'Ne znam jesi li čuo, ali umro je Jura'

Svijet zastane na tren, registrira gubitak, a onda ode dalje, a ti si potajno sretan što se tragedija dogodila nekome drugome


Robin Mikulić
04.02.2019.14:00
Svijet zastane na tren, registrira gubitak, a onda ode dalje, a ti si potajno sretan što se tragedija dogodila nekome drugome
Niksa Stipanicev / CROPIX

sažeto

Nakon nečije smrti kao da svatko tko posjeduje ikakvu platformu na društvenim mrežama odjednom ima potrebu podijeliti svoju bol sa svijetom, bez obzira koliko dobro ili loše nekoga poznavao


Robin Mikulić
04.02.2019.14:00

Probudio sam se rano, ranije nego što to ljudi običavaju na slobodni dan. Ja nekako upravo iz tih dana pokušavam izvući maksimum. Dugo sam pio kavu. Prošetao sam do grada, par kilometara da razbistrim misli i promrdam gradom. Obično za takve aktivnosti u ovom užurbanom svijetu nemam vremena.

Onda mi se javio lik s kojim se viđam, kao, popit ćemo pivo. Nakon dva mjeseca, prvi sam se put s njim vozio u autu. Ne znam za vas, ali meni je to nekako uvijek ključni trenutak. Ne osjećaš li se sigurno s nekim za volanom, kakve su šanse za opstanak. 

Dao sam mu čak i da odabere birc. Pogreška, odveo me u neki najgeneričniji birc na svijetu. Franšiza. Kao da me uopće ne poznaje. (Ne može me poznavati, znamo se prekratko.) Zaboga, grijeh je protiv čovječnosti – pomislio sam cinično, kad najpobožnijeg od svih pobožnih hipstera odvedeš na mjesto bez craft piva. Naučit će, mlad je. 

Negodovao sam svejedno. Održati imidž kraljice drame težak je i podcijenjen posao.

Jedan od najozbiljnijih razgovora ikad

Kad sam naručivao drugo pivo, bio sam već do koljenima u jednom od najozbiljnijih razgovora koje sam u životu vodio. O tim detaljima ne moramo. Važno je samo znati da su ti isti detalji užasno intimni, formativni, bolni i nešto o čemu nikad ni s kim prije nisam razgovarao. Znate već, jedan od onih razgovora tijekom kojima vaši sugovornici zasuze dok se vi vraški trudite ostati duhoviti otvarajući nekome pristup svojoj najdubljoj traumi. Provjerena receptura koja većinom pali.

Zazvonio je moj mobitel. 

„Ne znam jesi li čuo, ali umro je Jura.“

Nazvao bih se sretnikom. Imam 30 godina, a u životu nisam izgubio nikoga kome nije došlo njegovo zasluženo vrijeme. I, nemojte me sad shvatiti krivo, moja je prabaka kad je umrla imala 95 godina, pradjed isto. I jedan i drugi djed umrli su od raka. Bilo je vremena za pripremu. Prijatelji i poznanici su mi svi na broju. Rekao bih da je to dovoljno da se nazovem sretnikom.

Svijet je stao. Zvuči kao klišej, ali svijet je doista stao.

Nije više bilo važno tko sjedi za susjednim stolom, tko sjedi nasuprot mene, o čemu sam govorio niti što sam mislio. Iako sam bio uvjeren da vodim najvažniji razgovor u svom životu, jednostavno sam se ugasio.

Tišina koja para uši

Ne znam koliko je prošlo prije no što sam prozborio, ali znam da je u mom fokusu bilo samo svjetlo neke ulične svjetiljke u čije sam se udaljeno lelujanje zapilio kao da se sam Krist spustio da mi osobno obznani sve tajne svemira. I ne želim ovdje vrijeđati ničije vjerske osjećaje. Samo stavljam u perspektivu intenzitet svoje neprisutnosti.

Svako bih toliko protisnuo tek neku psovku. Bijes je bio osjećaj pod koji bih jedino mogao potrpati sve ono što je tih prvih trenutaka kolalo mojim organizmom.

Nadam se da u takvim situacijama nemate više iskustva od mene. Sve i da je tome tako, zasigurno ste čuli onu da ne postoji ispravna stvar kojom se na te situacije može reagirati. I to je točno. Utjeha?

Šok se ne liječi utješnim pitanjima, pošalicama niti dobronamjernim komentarima. Šok se ne liječi nečijom potrebom da razbije neugodnu tišinu. 

Je*emu mater. Pa možeš li ti makar i sekundu šutjeti! Ne radi se uvijek o tebi niti o tvojim je*enim osjećajima, pi*ka ti materina!

Na tuđu se dobrohotnost zasigurno ne reagira tako. To je također činjenica.

Svatko reagira drugačije

Sjedili smo dugo u toj glasnoj tišini, četiri pive, prije nego su mi na oči navrle suze. Prije no što se bijes istopio ili barem ustupio mjesto Jurinom osmijehu koji je počeo prodirati kroz sav taj mrak koji me obuzeo. A Jura se smijao kao što su se rijetki smijali. Znam da će ovo sad zvučati patetično poput onih frazetina kad ljudi opisuju Juliju Roberts, ali njegov je osmijeh stvarno punio katedrale. A smijao se često. 

Bio je susretljiv, neobično otvoren. Jura je bio jedan od onih ljudi koji su si doista uzeli vremena kad bi vas pitali kako se osjećate. Takvi su ljudi danas rijetki. Bio je omiljen, s dobrim razlogom. Nije postojalo mjesto na kojem on ne bi nekog sreo i s njim toplo popričao iako je uvijek bio u nekoj žurbi. Jura je bio jedan od onih ljudi pored kojih biste se osjećali posebno.

I onda je jednostavno nestao s lica Zemlje. Izbrisan, kao da da nikad nije postojao.

Ljudi se s gubitkom nose drugačije. Ja sam dva naredna dana bio tup i ošamućen. Sjedio sam u tišini. Sam. Nisam mislio ni o čemu. Samo sam sjedio u tišini, a znate li me, reći ćete da je to nemoguće. Ipak je tišina moj prirodni neprijatelj veći čak i od gladi. Nisam pio kavu, nisam pušio.

A što onda?

Znakovito, nekoliko sam dana prije toga pisao tekst o gubitku. Čovjek je izgubio majku. Opisuje prve dane nakon tog prijelomnog događaja. U glavi su mi ostale samo dvije stvari, njegova dva zastrašujuća zaključka koja su grmeći odzvanjala mojim mislima. 

Prvi je taj da svijet ide dalje. 

Da, zastane na tren, registrira gubitak, a onda ode dalje, a ti si potajno sretan što se tragedija dogodila nekome drugome.

A onda u svojoj boli ostaneš sam. Što je i dobro i loše istovremeno.

Parada licemjerja

Ali odande odakle ja dolazim, zapravo nikad nisi sam. Sprovodi su društveni događaji koji okupljaju čitavo selo, bez obzira na ime koje se nalazilo na osmrtnici. Istinabog, bio sam na svega par sprovoda u svom životu, svi u istom selu, ali ta mi parada licemjerja nikad nije sjela. Nikad nisam mogao shvatiti potrebu ljudi da svoje usiljeno suosjećanje u tim najprivatnijim od svih krhkih trenutaka nameću praktički potpunim strancima. Kao da je riječ o čajanci, a ne o nečijem pogrebu.

Dugo sam razmišljao bih li trebao pohoditi Jurin sprovod. Došao sam do zaključka da mi takav oproštaj ne treba. Možda sam bio sebičan, mislite što hoćete.

Nisam se htio izlagati dodatnoj boli koja dolazi onda kad vidiš onaj prokleti lijes i strvinare koji ga nadlijeću popisujući tko je prilio više suza ili obukao neprimjereni kaput. Tko je donio ljepše cvijeće ili skuplje lampaše. Tko plače reda radi, a tko zato jer ga selo gleda. Tko će nakon sprovoda na pivo i rakiju u najbližu birtiju, a tko na karmine. 

Karmine su, vidite, stvar prestiža. Iako predstavljaju javnu izvedbu ništa manjeg intenziteta od one kojoj ste svjedočili maločas u pogrebnoj povorci, namijenjene su izabranoj grupi tugujuće rodbine. Situacija je pomalo nalik VIP loži u nekom klubu. Od vas se očekuje da budete sve i još mnogo više od onih običnih smrtnika koji plešu ispod vas.

Žuta kronika

Tako bih nazvao ono čemu često svjedočimo netom nakon nečije smrti. Kao da svatko tko posjeduje ikakvu platformu na društvenim mrežama odjednom ima potrebu podijeliti svoju bol sa svijetom, bez obzira koliko dobro ili loše nekoga poznavali. Kao da svatko za lajk ili dva iz lijesa iščupa komad mesa da bi ga nabio u status i izložio na svom zidu.

Kao što rekoh, priznajem tuđe pravo na slobodu vlastitog načina žalovanja, samo je, brate, do zla boga neukusno na nečijoj tragediji graditi vlastitu vidljivost.

Znam, isto bi se moglo predbaciti i meni. Ipak ovdje vrlo javno prostituiram Jurinu smrt. I vjerojatno ste u pravu, nisam bolji od medija po čijim se naslovnicama danima nalazilo lice nedavno preminulog kolege.

No ja sam i dalje uvjeren da bi žalovati trebalo u privatnosti, ostaviti ljude da svoje rane ližu i vidaju daleko od očiju javnosti.

Svijet ide dalje. Da. Svijet ne staje ni zbog koga. Ljudi odu na sprovod, proliju nužnu i od društva propisanu količinu tuge, sjednu na pivo i smiju se jer je to život. Njih je tragedija zaobišla, dali su očekivani obol tuđoj tuzi. Imaju pravo vratiti se uhodanim obrascima prolaznosti dok na njih ne dođe red.

Budimo ljudi

Ja sam se, recimo, nakon ona dva dana tišine probudio, popio kavu i otišao na posao. Nisam nigdje izlagao mrtvo meso niti sam o svom gubitku govorio. Lažna je empatija gora uvreda od bilo koje druge, čak i od onih Biblijom zabranjenih. Umjesto toga sam odlučio da život prekratak da bih se bavio onime što tek odrađujem da bih popunio vrijeme do trenutka kad ja dođem na red. Mislim da je to najbolji način da izravnam račun za neplaćene runde koje sam ostao dužan.

Zašto ovo, dakle, pišem? Idući put kad negdje pročitate vijest o žutoj kronici suzdržite se, ako boga znate, potrebe da se njome bavite. Slavite život, a ne smrt pa će i sadržaj koji vam mi donosimo, a koji vi diktirate, biti drugačiji.

smrt

sprovod

gubitak

žuta kronika

Podijeli članak

newsletter

Prijavite se na Newsletter