Majka iz Pule o borbi za svoju kćer

U raljama Ane i Mie: 'Jela je i povraćala, zatim bi opet jela i povraćala, imala je samo šest godina'


Valerija Bebek
27.05.2018.21:00
U raljama Ane i Mie: 'Jela je i povraćala, zatim bi opet jela i povraćala, imala je samo šest godina'
Profimedia

sažeto

U ispovijesti za 100posto mlada majka govori o tome kako je shvatila da joj je kćer oboljela od bulimije


Valerija Bebek
27.05.2018.21:00

"Moja Sara je išla u malu školu, imala je šest godina. Tada sam se već dobrano zabrinula zbog njezinog ponašanja. Iako su mi svi govorili da je bucka i voli jesti, znala sam da tu ima nešto više.

Vrag mi nije dao mira i napravila sam joj test. Taj dan iznijela sam svu hranu koju sam imala u kući na kuhinjski stol. Apsolutno sve, osim valjda sirovih krumpira. Pustila sam ju da jede koliko hoće. Nisam joj rekla niti dosta, ni ništa. Htjela sam vidjeti koliko ona može pojesti.

Što radi? Gdje ona trpa tu hranu? Kada nikoga ne bi bilo u kuhinji ona bi uz izgovor da ide piti vode otišla tamo. I jela bi poskrivećki. Mene je već zabolio želudac koliko je utrpala. Ako bi čula da netko dolazi, brzo je uzela čašu i glumila da pije vodu. Nakon što bi pojela otišla je u wc i povraćala. Nakon toga bi se komotno vratila u kuhinju i nastavila jesti hranu sa stola.

Samo je jela i povraćala, jela i povraćala. Nakon trećeg puta što je to napravila nisam više imala srca gledati kako ona sama sebi radi loše. Spremila sam hranu", započinje svoju priču mama Marija iz Pule. Njezino srednje dijete, kći Sara, danas ima devet godina, a opisana scena dogodila se prije tri.

Tada su se obistinili njezini strahovi, da joj kći nije dijete koje si voli malo više gricnuti. Shvatila je da to nije normalno i da njezina kći od nečega boluje. Marija i suprug s troje djece žive u Puli. Prvo dvoje dobili su dok su još živjeli u kućanstvu zajedno s njezinim roditeljima.

"Rođena je u terminu nakon uredne trudnoće. Imala je 50 centimetara i 3500 grama. Bila je zdrava beba koja je uvijek voljela jesti. Dojila sam je do godine i pol, a ostalu hranu uvodila sam postepeno prema propisanom kalendaru. U doba kad je ona rođena to je bilo s četiri mjeseca prema uputi pedijatrice, dok je recimo dvije godine stariji sin sa šest mjeseci prvi put probao bananu ili jabuku. Voljela je sve i voće i povrće, ništa čudno kod nje nisam primijetila sve do četvrte godine", objasnila je mama.

Počelo je s nestajanjem slatkiša

Kada je Sara navršila četiri godine, Marijin tata se razbolio, a zbog gužve u kući i brige za oca odlučili su unajmiti stan u blizini. Sara je jako bila vezana za baku i djeda, ali i dalje ih je mogla vidjeti kada je htjela, tako razmišlja mama.

U tom prvom stanu mama je primijetila da joj s police sa slatkim nestaju slatkiši.

"Bili su na povišenoj polici, djeca su trebala privući stolicu, popeti se na nju da bi dosegnuli slatkiše. Nestajale su čokolade, bomboni, keksi... Sumnjivi su joj bili i Sara i dvije godine stariji brat. Treća curica bila je tada tek rođena beba. Ali mama je mislila da je to samo dječja nepodopština.

"Nakon godinu dana morali smo otići iz tog stana, znate kako je to s podstanarima. Preselili smo u drugi, malo dalje od mojih roditelja, ali i dalje u Puli. Tamo sin ima svoju sobu, a kćeri svoju zajedničku. U njihovoj sobi nalazi se veliki ormar, koji se proteže gotovo od zida do zida te od poda do stropa. Ne bismo ga nikada pomaknuli da nam u stanu nije probila vlaga. A kada smo ga pomaknuli, skoro sam se ispovraćala. Iza ormara bili su ne samo omoti od slatkiša, nego sva ostala hrana. Od ostataka salate, kutijice paštete, namaza. Nije bilo samo sa slatkišima i jako sam se prestrašila. Medicinska sestra sam po struci i rekla sam suprugu da to više nije dječja želja za slatkišima, da se tako zanemaruje. Ona je tada imala šest godina", kazala je mama.

Kćer joj nikad nije bila debela, ali je bila bucka, na gornjoj granici indeksa tjelesne mase. Otišla je s njom kod pedijatrice, a obitelj i doktori govorili su da joj dijete samo voli jesti. Čak su joj i govorili da ne smije toliko jesti jer će biti debela.

"Mene općenito cijela moja obitelj nije doživljavala. Da pričam gluposti i dižem paniku bez veze, baš zato što je uvijek voljela jesti. Znala sam da to nije samo proždrljivost. Odlučila sam napraviti onaj test. Da je pustim i vidim koliko ona može pojesti", opisala je Marija kako je došla na ideju s početka članka.

Nitko joj nije vjerovao, a onda su dobili dijagnozu

"Kada sam ispričala doktorici da Sara jede i namjerno povraća, opet me nisu doživljavali previše. Da ja pretjerujem, izmišljam, to tako malo dijete ne zna. Ona ne može imati problema s poremećajem u prehrani", kazala je. Počela je nadzirati Saru, nikad je ne bi ostavljala samu blizu hrane, nije htjela da Sara zna kako je nadzire. Ako bi kći bila u kuhinji, mama bi došla parti suđe ili slično. No to nije bilo uvijek lako.

Jednom sam morala na terapije sa starijim sinom. Sara je došla iz škole i taman sam skuhala ručak. Njoj sam izvadila na tanjur porciju i rekla joj da ruča. Kada smo se vratili ona je pojela sve. Kuhala sam paštu s gljivama za nas petero, a ničega više nije bilo. Nisam mogla vjerovati, tu paštu nikad neću zaboraviti

Za takve scene njezini prijatelji bi rekli da je djevojčica sebična i bezobrazna. Nitko nije vjerovao da je bolesna. "Sama sam neprestano kopala i tražila informacije i tako sam došla do jedne psihologinje koja mi je rekla da dijete može imati bulimiju. Što se na kraju ispostavilo točno. Preko te žene došle smo u bolnicu u Zagrebu gdje je Sari dijagnosticirana bulimija, imala je tada sedam godina", prisjetila se majka.

Mjesec dana je djevojčica bila u zagrebačkoj bolnici gdje su joj liječnici ustanovili niz zdravstvenih poteškoća uzrokovanih višegodišnjim povraćanjem. niti jedna organ joj nije vitalno ugrožen, ali su 'načeti'. "Sara ima refluks, mišić koji zatvara želudac je popustio pa joj se hrana vraća. Sada moramo paziti. Imati više obroka na dan, i to laganih, jer joj se hrana vraća, mora spavati povišeno. Živi na moru gdje ima sunca nego više čega, po cijele dane je vani, a kronično joj fali D vitamina. Bubrezi su joj načeti, puni su kristala. Ima povišen tlak. Ima aritmije srca", nabraja majka.

Iz bulimije prešla u anoreksiju

Kada god priča s kćerkom o tome što radi samo stvara još veći otpor. "Ja sam jednom od muke i od nemoći plakala. 'Sara zašto radiš sama sebi loše? Kako si možeš sama sebi izazivati da ti je loše?' U istom trenu je počela sa mnom plakati i vikati: 'Mama ja ne znam. Ja sam glupa.' To je bio prvi i jedini put kad sam ja nju išta pitala. Vidjela sam odmah po njezinoj reakciji da ne smijem", kazala je Marija. Djevojčica je već toliko istrenirala želudac na povraćanje da više ne treba niti gurnuti prste. Koliko god bi ju nadzirala, ako to želi ona ode van i povraća u parku.

No, nakon hospitalizacije u Zagrebu prije godinu dana, Sara je promijenila ponašanje. Tada je bila visoka 126 centimetra, a imala je 34 kile, bila je, kaže mama - praktički deblja. Sada ima 134 centimetra i 28 kila. Više ne jede neumjerene količine koje zatim povraća. Sada ne jede gotovo ništa.

Ona sada ide u treći razred osnovne škole. Što jede? Skoro ništa. Gleda svaku etiketu, ako će uzeti obične žvakaće, obavezno moraju biti bez šećera. Umjesto kruha jede one krekere od riže, ja to zove stiropor. Ako će popiti jogurt mora biti light, bez masnoće. Ja njoj znam podvaljivati običan jogurt, u te njezine posude gdje piše nula kalorija, nakon što ih operem stavim običan jogurt. Sada joj je sve otrov, sok, kruh, tjestenina - to je sve otrov. Dođe iz škole pa hoda za mlađom sestrom koja pije sok da to baci jer je to otrov

Nakon što je smršavila iako je narasla i pedijatrica se zabrinula. Sada je djevojčica iz bulimije prešla u anoreksiju. Mama ne zna odakle joj sve te informacije, jest da su u školi imali predavanja o zdravoj prehrani i imaju osviještenu učiteljicu koja djecu upozorava da krafne i čokolade nisu zdrave. U bolnici je mjesec dana bila na odjelu s djevojkama od 15 -16 godina koje boluju od anoreksije, tako da je sigurno i od njih vidjela i čula što je to dobra,a što loša hrana. "Družila se s njima, pretpostavljam da je od njih čula i naučila. Ja sam u kući cijeli internet isključila, samo ga muž i ja imamo na mobitelima. Uhvatila sam Saru par puta da na internetu gleda neke filmove, o anoreksiji i bulimiji. Nisam znala da se to zove Ana i Mia... gledala je neke filmove na YouTubeu", pretpostavlja majka.

Odmah po povratku iz Zagreba prijavile su se kod psihijatra u Puli, na red su došle tek u rujnu. Liječnik je preporučio da malenoj trebaju psihoterapije. Bili su još jednom u studenom, nakon čega se malena razboljela. kad asu morali propustiti termin zbog Sarine jake upale mjehura, opet su stavljeni na čekanje. "Mi nemamo novaca, ali bih joj platila privatnu terapiju. Kada nazovem i pitam rade li s djecom, kažu mi da, ali čim kažem da je problem s poremećajem u prehrani izgovore se kako ipak ne rade s djecom. Nema stručnjaka za te poremećaje. Ja sam medicinski radnik, znam koliko smo malo odnosno ništa učili o tome. Naša pedijatrica je odlučila da će još neko vrijeme voditi Saru, iako je trebala prijeći kod liječnika opće prakse. Ona sada uz nju uči o tome", opisuje mama.

Kada je bila manja sakrivala je omote od pojedene hrane po cijeloj kući, ispod cipelara u hodniku, onda kad bi mama to našla i pomela, Sara bi to bacila negdje drugdje. Sada na sličan način izbjegava hranu. Ili ju pokloni nekome u školi ili baci u smeće izvan kuće. Ako nešto pojede uhvati je velika hiperaktivnost. "Na primjer kada imaju rođendan u školi, ona pred drugom djecom pojede normalno, dojuri doma i u panici želi na rolanje. Nedavno smo imali dramu, nije htjela ići na izlet. Da će tamo jesti otrov u restoranu i da ne želi. Uspjela sam je nagovoriti tako da sam joj skrenula pozornost kako idu na Učku gdje će planinariti i da joj je to dobro. Otišla je, ali idući dan doma gotovo ništa nije jela". Veliku podršku mama Marija pronašla je u Udruzi Nada koja pruža pomoć oboljelima od poremećaja u prehrani i njihovim obiteljima.

"Teško je gledati dijete koje se muči, koje se pati. Ona meni zna plakati: 'Mama, ja to ne želim, ali moram povraćati.' Ona je meni znala to reći. 'Mama ja bih pila soka, ali ja to ne mogu piti, jer je to otrov.' Ja joj kažem - Sara to nije otrov, evo ja ću popiti, ne bih ti dala otrova. 'Ne mama, ja ne mogu...", opisuje kako izgledaju njihovi razgovori. Dodatno opterećenje za majku je to što okolina ne shvaća težinu problema. Kada je s kćerkom išla na liječenje u Zagreb, mnogi su je pitali zašto troši novac kada je to hir od djevojčice. "Gdje može dijete imati takav hir? Ona je to počela raditi s četiri godine", pita se majka.

100posto priča

anoreksija

poremećaj u prehrani

Udruga Nada

bulimija

Ana i Mia

Podijeli članak

newsletter

Prijavite se na Newsletter