Odlučio sam postati vegan na tjedan dana

U trenutku krajnjeg očaja lizao sam šećer i plakao jer sam bio više gladan nego sit


Robin Mikulić
14.05.2018.08:05
U trenutku krajnjeg očaja lizao sam šećer i plakao jer sam bio više gladan nego sit
Privatni album

sažeto

Zapadnjačka kultura fakat nije dizajnirana po mjeri vegana. Bez suhih šitake gljiva, tofua i svih silnih, često fermentiranih, pripravaka od soje nemoguće je opstati sit i sretan


Robin Mikulić
14.05.2018.08:05

Hvala bogu što mi je baka informatički nepismena žena pa ovaj tekst nikad neće dospjeti do njenih očiju jer bi me se inače odrekla. Razbaštinila, zapravo, što bi bilo krajnje neugodno budući da sam posljednjih gotovo 30 godina uložio u to da se nametnem kao njezin omiljeni unuk. Zašto? E, pa zato na ovo zašto dovodi nas upravo do onog obećanja koje sam vam dao još u svom prvom tekstu – ja radim nešto što, iz komfora, inače zaista nikad ne bih kako bih eventualno svojom patnjom uveselio, nadam se, barem nekoga od vas. Priznajem, mene takvi tekstovi uvijek oraspolože pa zašto ne bih popio malo vlastitog otrova.

Odlučio sam, dakle, kao rođeni Međimurec, a samim time i zakleti mesojed s dominantnim afinitetom prema svinji, odreći se mesa na čitavih tjedan dana. I to ne samo mesa, već i svih prehrambenih namirnica životinjskog porijekla. Imajte na umu da ovo govori čovjek koji kuha ni više ni manje nego li na svinjskoj masti, a dobre čvarke smatra vrjednijim od skupocjenih belgijskih pralina.

privatni album

Drugim riječima, proteklih 168 sati – da, brojao sam sate – bio sam vegan. Većinu tog vremena prilično radikalni vegan koji je zazirao čak i od kvasca, a u tekstu koji slijedi pročitat ćete moja iskustva. Inače, veganstvo se u Međimurju, ili barem u mojoj obitelji, smatra grijehom i zločinom protiv čovječnosti kažnjivim najtežim konzekvencama. Baka, oprosti. Čitaš li ovo kojim čudom ili vražjom providnošću, još uvijek možeš dati petama vjetra prije nego li se naš odnos nepovratno naruši jer mi je baš jako stalo do onih bisera koje si mi onomad obećala.

Svaki pakao započinje žgaravicom

Moja je avantura počela u ponedjeljak ujutro. U nedjelju, zapravo, kad sam si za večeru skuhao, znajući da se opraštamo, par domaćih kobasica i dva jaja koja sam pojeo u slast. Bilo mi je loše nakon prve, ali nisam se dao. Probudio sam se, dakle, tog idućeg nesretnog ponedjeljka ujutro oko pola 7, još uvijek snen izveo van psa, vratio se, stavio vodu za kavu, prao zube dok voda za kavu ne zakuha. Dvije žličice Nesa (ne, ne radi se o sponzorskom ugovoru), dvije žličice šećera (da, prijeti mi dijabetes tipa II). Mlijeko. „A u pi**u materinu“, pomislio sam. Oprostit ćete mi na psovci – cilj ovog, za javni medij neprimjereno vulgarnog, diskursa krajnje je ilustrativne naravi i nije mu namjera poticanje na širenje istog.

privatni album

Kako se cigareta koja se nervozno dimila među mojim prstima tamo pronašla, iako sam trebao i ne pušiti (što je, evidentno, na moju sreću, odmah palo u vodu), doista ne znam. Jer, nema goreg nego popiti tu prokletu kemiju bez trunke mlijeka na prazan želudac bez da se isti prije dobrano ne obloži debelim filmom gastala. „Kako sam mogao biti tako glup i zaboraviti se opremiti osnovnim?“ Bio je to, kako se kasnije pokazalo, lajtmotiv čitavog mog tjedna. Vjerujte mi, u Hrvatskoj ne možete biti vegan bez kvalitetno razrađenog operativnog plana.

I dok sam tako kasneći žurio na predavanje o plesnoj dramaturgiji počeo sam polako razvijati svoj režim prehrane i psovati si sve po spisku kad sam shvatio u što sam se upustio. „Lako ćemo“, mislio sam. Kako li sam se samo gadno prevario! Mlijeko, sir, jogurt, maslac, vrhnje. Sve to što inače ne jedemo kad kao ne jedemo meso - otpada. Meso je najmanji problem u cijeloj toj priči. Umjesto toga čeka vas, upustite li se istinski u veganluk, tofu i sve silne inačice graha kojima ćete nadomjestiti prijeko potrebne proteine. Voće. Povrće. Noćna mora koja me proganja još od najranije dobi. Pitajte slobodno moju mamu koliko sam puta kao dijete povraćao kad mi je u tanjur stavila neko povrtno varivo.

Čitanje etiketa od krucijalne je važnosti

Dan je bio dug. Pekara nije dolazila u obzir jer nisam mogao riskirati da se s*ebem već prvi dan. Većina kafića ne drži biljne nadomjeske za mlijeko pa je otpala i kava. Bio sam, dakle, umoran i gladan, a odjutra me pekla još i ona žgaravica. Govno od čovjeka, veće nego inače – reći će mnogi. Urednica mi se na kolegiju smijala, kolege još i više kad sam umjesto uobičajene jutarnje kave s mlijekom ili standardne popodnevne pive (odrekao sam se i kvasca, podsjećam) naručio dva deci mineralne i stao kukati o svom refluksu.

Nakon posla čekala me još i dugačka proba. Prije toga sam, srećom, svratio u azijski dućan i kupio kilogram tofua. Ako ga nikad niste probali, pokušajte zamisliti da jedete nešto sluzavo upitne konzistencije i teksture bez natruhe bilo kakvog okusa. Proba, dakle. Ista situacija, ismijan sam sa svih strana. „Jesi dobro? Da nisi smrtno bolestan“, zasuli su me glumci. „Ovaj tjedan sam vegan i antialkoholičar“, odvraćam. „Ti? Nema šanse da izdržiš. Ubio bi prije nego se odrekao prasetine i pive“, komentirali su zabrinuto kad sam u pokusnu dvoranu ušetao s bočicom Orangine. „Vidjet ćete“, uzvratio sam prkosno, ali krajnje neuvjerljivo.

privatni album

Nesnosno dugačka proba. Završili smo malo prije ponoći. „Nema šanse da sad išta kuham.“ Umjesto toga zaputio sam se u onaj Konzum na Črnomercu koji radi čitavu noć da se opremim makar za sutra. Pola sata mozgao sam jesam li tip od sojinog, rižinog, bademovog ili kokosovog mlijeka. Prevagnula je cijena. Najjeftinije, 12 kuna za litru rižinog mlijeka. Žuta dinja. Kruške, jabuke, mrkva, krastavci, nektarine…  uobičajene stvari. Pročitao sam sve etikete sa svih kruhova koji su ostali i odlučio se za neki bez kvasca i životinjskih proteina. Veganska pašteta. Šunka i sir za momka koji me doma čekao. Potisnuti jecaji.

No, nije to bilo ništa u usporedbi s hororom koji me dočekalo kad sam stigao kući. Raspremim ja tako stvari, on maže kokošju paštetu i majonezu, a ucviljeno vadim svoj beskvasni kruh i vegansku paštetu. Provjerim još jednom za svaki slučaj etiketu s popisom sastojaka. Sirutka u prahu. „Ne smiš to, znaš to, jel da“, pakosno će. Ista ona psovka od maločas. Razrezao sam tu prokletu žutu dinju. Mrmljao si stvari u bradu i otišao spavat i dalje gladan.

Stvari su nekim čudom ipak krenule nabolje

Prva kava s rižinim mlijekom nije za ljude slabog želuca. U ustima ostaje neki after taste zagorenih žitarica. Voćna salata sa mentom ili ananasnom kaduljom te malo limunovog, limetinog ili narančinog soka svako jutro i svaku večer. Da, na moje veliko iznenađenje, postoji mnogo više voća od banana. Nije da se čovjek zasiti, ali čini čuda za probavu. Znam da ljudi nerado pričaju o dreku, ali sva ta silna vlakna i lako probavljive namirnice doista čine čuda za probavu.

Kuhanje je stavka koju ćete teško izbjeći mislite li ozbiljno s veganstvom. Moram priznati da sam već par godina veliki zaljubljenik u azijske kuhinje – od Indije preko Tajlanda i Vijetnama pa do Kine, Koreje i Japana – i usto, bez lažne skromnosti, pristojan kuhar tako da mi taj dio zapravo nije pao nimalo teško. Upravo suprotno, veselio sam se probati spremati jela koja sam dosad uspješno ignorirao. I da, jedna od glavnih spoznaja do kojih sam došao tijekom ovog eksperimeta je taj da zapadnjačka kultura fakat nije dizajnirana po mjeri vegana. Bez suhih šitake gljiva, tofua i svih silnih, često fermentiranih, pripravaka od soje nemoguće je opstati sit i sretan.

privatni album

Urednica me u nekom trenutku opomenula kako moram biti obziran i imati na umu kako nisu svi vični okusima Azije pa da pokušam spremiti i nešto što je bliže zapadnjačkim okusnim receptorima. Tako sam svom režimu prehrane prilagodio i klasična međimurska jela kao što su ričet, krpice sa zeljem, slatko zelje, zapečeni grah… Brdo salate, za svaki obrok.

 Jedan sam dan čak spremio i jordansku gozbu od slanutka na sve načine što se pokazalo jako dobrim jer sam ostatak tjedna od falafela radio sendviče. Jedna kratka opaska, kad radite falafel probajte doista namočiti suhi slanutak noć prije jer će vam se naprosto rastopiti u vrućem ulju. Ako ste pak lijeni poput mene i svejedno ćete koristiti onaj iz konzerve, pećnica na 200 na pola sata i čekajte malo prije konzumacije jer će vam se te bogohulne pljeskavice tople raspadati pod prstima.

Od gladi sam si lizao šećer iz dlana

Ma kako se idilično sve ovo činilo, nije da su mi cvjetale samo ružice. Odreći se mesa bilo je teže nego bilo što drugo čega sam se dosad odricao. Kao što rekoh, naša je kultura osmišljena tako da ne možeš pobjeći od živina. Hodaš Tkalčom, koja inače zaudara na ćevape i loše odluke, i odjednom u želucu osjetiš potres i neodoljivu potrebu za masnim burekom i pohanim šniclama koje inače prezireš. Pileći gulaš, čiji miris ti inače diže želudac, odjednom postaje nedostižniji od svetog grala. Čovjeku se čak i špekfileki učine zamamnima. Shvaćate već. Teško je.

Toliko teško da sam u jednom trenutku, tako gladan i izbezumljen od svih tih magnetski privlačnih mesnih mirisa, u trenutku krajnjeg očaja i nedostatku doma unaprijed pripremljenog veganskog sendviča u dlan usipao vrećicu bijelog šećera, usred prepunog birca, i doživio ekstazu naočigled krajnje nezainteresirane publike. Samo su me prijatelju u čudu gledali. Jedan mi je prijatelj doktor nudio čak i da me ilegalno spoji na infuziju. Znači, dno. Više gladan nego sit, a kuham ko veliki. I jebeno nadrkan jer nigdje nema kave s biljnim mlijekom, a od crne me napada žgaravica. Više se, definitivno, nikad neću smijati veganima. Nemojte ni vi, molim vas. Vegani su mučenici modernog doba.

Da, varao sam i kajem se zbog toga

Usred tog svog veganskog tjedna shvatio sam da sam frendici za 30. rođendan obećao napacati meso za nekih 20-ak ljudi. U pitanju je bilo oko 8 kilograma različitih mesina. Korejska marinada za carsko meso, vijetnamska marinada za rebra, mediteranska za pileće ražnjiće. Pun frižider mesa dan i pol, a pored svog tog silnog mesa sramežljivo naslagane majušne posudice mojih veganskih pokušaja. Sramota. Duša me boljela. Bez srama mogu priznati da sam u jednom trenutku stvarno i zaplakao. Zatvorio sam se u kupaonicu i plakao.

privatni album

Ali, bio sam jak u naumu da ne posustanem. Napravio sam si svoj veganski sendvič, uzeo voćne salate i mineralne i krenuo na Bundek na piknik. Posustao sam. Neću lagati. Pojeo sam dva komada carskog mesa i coleslaw s preljevom od grčkog jogurta. Bilo mi je loše. I ne samo taj dan, na moje veliko čudo. Oprostit ćete, ali morat ću ponovno o go*nu. To mi je meso koje sam toliko hlapljivo progutao, bez žvakanja, toliko usporilo metabolizam da sam dva dana bio mrtav. Baš ono kao što čovjek bude mrtav nakon gadnog mamurluka, a znam da nisam popio ni kapi. Bila je to strašna spoznaja, najstrašnija do koje sam došao u ovom eksperimentu: veganstvo ipak nije prodavanje tople vode. Čini čuda za metabolizam, ili barem za moj.

Drugi put sam se ogriješio jučer, na Majčin dan, kad su mi u posjetu došli roditelji, sestra i dvogodišnja nećakinja. Isprsio sam se. Kuhao sam punjene paprike. Umak sam kušao prije nego što sam u njega potopio paprike punjenje prasetinom. Moja se obitelj bezobzirno u tome davila dok sam ja nevoljko gutao svoje varivo od zelja i meksički grah.

privatni album

„Napravio sam i tortu. Čokoladnu tortu, vegansku s tikvicama“, ponosno sam najavio. Gledali su me u čudu kao tele kokoš, većem nego kad smo sjedili za stolom za kojim ja nisam jeo meso, ako to možete zamisliti. Tata nije jeo, sestra se odvažila na zalogaj, a mama se, protivno svim svojim vjerskim uvjerenjima – tolerantna žena kakva je – prisilila progutati čitav komad koji joj se evidentno lijepio za grlo. Osmijeh na licu, malo kisel, ali izvedba dostojna makar Nagrade hrvatskog glumišta ako ne i Oscara. „Sad vidiš kako je meni bilo čitavo djetinstvo kad sam se davio u tvojim“, smijao sam se. „Oprosti“, samo je kratko uzvratila. Šlag nije bio veganski već vegeterijanski, ali istukao sam ga ručno pa mi je Bog oprostio. Nadam se da ćete i vi jer, prašta se onome tko prizna. Torta je, iskreno, bila bolja nego što sam očekivao, a oni stvarno nisu mjerilo pa nemojte odustati prije nego probate.

Summa summarum

Što sam naučio? Naučio sam planirati svoje obroke debelo unaprijed. Naučio sam kuhati za jednog čovjeka, što je za svakog Međimurca nezamislimo. Jednim bismo ručkom za dvoje, naime, nahranili pola zagrebačkih beskućnika. Jer, bolje da ostane nego da fali. Naučio sam da postoje razbuktane rasprave o tome bi li vegani trebali konzumirati kvasce i ljudske izlučevine misleći pritom na spermu (za više informacija obratite mi se direktno jer mi je naloženo da se suzdržim javne prezentacije ove krajnje zanimljive diskusije).

Bih li bio vegan? Bože, ne. Hoću li drastično smanjiti unos mesa? Apsolutno da. Prepostavljam da sam otpor prema ovom eksperimentu osjećao zbog nametnute prirode podviga, ali realno, moje je tijelo jako dobro reagiralo na promjenu prehrane. Kako i ne bi, kad sam u ovih tjedan dana pojeo više voća i povrća negoli u posljednjih 10 godina. Možda je i ovo nezanemarivo, potrošio sam više novaca nego što obično trošim na hranu. I za kraj, želite li recepte, možemo se dogovoriti. Uvijek sam u potrazi za novom temom.

100posto priča

veganstvo

vegan

veganski desert

Podijeli članak