija. 'Ma kakva nostalgija, doma se ne vraćamo niti na odmor!'
iStock

sažeto

Kov privremenih radnika s kojima sam ja odrastao jako se promijenio. Mladima koji su otišli Hrvatska više ne znači ništa


Robin Mikulić
17.04.2019.08:00

Uskrs je iza ugla, a za nekoga tko dolazi iz dominantno gastarbajterskog kraja – Međimurja, te iz dominantno gastarbajterske familije – treća generacija, to znači samo jedno. Niz više ili manje ugodnih obiteljskih druženja ljudi koji se dva do tri puta godišnje okupljaju u domaji kako bi obilježili sajam taštine praveći se da su nakon svega par godina života u egzilu zaboravili svoj materinji jezik.

Molim vas, nek digne ruku onaj tko narednih dana neće s podsmijehom slušati svoju rod'cu koja muku muči sročiti najjednostavniju rečenicu na jeziku na kojem je još do jučer teti na šalteru, koja ju po treći put šalje u matični ured po rodni list kako bi dobila dozvolu za rad u inozemstvu, psovala mater.

Mnogi u Hrvatskoj dijele moje iskustvo. Takva su vremena. Kako i ne bi kad nam se bliži trenutak u kojem će polovina ili više Hrvata svoje domovnice uskoro početi vaditi po nekom od hrvatskih konzulata razasutih diljem svijeta. Prema najnovijim podacima, samo u Njemačkoj trenutačno živi oko pola milijuna naših ljudi. Gdje su tek Irska, Kanada ili Australija.

Da, takav život ima prednosti, ali...

Svojim sam gastarbajterskim precima na ovom portalu posvetio već mnogo prostora. Pisao sam o tome kako je bilo mojoj mami odrastati u stranoj zemlji, pisao sam o kalvariji kroz koju je prolazila moja baka kako bi doma podigla kuću. 

Taj i takav život ima određenih prednosti – isključivo financijske prirode. Plaća je bolja, ali nitko ili barem rijetki govore o tome koliko razdvojenost teško pada obiteljima koje, prividno, prosperiraju od gastarbajterstva.

privatbi album/100posto

Otkako je moj ćale gore, a odlazio je i vraćao se čitav moj život, propustio je milijun rođendana, sprovoda i svih onih drugih malih stvari koje život čine vrijednim življenja. Poput prvih nespretnih koraka svoje jedine unuke ili trenutka u kojem slavodobitno osvaja tutu.

Svoje dane, tih tri tjedna terena, provodi u nezavidnim uvjetima. Živi po skučenim stanovima s još minimalno trojicom muškaraca koji u pravilu nikad nisu čuli za korpu za veš, koji u životu nisu upalili vešmašinu niti su ikad skuhali ručak. Kamoli da su za sobom oprali suđe. 

I, da se razumijemo, to ti nisu prijatelji. To su nepoznati ljudi, potpuni stranci, s kojima ne dijeliš ništa zajedničko doli prokletstva da te doma čeka gomila (ne)plaćenih računa, usamljene supruge i djece s kojom nikad nećeš ostvariti topli odnos kakvi nas zapljuskuju s malih ekrana. 

privatbi album/100posto

Pitajte mog starog koliko je neprospavanih noći skupio u svog pozamašnom gastarbajterskom stažu zbog straha da ga rođena djeca ne poznaju ili ne vide drugačije od osobe koja svaki treći vikend donosi kilu original Haribo bombona. Vjerojatno će ga biti sram priznati, ali odat će ga suza u oku zbog vremena koje je propustio.

Smrt jednog sustava

Srećom, taj je princip gastarbajterstva – odem van na desetak godina, najčešće taman da propustim odrastanje djece, dobro zaradim, stambeno se osiguran i auf Wiedersehen, Deutschland, odavna mrtav.

Rijetki su danas još oni koji svoje obitelji ostavljaju ovdje dok oni negdje crnče tjedan, dva, tri pa put Hrvatske na par dana i onda sve opet ispočetka sa svaki put većom gorčinom pri oproštaju. Jer, znaš da te ondje gdje ideš čeka gomila posla i još veća hrpa idiota. Čast iznimkama, ali bauštele nisu baš poprište intrigantnih dubokoumnih intelektualnih rasprava. I sve to u zemlji u kojoj razmišljaš na krivom jeziku.

„Kad ljudi danas odlaze van u igri je puno više faktora od novca i karijere“, započinje svoju priču Mihaela – pripadnica drugačijeg kova gastarbajtera. Doduše, nisam siguran da se na nju i njenu generaciju iseljenika termin privremenog rada više može odnositi. Jer, u pravilu su to ljudi koji Hrvatsku napuštaju zauvijek.

Profimedia

„Nama je jedan od većih razloga za odlazak bila nemogućnost pronalaska zadovoljavajućeg posla, ali nije bio jedini. Oboje smo još za vrijeme faksa odlučili da u Hrvatskoj ne vidimo budućnost i da bismo rado živjeli vani, no tek nakon diplome smo vidjeli koliko je situacija na tom polju za nas nepovoljna“, nastavlja. 

Ona, kemičarka, i njen suprug, strojar, imali su, kaže, neki okvirni plan da će raditi i učiti jezik ovdje, dok ne skupe iskustva u struci, pa onda početi tražiti poslove vani – „i 'ko zna, da je tako bilo, možda bi još uvijek skupljali iskustvo u Hrvatskoj, ali...“

Ne znam jesmo li bili glupi ili nesposobni...

„Ja ne znam jel problem bio u nama, ali mi normalni posao nismo mogli naći – znači samo neka stručna osposobljavanja, na koja bi pristala odmah tad, da su bar imala veze s mozgom, a kamoli sa strukom. Ne znam da li smo mi bili pehisti, glupi, nesposobni, (zapravo ovo drugo dvoje mislim da je dosta ljudi mislilo/misli), ali ja sam na kraju u struci 'radila' na tuđi studentski ugovor, a suprug je promijenio tri posla, s tim da mu niti na jednom nisu bile isplaćene sve plaće“, prisjeća se Mihaela.

Na veliki su se korak tako odlučili prije nego su planirali, a posao su struci u Njemačkoj našli, čak i s klimavim znanjem jezika, brzo. „Meni je s te strane odlazak vani preporod – našla sam posao koji mi se sviđa, imam dobru plaću, imam mogućnost napredovanja, mijenjanja posla – a u Hrvatskoj sam o tome mogla samo sanjati. Isto vrijedi i za supruga.“

Nije posao bilo jedino zbog čega smo otišli

Pa ipak, navode, kao i mnogi drugi Hrvati koji su glavom bez obzira pobjegli iz Hrvatistana, kako posao nije faktor koji ih je natjerao u emigraciju. „Povraća nam se od stanja u društvu – razne Markićke, Ilčići, Agrokori, ospice i slični događaji u Hrvatskoj me uvijek iznova šokiraju, a nemam želje tu ispravljat krive drine i kao borit se za bolje društvo, dok si istovremeno ne mogu ni naći normalan posao.“ 

„Ono iskreno, bitnija sam si ja, nego Hrvatska i stanje u društvu. Tu gdje jesmo isto postoje tako neke poludebilne ekstremističke stranke, ali ondje, za razliku od Hrvatske, ne uživaju baš neku podršku, nego su većinom ismijavane.“

Nostalgiju, kaže, ne osjeća niti joj je u planu ikada se vratiti. „Ne da mi se ići čak ni turistički, idemo jedino radi roditelja – jedino mi je i njih žao, jer znam da im je s jedne strane dosta teško jer smo mi otišli. Za prijatelje i ostale – iskreno, ne muči me baš previše, vidimo se kad dođem, i dalje smo si dobri, a intenziteti druženja i tako nisu nakon završetka faksa bili tako česti – zbog posla i života općenito.“

Ono što je ključno, smatra Mihaela, jest činjenica da su ona i njen suprug u svojoj novoj domovini polako počeli graditi život iz temelja. „Ovdje smo si isto našli društvo pa nam ni ta komponenta ne fali.“

Nama je uspjelo, ali dobro razmislite prije nego odete

Pa ipak, bez obzira na to koliko ona bila zadovoljna svojim izborom, za one koji još uvijek razmišljaju je li život u dijaspori pravo rješenje za njih, Mihaela ima par savjeta. „Ako ste zadovoljni poslom, imate novaca i stambeno ste zbrinuti, jedino bolje što vas vani čeka je bolje uređeno društvo, eventualno mentalitet koji će vam više odgovarati (ili će vas sluđivati) i nešto više novaca.  Mi nismo imali apsolutno ništa za izgubiti, ali ako vas stanje društva ne peče baš jako, osim financija i nemate puno toga novog za dobiti vani“, iskreno će.

„Plus, ono što me muči u Hrvatskoj, ja nisam vidjela kako bih mogla za života dovoljno zaraditi da normalno živim, imati dijete ili dva, steći nekretninu i još uštedjeti za starost (jer na penziju ne računam) – ako ste se i tu pokrili, mislim da mirne duše možete ostati, ne misleći da nešto posebno propuštate.“

emigracija

dijaspora

gastarbajteri

isljevanje mladih

Podijeli članak

newsletter

Prijavite se na Newsletter