Stručnjak forenzičke psihijatrije o sororicidu

To da je sestra ubila sestru sporedna je stvar, činjenica je da takva ubojstva najčešće vrše psihopati


Robin Mikulić
25.02.2019.21:00
To da je sestra ubila sestru sporedna je stvar, činjenica je da takva ubojstva najčešće vrše psihopati
Robert Fajt / CROPIX

sažeto

Sororicid je pojam koji označava ubojstvo vlastite sestre. Šokantni slučaj iz Međimurja prvi je takav u Hrvatskoj


Robin Mikulić
25.02.2019.21:00

"Halo, policija? Hitna je. Imamo informaciju da se u Palovcu u Novoj ulici broj 29 u kući obitelji Srnec u zamrzivaču nalazi truplo."

Bila je to rečenica koja je označila početak najveće krimi drame u novijoj hrvatskoj povijesti čiji rasplet ovih dana svi napeto pratimo po naslovnicama. O Međimurju se piše, tako, čak i u crnim kronikama najvažnijih američkih novina poput New York Timesa.

Kao što znamo, Smiljana Srnec optužena je da je tada 23-godišnju Jasminu usmrtila udarcem u glavu tupim predmetom, a potom je njezino tijelo strpala u zamrzivač u kojem je bilo gotovo dva desetljeća. 

Kad je strašna tajna otkrivena Smiljana je prije formalnog uhićenja pred policajcima rekla: "Vmorila sam je! Zatukla. Komadom letve, ne znam koliko put po glavi. Njoj su dali vse, a meni niš. Ona je imala vse, a ja niš". No, nakon uhićenja se brani šutnjom.

Kako o strašnoj tajni skrivenoj u zamrzivaču u hodniku obiteljske kuće nitko od ukućana iz Nove ulice 29 nije znao ništa, pokazat će istraga. A jednako tako do kraja suđenja treba pričekati i s razmetanjem krivicom prvoosumnjičene 45-godišnje Međimurke, sestre ubijene nekad uzorne studentice Fakulteta političkih znanosti. Jer svatko je nevin dok sud ne potvrdi suprotno.

Željko Hajdinjak / CROPIX

Ubojstvo vlastite sestre ima i svoj naziv - sororocid. Malo je vjerojatno da ste za taj pojam čuli prije budući da se radi o prilično rijetkom fenomenu. 

Sudska praksa, naime, pamti svega šačicu takvih slučajeva, a ništa drugačije nije niti u povijesti, odnosno u književnosti. Jer, ako su čak i umjetnici sa svojim bujnim maštama rijetko doticali tog zločina, kako bismo mu se mi onda danas manje čudili? 

Kleopatra, glasovita vladarica drevnog Egipta, ubila je, tako, navodno, svoju sestru preko ruke svog ljubavnika Marka Antonija. Time se pridružila tradiciji svojih prethodnica koje su zbog zaštite svoje pozicije moći ubijale svoje sestre. 

Najpoznatiji primjer sororicida u književnosti ponudio je, pak, Shakespeare u svom Kralju Learu kad jedna kći naslovnog junaka otrovala drugu. Čini se da imamo uzorak, no što o tome misli struka, drugo je pitanje.

Robert Fajt / CROPIX

Zašto je sororicid jedno od rjeđih kaznenih djela provjerili smo kod stručnjaka forenzičke psihijatrije, koji je želio ostati anoniman.

A već pri uvodnim rečenicama pokazalo se kako struka ne polaže osobitu pozornost na klasifikaciju ubojstava prema tome koji je red rođaka izvršio ubojstvo nad kojim redom rođaka. Čini se da se matricidi, patricidi, fratricidi i sororicidi definiraju kako bismo mi, ljudi u medijima, te znanstvenici humanisti, lakše pojmovno opisali stvari.

Umjesto toga, psihijatrima je ipak mnogo važnije definirati potencijalni poremećaj koji je do nekog zločina doveo. Jedini je tip takvih ubojstva, koji se u forenzičkoj psihijatriji priznaje kao povlašteni tip zločina, čedomor, odnosno majčino ubojstvo djeteta neposredno nakon poroda. No to je onda već potpuno druga priča pa ćemo ju ostaviti i nekoj drugoj prilici. 

 „To da brat ubija brata ili sestra sestru sporedna je stvar sa stanovišta naše struke. Činjenica je da takva ubojstva najčešće vrše psihopati. To su, laički rečeno, ljudi koji su važni isključivo samima sebi, bez razvijenog potrebnog emocionalnog aparata koji determinira većinu ljudi i njihovo ophođenje sa svijetom. Takvi ljudi sebe, u slučaju da su psihopati/sociopati ubojice - jer ih ima i oni koji to nikad ne postanu, doživljavaju kao lovce pa ubijaju ili zbog toga što druge vide kao žrtve ili druge vide kao izravne konkurente.“

Kako se sociopati razlikuju od psihopata

Moj me sugovornik odmah upućuje i u jednu prilično važnu podjelu kad je spomenuti poremećaj ličnosti u pitanju. „Malo je ljudi upoznato s razlikom sociopata i psihopata iako pripadaju istom spektru poremećaja ličnosti.“

„Sociopati su, recimo, ljudi koje možeš vidjeti svaki dan u birtiji. Glasni su, nasilni i impulzivni. Ti ljudi svoj poremećaj skrivaju slabo u usporedbi s psihopatima koji su, najčešće, krajnje uspješni i proračunati ljudi koji svoje zločine pomno planiraju te nakon istih nastupaju skulirano.“ 

„Sociopati, s druge strane, djeluju divlje, impulzivno i u afektu. U većem se postotku razvijaju u lošim socijalnim uvjetima koji uključuju siromaštvo i alkoholizam te su, ujedno, i nižih kognitivnih sposobnosti od pravih psihopata. Sociopate, u većini slučajeva, definira okolina dok su psihopati genetski predisponirani.“

„Osim toga, prosječni je sociopat nesklon dugo boraviti na istom mjestu, vršit će manje ugledne poslove, bit će sklon alkoholizmu kao i ostalim ovisnostima, ekscesnom ponašanju i nasilju. Većina njih odslužit će tijekom života neku zatvorsku kaznu, ne nužno i zbog ubojstva.“

Pa ipak, ono što i jedan i drugi dijele jest izostanak grižnje savjesti. I dok je psihopat obično visoko inteligentan pojedinac koji će u pravilu biti ugledan društveno koristan građanin na nekoj visokoj upravljačkoj funkciji sa svojim će niže rangiranim pandanom dijeliti jednaku nesklonost prema osjećanju krivice te emocionalnu osakaćenost, ali će rjeđe biti predmetom nekog sudskog progona.

CROPIX

Dobra je vijest ta što se spomenuti poremećaj s godinama ublažava. „Muškarci sociopati najopasniji su u ranoj adolescenciji, ali će, vjerojatno, kako će se približavati 30-ima, svoje proplamsaje agresije dovesti pod kontrolu. No, osjećaj kajanja neće razviti niti onda. S time se ili rodiš ili ne.“

Srnec nije slučaj za psihijatriju

Što se tiče slučaja koji je naš razgovor i potaknuo, moj se sugovornik neslužbeno na isti i osvrnuo i to isključivo na razini hipotetskog razgovora budući da gospođa Srnec još uvijek nije prošla psihijatrijsko vještačenje.

Kaže da je u svojoj dosadašnjoj praksi susreo svega šest pacijentica, na 200 muškaraca, koje su fizički nasrtale na nekoga. Bilo je napada, paleži, ali nikad i ubojstava. Upozorava, ipak, da takva praksa niti ne čudi osobito budući da su psihopati mnogo češći među muškom nego među ženskom populacijom.

No, prema zasad dostupnim informacijama rekao bi kako gospođa Srnec nije psihijatrijski pacijent. Iako postoje elementi prema kojima bi se moglo zaključiti da boluje od nekog poremećaja ličnosti, poput onih gore navedenih, malo je vjerojatno da je ubojstvo, ako joj se isto uopće dokaže, izvršila umanjenje uračunljivosti, odnosno zbog posljedica psihičkih bolesti. 

„S ovom malo podataka s kojima trenutačno raspolažemo situacija se čini jednostavnom, a obično takve ostanu i do kraja vještačenja. Ona nije psihijatrijski slučaj. Ljude poput nje može se privremeno smiriti lijekovima, ali ti lijekovi nisu dugoročno rješenje jer žena ne boluje od psihičkih bolesti.“

Kako izgleda psihijatrijsko vještačenje

Pa ipak, postoji velika vjerojatnost kako će se Srnec možda upravo kod njega i njegovih odjelnih kolega forenzičara uskoro naći na vještačenju. Objasnio mi je, zato, kako se vještačenja vrše. U većini je slučajeva dostatno jedno mišljenje specijalista. No, kad se radi o kompleksnijim slučajevima, što ovo iz niza razloga kojima pripada i medijska popraćenost zasigurno jest, tada na scenu stupa liječnički konzilij koji se usuglašuje oko ubrojivosti pacijenta.

Otkrio nam je i koji je jedini način obrane kojem odvjetnici u slučaju nezadovoljavajućeg nalaza pribjegavaju – diskreditacija vještaka. Jer, upravo je neuračunljivost ono što okrivljenika može osloboditi vršenja zatvorske kazne koja se mijenja boravkom na prisilnom psihijatrijskom liječenju, često u iznosu trajanja zatvorske kazne koju bi služili da su osuđeni.

Bila je ubrojiva

Umjesto toga, on bi, ovako na prvu, rekao kako je riječ o dosad nedijagnosticiranom poremećaju ličnosti te da je do ubojstva došlo u afektu. „Svemu je, vjerojatno, kumovao alkohol, ali kod afekta nema neubrojivosti niti one bitno smanjene, niti smanjene niti pak nebitno smanjene. Riječ je o slučaju koji je za zatvorsku kaznu, ne i za psihijatriju. Mi pomažemo bolesnim ljudima, a kao što se kolokvijalno govori, nisu svi luđaci bolesnici.“

Za kraj je ipak, u duhu teme s kojom sam ga zaskočio, podijelio i par zanimljivih podataka s kojima se u svojoj praksi redovito susreće. Iako kaže kako rodbinske veze prilikom ubojstava nisu toliko važne, ističe kako većinu istih vrše upravo žrtvama bliski ljudi kao i da se većina istih u Hrvatskoj događa impulzivno. Ubojice pritom najčešće koriste najbliže dostupno oružje, a to je kod nas nož. Nađe li se u tim afektiranim stanjima ubojicama ipak nešto drugo bliže ruci, poput toljage, poslužit će se i s njom. 

Tup težak predmet, to je informacija s kojom trenutačno raspolažemo kad je u pitanju oružje s kojim je ubijena 23-godišnja Međimurka. Tko zna, netipičan izbor oružja možda za sobom povlači i netipično mjesto skrivanja zločina. 

Jasmina Dominić

Smiljana Srnec

zamrzivač

Ubojstvo u Međimurju

sororicid

ubojstvo sestre

Podijeli članak

newsletter

Prijavite se na Newsletter