VENEZUELANKA U ZAGREBU

Tata mi je poznati pjevač, ali njegovo mi prezime nikad nije pomoglo. Akademiju sam upisala tek iz četvrte


Robin Mikulić
23.04.2019.14:00
Tata mi je poznati pjevač, ali njegovo mi prezime nikad nije pomoglo. Akademiju sam upisala tek iz četvrte
Darko Tomas / CROPIX

sažeto

Lucia Luque Akrap studentica je glume i dokaz da se može sve što se naumi, samo kad se pravilno poslože prioriteti


Robin Mikulić
23.04.2019.14:00

Neko neobavezno pivo kod Sandre nakon ispita na Akademiji dramske umjetnosti u standardnoj bazi studenata zagrebačke Škole – kako interno zovemo ADU. Ekipa je šarena, ali većinu ljudi znaš. Malo nas je, priroda studija je takva da te primora upoznati ekipu s različitih odsjeka jer vas programi tjeraju u zajedničke projekte.

Tim je moje čuđenje bilo veće kad sam u moru poznatih grlenih glasova razabrao jedan novi. Djevojka dubokog džezerskog glasa, sitna, vatrena i nepogrešivo prisutna. Nemojte me krivo shvatiti, ne kažem da je nametljiva ili agresivna, samo ju čovjek ne može ne zamijetiti.

„Lucia“, kaže i veselo mi pruža ruku. Čvrst stisak. Sjajan inicijalni znak.

„Bože, vidi još jedna pretenciozna glumica čiji su roditelji malo zabrijali. Samo je to svijetu trebalo“, mislim si ja.

Žena, studentica, poduzetnica

I, bože, kako li sam se samo prevario! Dosad sam, kao i većina ljudi, trebao naučiti da se oslobodim potrebe da svoje sudove o ljudima donosim naprvu, neutemeljeno, ali, je*at ga, ne može čovjek pobjeć od nedjelje – gdje bi onda mogao sebe? Kliknuli smo tri minute nakon toga i naredna dva sata proveli u neobično živom razgovoru skačući s teme na temu. Da se zaljubljujem u žene, ona bi bila moja kobna crnka. I, ne kažem to jer ju objektiviziram. Govorim o njenoj radijantnoj osobnosti.

Darko Tomas / CROPIX

Lucia Luque Akrap studentica je prve godine glume, mlada je poduzetnica i rodom je iz, za nas, egzotične Venezuele. Tečno govori tri jezika, španjolski i engleski smatra jednako svojima kao i hrvatski. Pršti energijom. „Iako sam u Venezueli provela samo prvih godinu dana svog života, ta je latinoamerička vatra jednaki dio mene kao i hrvatstvo“, smije se.

Za intervju smo se dogovarali dugo. Gust raspored na Akademiji, poslovne obaveze. Žena, iako su joj tek 23 nježne godine, živi rastrgana na relaciji dom-Škola, Zagreb-Beč. „Evo, baš sam se jučer vratila. Uređivala sam dućan s vintage odjećom koji sam ondje nedavno otvorila“, usput će kao da se poduzetništvo u ranim 20-im godinama podrazumijeva. No, Lucia je takva, neposredna i skromna. Vrijednosti su to, kaže, koje čovjek nauči kad dolazi iz obitelji u kojoj samo razred unučadi broji više od 70 pripadnika – koliko ih ona ima s tatine venezuelanske strane. „Nije ti to tamo ništa neuobičajeno. Dida ima 14 djece, baba 12 pa ti računaj!“

Kad jednom ondje uđeš u obitelj, ostaješ zauvijek

A tko joj je tata? I ja sam to shvatio tek tijekom otprilike našeg trećeg razgovora. „Mislila sam da me zato zoveš“, kroz smijeh će u nevjerici jer nisam spojio dva i dva. Za Cubismo ste čuli, za Ricarda Luquea ste čuli. To joj je tata. „Ljudi misle da odrastanje uz poznatog roditelja povlašteno, ali ja sam veći dio djetinjstva provela kao podstanarka u Novom Zagrebu, a onda smo se uz velike muke preselili u vlastitu kuću u Klari. To ti je pravi kulturalni šok, a ne život na relaciji Hrvatska-Venezuela“, poluozbiljno će. No, krenimo redom – kronološki. Kako je Lucia uopće završila u Zagrebu?

Priča, dakako, počinje s njenim tatom. Dok je još u Moskvi studirao fagot – fun fact: Luque je, usto što je široj javnosti poznat kao izvođač popularne glazbe, akademski obrazovani glazbenik zaposlen na poziciji prvog fagota ugledne Zagrebačke filharmonije, upoznao je Zagrepčanku. Zaljubili su se. Došao je u Zagreb. Živjeli su kod njene mame – neke su zagrebačke tradicije, očito, oduvijek neizbježne. Ona je otišla na studentsku razmjenu i odlučila da će ondje ostati. „Njena je mama tati rekla da ima do ponedjeljka da se iseli. Bio je vikend. Kaj bu s njom kad ga je njezina kćer ostavila. On je bez kinte, sam u zemlji koju ne poznaje. Ali, osmjehnula mu se sreća i taj je vikend upoznao lika koji je živio u studentskom domu, imao je slobodan krevet u sobi, tata je ostao. I dan-danas su si najbolji frendovi. U to je vrijeme u Zagrebu upoznao moju mamu. Novu Zagrepčanku, ne ovu s početka priče. Ostalo je povijest.“

Darko Tomas / CROPIX

Ne znam jeste li ikad čitali Marqueza i njegovih Sto godina samoće, trebali biste, no kompleksni obiteljski odnosi koje raspisuje sjedaju na svoje mjesto tek kad čovjek malo ozbiljnije porazgovara s nekim iz Latinske Amerike. Vidjet ćete.

„Kad su se preselili u Venezuelu, ondje su im dobrodošlicu poželjeli njegova obitelj uključujući i tatinu bivšu ženu i sina, kojeg je s njom dobio prije nego se preselio u Europu zbog studija. Živjeli su kod njegovih. Zapravo, još žive s babom. Štoviše, živjeli su ondje i kad su se mama i tata kratko preselili u Venezuelu. To ti je ondje normalno. Obitelji su velike i jednom kad uđeš u obitelj u njoj ostaješ zauvijek bez obzira mijenjaju li se trenutačne obiteljske konstelacije ili ne. Svi, uključujući moju mamu, njegovu prvu ženu znamo i volimo, kao i mog polubrata.“

Pa ipak, Luciinoj su mami, nakon godine dana života u Venezueli, počeli nedostajati Zagreb, obitelj i prijatelji. Vratili su se u Zagreb, grad u kojem je moja sugovornica – uz povremene izlete u obje Amerike (kratko je živjela i u SAD-u), provela većinu života.

Ljubav prema različitosti se uči

Vraćamo se njenoj priči, sad kad smo se prokopali kroz njeno isprepleteno obiteljsko korijenje. „Oduvijek sam znala da ću biti na sceni. Kako sam se oduvijek razlikovala od svojih vršnjaka, u tom sam svijetu nekako pronalazila utočište.“

I ne misli Lucia ovdje na svoj izgled, koliko na odgoj. Njezini su roditelji, naime, oduvijek inzistirali na tome da je u životu najvažnije to da čovjek bude otvoren – što je, budimo realni, dostatan razlog da se u našoj sredini nekoga etiketira kao subverzivnog i nepoželjnog. „Kad sam bila mala, htjela sam tu jednu bebu koja je tad bila popularna. Bila je jako skupa, nije da se baš imalo para, ali moj je tata u tu bebu uložio kao u svojevrsno obrazovanje. Umjesto da mi kupi klasičnu bebu, on je meni donio malu crnkinju i tako je krenula moja senzibilizacija na različitost. Mislim da je to ono najvažnije što sam ponijela iz svoje venezuelanske tradicije, ljubav prema različitosti.“

Odabrala sam svoj vlastiti put

Na Akademiju je pokušavala upasti četiri puta. Zadnji joj je, evidentno, bio sretan, ali svaki joj je neuspješni teško pao. „Najteže mi je bilo prošle godine kad je moj dečko upao, a ja nisam. Mislim, bila sam sretna zbog njega, da se razumijemo – naravno, volim ga i on mi je najveća podrška u životu, ali svejedno nije lako prihvatiti činjenicu da ti i dalje ne možeš ostvariti ono što najviše želiš u životu. I tu sam se krenula preispitivati, što ću sa životom, ako mi ovo nije suđeno.“

Darko Tomas / CROPIX

Pitam ju je li ikad razmišljala o nekom drugom studiju. Znam gomilu ljudi koji negdje vegetiraju dok ih bogovi drame, komisija i sreća ne blagoslove pa konačno upadnu u svete dvorane Akademije dramske umjetnosti.

„Jesam, bilo je tu stvari, ali me nikad ništa nije dovoljno zanimalo da se tome posvetim. Ja nisam netko tko stvari radi polovično i tek toliko da se odradi. Kad se nečega primim onda i prionem. Ne volim gubiti vrijeme.“

Uvijek sam se znala pobrinuti za sebe

No, da ne biste mislili. Lucia nije živjela na cici svojih roditelja. „Sve ove godine prije Akademije sam radila. Nema toga što nisam radila. Odselila sam se od roditelja, živim s dečkom i financiram se sama već dosta dugo. Ako mi ovo ne uspije, je*i ga – pričamo o umjetnosti gdje je budućnost uvijek neizvjesna, radit ću nešto drugo. Preživjet ću, kao što sam preživljavala dosad“, neobično će zrelo. „To ne znači da ne sanjam veliku karijeru glumice, samo sam pragmatična.“

A tako je prošle godine krenula i u poduzetničke vode. „Nakon što prošle godine nisam upala, stala sam i krenula si slagat život drugačije. Što me zanima, koje su mi strasti? Oduvijek me zanimala odjeća, ormar mi je bio pun kvalitetne vintage odjeće. Nije da se hvalim, ali imam oko. Kako sam odrastala po Novom Zagrebu, Hrelić mi je uvijek bio negdje blizu i rano sam se zaljubila u taj stil života, naučila sam što vrijedi, prepoznati kvalitetu u moru smeća.“

Uhvatilo me nespremnu, ali kad se male ruke slože...

Shvatila je da ima ormar pun sjajnih komada i krenula je prodavati odjeću. Prvo online, a zatim su se stvari posložile pa je otvorila i dućan. „Nije to bilo lako. U ovaj sam projekt uložila svoju posljednju paru. Svoju, nisu mi dali roditelji niti itko drugi. Ljudi rijetko pričaju o onoj drugoj strani poduzetništva. Kad si doslovno bez kune u džepu, kad nemaš ni za kavu jer si sve ulupao u posao.“

„I mogu ti reći da mi zasad ide dobro, da pokucam o stol. Na početku je to bio one man show gdje sam ja sve sama prala, peglala, etiketirala. Ali, jedno je prodavati komade preko interneta, a drugo je odjednom na tržište i u prostor postaviti 300 komada i zadržati kvalitetu.“

Darko Tomas / CROPIX

Vijest da je dobila priliku otvoriti dućan u Beču uhvatila ju je nespremnu usred semestra. „Bila je ludnica. Sudjelovali su svi. Dok sam ja bila na nastavi, dečko je peglao danonoćno, tata je onda sve to potrpao u kombi, prevezao u Beč, mama je pomagala. Ja sam s probe jurila direktno u Beč čim sam stigla. I takav je otad moj život. Ne žalim se, stvar je izbora. Dok neki vode klasični studentski život, ja svoj organiziram tako da bih stigla sve. Ujutro i u pauzama između predavanja, kojih gotovo da i nema, radim, navečer učim tekst. Kao što sam rekla, stvar prioriteta i dobre organizacije, ali mislim da ću uskoro morati nekoga i zaposliti jer posao ide, a ja, ovim tempom, sama to više neću moći servisirati.“

Venezuelom vlada nezapamćena kriza

Usred razgovora u birc upada gomila kolega s Akademije. Kolegica glumica je odradila svoj završni ispit iz govora. Razularena rulja oduševljenih čestitara prekida naš razgovor nakratko.

„Dobro, daj mi, prije no što se rastanemo, ispričaj nešto o aktualnoj situaciji u Venezueli. Malo tko ovdje zna da se ondje upravo odvija neviđeno sran*e“, navaljujem prije nego mi pobjegne.

REUTERS/Carlos Jasso

„Gle, da ti iskreno kažem, ja o političkoj situaciji u zemlji ne znam baš puno, znam samo ono životno, što se tiče moje obitelji. Recimo, moja bolesna baka. Ondje ne može do lijekova, mi smo ih kupili ovdje – i nisu bili jeftini, ali joj ih ne možemo dostaviti nikako drugačije osim ako ih netko ne unese u zemlju i dostavi joj ih direktno. Ali, čekaj trenutak, odmah ću ja. - Hola, papa!“, na savršenom će španjolskom, „da te pitam nešto.“

Venezuelom, inače, trenutačno hara golema kriza. Nema struje, nema vode, nema ničega. Zemlja je u totalnom kolapsu. Ljudi su, iz razumljivih razloga, bijesni na politički establišment jer svakodnevni život Venezuelanaca pati radi igrica moći. SAD i Rusija preko leđa običnih ljudi vode bitku za prirodne resurse te južnoameričke zemlje.

REUTERS/Carlos Garcia Rawlins

„Venezuela je bogata zemlja, obiluje naftom, ali je relativno nerazvijena“, vraća se moja sugovornica. „Budući da SAD vlada većinom kapitala, oni drže monopol nad čitavom proizvodnjom od WC papira do lijekova, doslovno zatvaraju granice svaki put kad se njihovi interesi dovode u pitanje. Do ove zadnje krize došlo je zbog oružja. Kupili smo ga, naime, od Rusa, na kredit. Amerikanci su se odmah uznemirili. Zatvorili su pipu. Kako smo sad dužni i jednima i drugima, i jedni i drugi su došli braniti svoje interese. Naftu. Nije ovo ni zbog čega drugoga nego zbog nafte, a venezuelanski politički vrh doveden je jednostavno u pat poziciju. Mediji o toj priči sad pišu kao o političkoj krizi gdje se Madura predstavlja kao glavnog odgovornog negativca, ali to nužno nije tako. Ne znam bi li situacija bila drugačija da je na vlasti netko drugi. Amerikancima je stalo do nafte, a sad su se u taj rat za naftu uključili i Rusi. Ispašta, kao i obično, narod“, objašnjava mi.

Ova je kriza poremetila i njezine planove. „Trebala sam ovo ljeto s tatom nakon dosta vremena u Venezuelu, no zbog svega, misli da nije najsigurnije da idem s njim. Iako, sad kad su porasle cijene karata, tko zna bih li uopće mogla. To ti je, vidiš, još jedna taktika kojom se Venezuelu odsijeca od svijeta. Amerikanci jednostavno cijene avioprijevoza vinu u nebesa i ne možeš donde ni odande sve ni da želiš“, zaključuje. 

100posto priča

Venezuela

Cubismo

lucia Luque akrap

Ricardo Luque

Podijeli članak

newsletter

Prijavite se na Newsletter