Ispovijest za 100posto

Tata iz Dalmacije: 'Nakon mukotrpnih osam godina uspjeli smo posvojiti našeg sina'


Valerija Bebek
24.05.2018.21:00
Tata iz Dalmacije: 'Nakon mukotrpnih osam godina uspjeli smo posvojiti našeg sina'
Profimedia / Ilustracija

sažeto

U potrazi za djetetom otac je gotovo svakog dana zvao urede za socijalnu skrb po cijeloj Hrvatskoj


Valerija Bebek
24.05.2018.21:00

Prije točno deset godina napravili su prvi korak potreban za posvojenje djeteta. Bračni par iz grada na Jadranu Zoran (43) i Nada (42) postali su roditelji malenog dječaka nakon punih osam godina potrage i borbe sa sustavom. Njihovi podaci su izmijenjeni i poznati redakciji radi zaštite identiteta njihovog sina starog tri i pol godine.

Tada su tek zašli u tridesete godine, iza njih je bila teška borba za Zoranovo zdravlje, nakon što je pobijedio rak, shvatili su da su im ostale gotovo nikakve šanse za to da postanu biološki roditelji. Nakon što su u dva navrata pokušali začeti uz pomoć banke sperme, bili su apsolutno sigurni kako žele obitelj proširiti posvojenjem. Mnogo je napuštene djece, a oni nekome mogu i žele pružiti dom.

Prvi korak je bio da su se javili u Ured za socijalnu skrb u svom gradu, na prvi razgovor zvali su ih nakon nekoliko mjeseci. Bio je početak travnja 2004. godine.

"Sjećam se kako je bilo toplo, izašli smo van po suncu i došli pred Centar. Nakon što smo ušli prvo smo razgovarali s mladom psihologinjom. Jako ljubazna žena koja nam je obećala pomoći za sve. Što se kasnije i pokazalo točno. Zatim smo razgovarali sa socijalnom radnicom. Ona je bila sušta suprotnost svojoj kolegici. Ozbiljna i namrštena krenula nam je odmah s negativnim stavom. Da možemo očekivati kako ćemo dobiti teško bolesno dijete koje neće moći niti hodati, nabrajala je dijagnoze i teške scenarije", kazao je u razgovoru za 100posto Zoran.

Na očevo pitanje pa što ako oni ne uzmu tako teško bolesno dijete žena je odgovorila kako će pasti na listi - ne gledaju se roditeljski prioriteti, nego prioriteti djece. "Smatram da svatko mora moći nositi svoj križ, neki ljudi mogu usvojiti djecu koja su teško bolesna, a netko ne može. Ako nemaš uvijete za brigu. Nakon tog razgovora izašli smo van. Sjeli smo na kavu moja supruga je plakala kao kišna godina. U principu mislila je da od posvojenja neće biti ništa. Ja sam je tješio...", prisjetio se.

Razrađen sustav slanja molbi i zivkanja telefonom

Nakon inicijalnih razgovora dali su se u prikupljanje potrebnih papira. Psihologinja iz centra ih je ohrabrivala, rekla je da ima mnogo posvojene djece, kako to nije nemoguće. "Uputila nas je na stvari koje će se sigurno događati. Da je to dijete rastreseno, nemirno, da malo teže spava, da mu treba objasniti da je posvojeno. Taj razgovor je trajao oko sat vremena, dala nam je svoj broj telefona i rekla da nazovemo ako nam bilo što treba. Jako ljubazna žena", navodi Zoran kako nisu svi ljudi u sustavu negativni. Kada su riješili papirologiju i testove došlo je vrijeme na kućnu posjetu. Socijalna radnica došla im je u kuću kako bi vidjela njihov stambeni prostor. Dobili su zeleno svjetlo i potvrdu da su podobni za posvojitelje. Kaže bili su jako sretni. U razgovoru sa znancima dobio je uputu kako je bolje da stalno šalju molbe i naziva Urede za socijalnu skrb u cijeloj zemlji.

"Krenuo sam s time. Uzeo sam jedan blok i popisao sve Urede za socijalnu skrb u zemlji, onda kod svakog sam napisao i njegove podružnice. Na primjer Ured u Rijeci ima podružnice na Krku, Cresu i slično. Prvo sam slao pismene zamolbe poštom. Nakon četiri dana, kada je pošta stigla sjeo bih za telefon i zvao ih. Predstavio se, kazao im da sam poslao molbu, oni bi je našli. Čak sam zapisivao tko mi se javio, tko je bio ljubazan, uslužan. Trajalo je to dugo, znate nazovete jedan dan, nikog nema jer su na terenu, nazovete u petak iza podne nikog nema jer je vikend, ponedjeljkom imaju posla, kolegica je na bolovanju. Tako da je trajalo dok bi došao do prave osobe u svakom Uredu. Zatim bi mi rekli uglavnom da nemaju trenutno djece, ali da će me zapisati. Neki su bili zbilja ljubazni, kazali mi da je super što nazivam da samo tako nastavim", opisuje Zoran svoj razrađeni sistem.

Odlučio je da će nazvati šest do sedam centara dnevno, došao bi do nekog grad ana popisu, prekrižio ga i sutradan nastavio dalje. Ako je imao nekog drugog posla, nastavio bi prekosutra. "To je trajalo poprilično dugo. Jedno dvije, tri godine, nikakvog pomaka ni rezultata nije bilo. Nakratko sam stao jer smo se selili, prodali smo svoju kuću i jedno vrijeme bili podstanari. Bila je već 2013. kada su nas zvali iz jednog malog mjesta iz središnje Hrvatske. Pitali su jesmo li spremni za posvojenje jedne djevojčice od pet godina. Odmah sam zvao suprugu, napokon su nas zvali! Koliko sam bio oduševljen toliko me ulovio i strah. Iako je djevojčica bila malo starija bili smo ju spremni posvojiti. Vidjeli smo da ćemo jako malo dijete vrlo teško, ili nikada, dobiti", objašnjava Zoran.

Uputili su se prema tom mjestu. "Tamo smo se pojavili i u principu ispalo je da nam oni žele prikriti, odnosno sakriti sve medicinske dokumente od djevojčice. Nisu nam htjeli reći sve probleme koje je imala. Ne mogu pričati u detalje, ali srećom da sam pitao za njezino ponašanje - kako spava. Ispalo je da loše spava, d aje ona nažalost već u teškom poremećaju. Sirota djevojčica je bila kod nekoga već udomljena i tamo su je maltretirali. Ona je bila već u fazi samoozljeđivanja. Meni se srce kida, ali toj curici treba stručna pomoć i cjelodnevna briga, 24 sata pomoći da se izvuče. Ja to nisam mogao, niti bih sada mogao pružiti. Ali da nisam pitao, to bi prešutjeli. Vratili smo se doma bez djevojčice", kazao je.

Nakon pet godina konačno dobili korisnu informaciju

To je bilo otprilike pet godina nakon njihovog ulaska u proces posvojenja. Pozitivan korak dogodio se nakon što je Zoranova majka srela predsjednika jednog obližnjeg doma za nezbrinutu djecu i ispričala mu kroz što njezin sin i snaha prolaze. Rekao je da će pomoći i poručio neka ga posjete, prihvatili su to i uskoro ga posjetili. "Prvo što nam je rekao, a ispostavilo se kao istina, da će većina Ureda za socijalnu skrb prvo tražiti privremeno udomljenje djeteta na nekoliko mjeseci, ako nemamo tu licencu nemamo ništa. Nakon gotovo šest godina čekanja djeteta to smo saznali", kazao je Zoran. Taj put prošli su još jedno emotivno i dosta teško iskustvo. Kako im je rekao ravnatelj to su morali napraviti, jer će ići u dom za nezbrinutu djecu i da se znaju ponašati s djecom.

Ako želite usvojiti dijete, prvo morate poći sa mnom na gornji kat izvidjeti malo. Pogledajte i sve će vam biti jasno. Nećete izaći bez suza. Došli smo ujutro, tamo je bilo oko osmero djece, malih i muških i ženskih. Svi trče 'Digni me, digni me, digni me'... Uzmete jednoga, drugi vise na hlačama i viču 'Digni me'. Zagrlio bi ih sve, izljubio. Spustiš jednoga, drugi ti već trče s novom igračkom da pokažu. Ostao bi se čovjek satima igrati s njima. Kad ideš doma i oni to shvate, gledaju te tužno... Jadna djeca

Ubrzo su podnijeli zahtjev za udomljavanje, za što su morali proći tečaj. to su pohađali sa psihologinjom iz svog Ureda za socijalnu skrb s početka priče. Kaže Zoran ukupno je trajalo jedan semestar imali su više od 10 sati. "Bila je grupa ljudi s kojima smo polagali i tu se stvarno nešto moglo naučiti. Svidio mi se taj psihološki pristup. Imali smo zadatke poput jednog da nacrtamo svoju obitelj, kakva god da je. Pa zadatak istrgni sebe iz te obitelji i opiši kako se osjećaš. Istrgni roditelje, ostanete ti i brat. U biti smo prikazivali situacije u kojima se napuštena djeca nalaze, kako bismo mi dobili dojam što djeca osjećaju i što žele. Učili smo i kako da se ponašamo kad plaču. Na istom mjestu smo dobili i pomoć kada smo već dobili dijete", opisao je Zoran.

Nakon što su završili tečaj za udomitelje dobili su još jedan poziv s krajnjeg sjevera Hrvatske, ali priča s djetetom i prikrivanjem djetetovog pravog zdravstvenog stanja, to je već bila 2014. godina i punih šest kako su u potrazi za svojim djetetom. I dalje je nazivao urede, ali bez rezultata. "Ne znam koji mi je bio impuls da nazovem u susjedni grad do našeg. Sjedio sam u autu, vraćao se s posla i rekao si idem nazvati još tamo, što sad?! Nazvao sam ih i pitao imaju li oni djece koja čekaju na posvojenje, objasnio da supruga čekamo već šest, odnosno skoro sedam godina. Pitali su me: 'Oprostite gospodine, a tko ste vi? Mi nemamo vašu molbu.' Pitao sam kako nemaju pa poslao sam ih svim gradovima. Uvjeravali su me da njima nisam. Stvarno je moguće da sam ih previdio. Rekao sam im da ću im odmah poslati molbu, što sa  i učinio. Kroz 15-ak dana su nas nazvali i pitali jesmo li spremni za posvojenje jednog dječaka te da bismo trebali doći do njih na razgovor", prisjeća se tata.

Nije mogao niti puzati, ali nas je prepoznao

Sa suprugom je nakon kratkog vremena sjeo u automobil i krenuli su na put. "Padala je neka luda kiša, sjećam se da je bio utorak. To nije bila kiša to je bio potop kao kod Noine arke. Nas dvoje vozimo se u autu, a kiša i voda dolazila je do vrata. Rekao sam nešto u stilu ako nam sad stane auto to će biti kaos. Došli smo tamo i pričali s njima, ljudi su bili jako ljubazni. Na kraju su nas pitali želimo li ići u mjesto gdje se dječak nalazi. NAime on nije bio kod njih, nego nešto dalje prema unutrašnjosti. Naravno da smo pristali. Rekli su nam da se tamo zaputimo što prije, dogovorili smo odlazak za vikend", prisjeća se. Stigli su u ustanovu gdje je bio dječak, tada je imao godinu i mjesec dana. Znali su da ima određenih zdravstvenih problema, hipotoniju, odnosno smanjenje normalnog tonusa mišića.

"Došli smo tamo, javili smo se dežurnima da smo to mi. Uveli su nas kod njega. Vidimo ga, on tamo stoji. Jadan. Nije mogao ni puzati tada. Imao je hipotoniju, a vježbe koje je uspio dobiti bile su vrlo malo, jedno tjedno. Sestra mi je rekla kako da ga podignem, uzeo sam ga u ruke. Osjetio sam da bi to moglo biti to. Prije toga osjećao sam određeni strah, ali vidio sam njegovu glavicu. Ima jako lijepe oči, vidi se da je bistro dijete, gledao me. Gurao je svoj prstić prema meni na nos u usta, tražio je kontakt. Malo sam ga ja držao, malo supruga. Igrali smo se s njim na kauču, s igračkama, kockicama. Tada nije uopće pričao. Tada su nam rekli da moramo odlučiti hoćemo li ga uzeti ili ne. Ne mora to biti odmah, ali bolje je što prije", opisao je Zoran. Supruga i on otišli su se kratko prošetati. Svidio se i njemu i njoj, kaže kako ti se neće svidjeti maleno dijete. Suprugu je u tom trenu uhvatio veliki strah, konačno nakon toliko godina čekanja, morali su odlučiti odmah.

"Rekli smo da ćemo prespavati i sutra smo ga posjetili i igrali se s njim. Vratili smo se iz doma, a nismo još imali odluku. U ponedjeljak i utorak smo išli na posao, ja sam joj rekao 'ajmo ća riješiti to - ona kaže 'ajmo. Trebalo je jedno tri četiri dana da joj sazre ta odluka, meni je to išlo brže. nazvali smo Ured za socijalnu skrb i rekli da hoćemo posvojiti dječaka. Bili su oduševljeni: 'Bravo, super, izvrsno!' Otišli smo opet do njih, prikupili smo sve potrebne dokumente i potpisali papire. Prvo su nam rekli da bismo ga dobili na udomljenje na neko vrijeme, ne odmah posvojenje. Ja kažem hvala ravnatelju onog doma što nas je uputio na udomljavanje. Inače bi sve palo u vodu", kazao je Zoran. Kod kuće su pripremili sve za dolazak novog člana obitelji i zaputili se automobilom po dječaka.

"On nas je prepoznao kad smo došli, veselio nam se, raširio je ruke", opisuje otac ponovni susret. U njegovom dotadašnjem domu priredili su mu oproštaj, dobio je poklone. "Kad smo izašli moram priznati da mi je glava bila u balunu totalno. Držim dijete u rukama, a nisam ni svjestan da ga držim. Supruga je sjela na zadnje sjedalo, ja sam ga stavio u sjedalicu koju smo kupili za njega. Nisam mogao zavezati sjedalicu nikako. Prije povratka u naše mjesto dogovorili smo kratku posjetu mojoj teti koja već godinama radi kao pedijatrica. Kazala mi je da dovedemo malenog na nekoliko minuta samo da ga pregleda, da vidi njegove nalaze", opisuje. To su i učinili. Teta ga je pregledala i kazala d aje jako bistro dijete odličnog raspoloženja. Hipotonija će se riješiti pravilnom terapijom i brigom, tako je i bilo. Autoputom su se vratili kući, prije toga su ispitali sve benzinske koje imaju mjesto za mijenjati pelene.

"Došli smo kući, sve je bilo pripremljeno za njega, malo smo se poigrali s njim. Stavili smo ga leći. On nam maše. Leži i maše rukom. Ne možeš vjerovati, kao da kaže: 'Hvala što ste me izvukli.'  Slikao sam to". Doveli su ga doma u studenom 2015, oko Zoranovog rođendana. Tada je dječak imao godinu i dva mjeseca. Sada više od tri godine, priča dosta, stanje mu je jako dobro. Kaže Zoran još u nekim stvarima malčice zaostaje za svojom generacijom, na primjer prije šest mjeseci nije mogao dodati loptu, a sada već 'jako lipo vodi balun', juri na biciklu bez pedala, slaže slagalice, crta, kaže otac normalno se razvija.

Pričali smo s njim da je bio u domu. To nam je i obaveza, a za dijete je puno lakše da to sazna od nas nego da mu netko na ulici kaže. Ima jedna slikovnica Medo Srećko. U njoj se dva medvjedića trude dobiti djecu pa ne mogu. Tako ide cijela priča, na kraju dobiju svoga medu Srećku. Ja mu čitam tu priču i kažem mu: 'Ti si naš medo Srećko!' On bude jako sretan pa me zagrli. Govorim mu mi smo te doveli iz doma, a tebe je tu čekala nona, baka, brat, nabrajam mu rodbinu. - Svi su te čekali kad si ti dolazio doma. Tako mu pričam kroz tu slikovnicu. Ima još jedna lijepa slikovnica koja opisuje kako ima različitih obitelji: velike, male, bučne, tihe, obitelji koje zajedno žive, razdvojeno žive, postoje obitelji koje nisu iste 

Otac kaže da je sasvim druga tema kako su on i supruga imali problema naći fizikalnu terapiju za svog sina, kao i vrtić.  Sada žele usvojiti i drugo dijete, to im je i od početka bio plan. Situacija je jednaka kao i na početku, kaže Zoran čak i gora nego 2008. "Tada se barem netko javio na telefon pa bi rekao da zapišemo neki broj gdje možemo nazvati, a sada nitko ništa ne zna. Krećemo opet ispočetka", zaključio je tata.

100posto priča

obitelj

Roditelji

posvojenje

udomljenje

Podijeli članak