Za 100posto piše dr. Mazalin

Tko uračunljiv će se odlučiti na dijete zbog tisuću eura? Što s tim novcem može osigurati? Možda žvakače gume do škole?


Milan Mazalin
21.05.2019.12:00
Tko uračunljiv će se odlučiti na dijete zbog tisuću eura? Što s tim novcem može osigurati? Možda žvakače gume do škole?
Robert Belosevic / Arhiva CROPIX

sažeto

'Plaši me paušalnost i nesistematičnost u provođenju demografskih mjera. Na izvještaje se gleda kao na nešto što je samo sebi svrha'


Milan Mazalin
21.05.2019.12:00

Kontinuirani pad broja stanovnika u Hrvatskoj, koji se prati zadnjih desetljeća, u fokus interesa stavlja pitanje demografske politike. Kako sam ranije zbog jednog teksta bio prozvan da se osjećam pozvanim miješati u nešto što nije moja struka, odmah se na početku ograđujem i napominjem da nisam demograf niti se bavim demografijom i ono što iznosim je samo moj subjektivni osvrt na probleme vezane uz drastično smanjenje broja stanovnika Hrvatske.

Radeći u ordinaciji obiteljske medicine svakodnevno se suočavam ne samo sa zdravstvenim, već i socijalnim i ostalim životnom problemima ljudi. Mislim da mi to daje za pravo imati mišljenje o dijelu uzroka tog sve izraženijeg problema, kroz prizmu stvarnog i konkretnog života, a ne samo kroz statističke izvještaje i teorijske analize.

Ono što me plaši je paušalnost i nesistematičnost u provođenju demografskih mjera. Na izvještaje se gleda kao na nešto što je samo sebi svrha uz opravdanje da imamo puno akutnijih problema nego li je prebrojavanje rođenih i umrlih. A kada se i pojave neki prijedlozi, oni uglavnom služe tome da se vidi kako se ipak nešto radi, ali bez ambicije da se iznjedri kakvo konstruktivno rješenje.

Sigurno zaposlenje je temelj 

Samo se prisjetimo često spominjanog, a nikad ostvarenog obećanja o tisuću eura po novorođenom djetetu. Graditi pronatalitetnu politiku s tisuću eura po djetetu je u najmanju ruku neozbiljno.

Tko uračunljiv će se odlučiti na dijete zbog tisuću eura? Što s tim novcem može osigurati? Možda žvakače gume do škole?

Udžbenici, prijevoz, topli obrok… Ima tu raznih sporadičnih akcija, obično vezanih uz interese nekog više ili manje lokalnog političara. Ne želim reći da svaka pomoć nije dobro došla, ali sve te akcije spadaju više u domenu socijalne pomoći nego li jasne i potentne politike koja brine za svoje stanovništvo i stimulira proširenje obitelji i ostanak u zemlji.

Samo sigurno zaposlenje i primanja koja omogućavaju dostojanstven život, mogu biti temelji na kojim će mladi ljudi moći izgraditi svoje domove i zasnovati obitelj, bez straha hoće li svojoj djeci moći pružiti ono što im treba.

Ohrabruje odluka o povećanju porodiljnih naknada od slijedeće godine.

To znači da će rodilje ipak moći osigurati djetetu i obitelji barem kruh i mlijeko (a ne samo vlastito).  To je i dobra vijest za sve ostale, jer Vlada očito misli da će nam od slijedeće godine krenuti na bolje pa ćemo si to moći priuštiti.

Zabrana pobačaja za bolju demografsku sliku

Neki pokušavaju popraviti demografsku sliku tako što nastoje zabraniti ili barem znatno otežati dostupnost pobačaja. Većinom to rade u rukavicama, postavljajući pitanja o tome kada počinje život, kada se ima pravo na izbor i slično. Kako je tema „vrlo delikatna“ provodi se (ili ne provodi) rasprava na raspravu, rade prednacrti nacrta prijedloga mogućeg zakona koji će onda ići u procedurine, procedure, proceduru…. A do tada, pored važećeg, ali u biti diskvalificiranog zakona, svatko radi po svom nahođenju, shvaćanju, interesu ili prizivu savjesti.

Velika većina pri tome ima defanzivni stav „ne bi se štel zameriti“. U toj zbunjujućoj tišini, neki će odabrati ulicu u nastojanju da pokažu što o svemu misle pa organiziraju šetnje i ophodnje, drugi će uz bubnjeve pokušati iskazati svoje neslaganje sa šetačima.

A između tih bubnjeva i mimohoda, stoji ona. Ona, koju nitko ne pita, ali u njeno ime hoda, skakuće, bubnja, viče, proklinje… A tu se radi o njoj! Tužnoj, preplašenoj, zabrinutoj ženi, čiji je jedini krimen to što je trudna, a to ne želi. Ili ne može ili ne smije.

I kao da joj nije dovoljna vlastita drama, nego joj mi dodatno zagorčavamo život, pravdajući to nejasnim zakonodavstvom i populacijskom politikom. A kao finale će ju pred bolnicom dočekati špalir molitelja koji svojom pasivnom agresijom stvaraju osjećaj nelagode svakome tko ulazi u bolnicu, a to kako se osjećaju nesretne trudnice, teško je i zamisliti. Najprigodniji bi bili stihovi Mile Kekina: “Maknite ruke s mog volana, maknite dupe sa mog sica.“

Nema idealnog rješenja

Nedavni podaci o porastu broja pobačaja koje hrvatske građanke obavljaju u inozemstvu, potvrđuju stavove onih koji smatraju da zabranama i otežavanjem nećemo postići gotovo ništa, osim što ćemo te nesretne žene otjerati u inozemstvo ili još gore u ilegalne radnje. Ne mogu tvrditi da molitelji i hodači nisu poneku ženu naveli na odustajanje od pobačaja, ali takva klima netolerancije i nametanja stavova, sigurno je doprinijela odluci mnogih ljudi da sami ili s obitelji napuste Hrvatsku.

Damir Krajač / CROPIX

Zastrašujuće brojke ljudi koji iseljavaju s cijelim obiteljima govori kako mnogi ne vide ovdje budućnost ni za sebe ni za svoju djecu, rođenu ili nerođenu. Odlazak cijelih obitelji ukazuje da se većinom radi o trajnom iseljavanju, za koje motiv zasigurno nije samo ekonomska situacija, već i želja da se sebi i svojoj djeci osigura život u skladu sa civilizacijskim tekovinama vremena u kojem živimo.

Nisam zagovornik pobačaja i ne smatram da protivnici pobačaja misle (ili trebaju misliti) da čine nešto pogrešno, ali smatram da bi bilo dobro da malo preispitaju načine na koje prezentiraju svoje stavove. Svi mi imamo apsolutno pravo na svoje mišljenje, ali to su naši osobni stavovi, koji ne trebaju biti obvezujući drugim ljudima.

I svi, u okvirima svojih uvjerenja, jesu u pravu pa stoga nema idealnog rješenja, ali svakako treba nastojati naći ona koja će stvarati najmanje štete i koja će omogućiti što većem broju ljudi da se osjećaju ugodno i slobodno u zajednici u kojoj žive, jer će jedino tako na najbolji način pridonijeti njenom opstanku i boljitku.

Pronatalitetna politika je svakako nešto što ova zemlja treba osmisliti i provoditi, ali mislim da bi bolje rezultate dala da se ljudima pruži osjećaj sigurnosti, podrške i razumijevanja, bez nametanja stavova i miješanja u privatne živote i odluke.  

Međutim i kad bi se svi ti uvjeti mogli ostvariti, bojim se da je smanjenje autohtone europske populacije, pa tako i hrvatske, svojevrsna civilizacijska neminovnost.

Teško je očekivati kako će se dovoljan broj Europljana odlučiti na veliki broj djece, dovoljan da se preokrenu demografski trendovi, bez obzira na pronatalitetne mjere, koje njihove vlade pokušavaju provesti.

Potrebno je plansko useljavanje

Podaci govore da već sada u Hrvatskoj živi preko 600.000 ljudi koji nisu ovdje rođeni. Stoga mislim da bi u populacijskoj politici, ako je uopće ima, trebalo i o tome voditi računa. Trebalo bi stvarati preduvjete za racionalno i plansko useljavanje, uz mogućnost postepene i prihvatljive prilagodbe, kako bi se u budućnosti osigurao dovoljan broj ljudi za normalno funkcioniranje države, a pri tome sačuvale naše temeljne kulturne vrijednosti.

Svašta sam tu nabacao, ne zato da se miješam tamo gdje mi nije mjesto, niti da ikome namećem svoje stavove. Želja mi je samo potaknuti na razmišljanje i ukazati na potrebu uključivanju svih relevantnih, ali i ostalih, u tu problematiku kako nas problemi ne bi zatekli nespremne.

Apeliram na razumijevanje, toleranciju i empatiju, te poštivanje i prihvaćanje drugog i drugačijeg mišljenja. Samo s mudrošću i zajedništvom učiniti ćemo ovu našu prekrasnu zemlju poželjnom za ostanak, povratak, a zašto ne, i za useljavanje. Svakako bi bilo dobro da izbjegnemo scenarij neke nove verzije „Posljednjeg Mohikanca“.

dr. Milan Mazalin

natalitet

demografske mjere

demografska katastrofa

newsletter

Prijavite se na Newsletter