Potresna priča alkoholičarke

Uništila sam si život, ostavili su me svi. Mrzila sam se svaki dan i budila se samo da bih se napila. Htjela sam umrijeti, a onda sam prestala. Zašto?


100posto
23.04.2019.18:00
Uništila sam si život, ostavili su me svi. Mrzila sam se svaki dan i budila se samo da bih se napila. Htjela sam umrijeti, a onda sam prestala. Zašto?
iStock

sažeto

Mislila sam da mi nema spasa. Ležala sam na kauču, zurila u daljinu, plakala i proživljavala svoje postojanje, bezuspješno pokušavajući smiriti svoje drhtave ruke


100posto
23.04.2019.18:00

Bilo je popodne jednog radnog dana, prenosi Vice, a ja sam ležala na svom krevetu u fetalnom položaju. Klima je radila u dnevnoj sobi. Mogla sam čuti njen šum, ali nisam osjećala efekte njenog hlađenja. Upravo sam rekla tadašnjem dečku da više nisam oduševljena ovim „zajedničkim životom". 

„Toliko te volim", rekao mi je, nakon što mi je postavio gomilu pitanja (Pitanja koja uslijede su daleko najgora stvar kad nekome kažeš da više ne želiš živjeti s njim). „Opijat ću se do smrti, zato što sam kukavica", smjesta sam odgovorila, ignorirajući intenzitet njegove izjave, i zakolutala očima da bih izbjegla njegov dubok, zabrinuti pogled koji ju je pratio.

I to se nastavilo – danima, tjednima, mjesecima. Mislila sam da je alkohol rješenje za beskrajan spisak problema koje sam uočila, ali on ih je samo uvećao. 

Upala sam u začarani krug

Nastavila sam se opijati svake večer, ali sam govorila sebi da je to u redu, jer sam imala izgovor. Gomilu izgovora, zapravo. Alkohol je bio jedina stvar koja mi je smirivala neprekidno lupanje u grudima izazvano anksioznošću. Prezirala sam svoje odsutne roditelje. Imala sam dojam da svi moji prijatelji imaju mnogo uspješnije karijere od mene. I tako dalje, i tako bliže.

Profimedia

Piće je odavno izgubilo svoje hipnotičko djelovanje – više ga uopće nisam ni osjećala. To je bila samo jedna od stvari koje sam radila. 

Ne uživam u većini stvari, ali to su stvari koje moram raditi. Uživam li u čišćenju toaleta svaka četiri mjeseca? Ne. Radim li to? Da. Volim small talk kad sam vani? Ne. Radim li to? Da (Izgubiš 100 posto prilika za umrežavanje koje ne iskoristiš.). Jesam li uživala u piću? Ne. Jesam li pila? Jesam.

Živjela sam samo za to da ponovno počnem piti

Ne želim se čak ni pretvarati da sam pila kao civilizirana, normalna osoba, jer znam da nisam. Najciviliziranija stvar koju sam mogla napraviti je točiti otrov u čašu. I kad kažem čaša, mislim na čašicu za žesticu, koju sam stalno iznova dopunjavala tijekom večeri, ne prateći koliko sam popila, ne brinući zbog toga, i pijući sve dok mi ne padne mrak na oči. 

Probudila bih se i odbrojavala sate do trenutka kad bi bilo prihvatljivo ponovno početi.

Dani su mi se vrtjeli oko pića. Ispostavilo se da sam znala da ću se razvaliti kud god da odem. Ako je vani mrak, ja sam bila na putu da se razvalim. A ako je vani padao mrak, ja sam bila na putu da se razvalim. 

Mislila sam da ipak nije toliko strašno jer nisam pila ujutro. Kad se sad prisjetim, ne znam zašto nisam. Nije da sam imala planove da nešto postignem tijekom dana. Samo sam ležala i čekala da padne mrak, da bih mogla početi ponovno piti.

Zašto ovaj put mislim da ću uspjeti?

Prije godinu dana sam pokušala prestati piti, ali prilično neuspješno. Zašto je ovaj put drugačije nego posljednji put kadasam „prestala"? Pa, u stvari, sad istražujem razloge za to što sam uopće pila, i pokušavam ih uskladiti, umjesto da samo pokušavam ignorirati alkohol, što sam ranije radila. Ako ne istražiš zašto uopće piješ, samo ćeš osjećati prezir zbog toga što si prestao, zbog čega ćeš samo poželjeti ponovno početi.

Ja nisam uspjela zato što zapravo nisam ni pokušala. Zato što nisam vjerovala da zaslužujem slobodu od svoje ovisnosti.

Kad sam bila pripita, fiksirala bih se na percipirane, često nepostojeće nepravde koje sam pretrpjela. Naslađivala sam se nizanjem i projektiranjem svojih nesigurnosti, proživljavajući srcedrapajuću priču svog života, iznova i iznova. Bila sam okrutna i nemilosrdna prema sebi.

Svi su odustali od mene, s razlogom

Moje ponašanje je odbilo mog dečka. Konačno me šutnuo, umoran od mojih sra*ja, i s pravom. Napatio se sa mnom; do tog trenutka, bio je strpljiv kao svetac. Da je nastavio biti takav, bila bih uvjerena da je u pitanju drugi Kristov dolazak. 

Ali nije, a i zašto bi? Ni ja to nisam htjela. Mislila sam da mi nema spasa. Ležala sam na kauču, zurila u daljinu, plakala i proživljavala svoje postojanje, bezuspješno pokušavajući smiriti svoje drhtave ruke.

Svake večeri bih se onesvijestila i svakog jutra se budila u izmaglici. Navikla sam da više ni ne gledam poruke koje sam slala prethodne večeri, užasnuta time šta bih mogla ugledati. Posjedovanje telefona u opijenom stanju bi trebalo biti nezakonito.

iStock

Kad bih još bila pri svijesti u dva ujutro, nastupio bi trenutak užasa. Kako da nabavim još? Dućani samo što se nisu zatvorili, a suviše sam omamljena da bih vozila. Osjećajući da ne mogu preživjeti narednih 30 minuta u svjesnom stanju a da ne popijem još nešto, nakon što sam popila više čašica nego što mogu i prebrojiti, iskusila bih istinsku bespomoćnost. Bila sam rob svoje bolesti.

A to nije bila samo uobičajena višednevna pijanka jer sam pila svakodnevno. Svaka pijanka ima svoj kraj. A kada se nešto događa svakodnevno, to onda nije slučaj. U nekom trenutku, imaš samo dvije mogućnosti, da prestaneš, ili da umreš.

Zašto sam prestala?

Zašto sam prestala? To ne mogu reći. Jedne noći mi je jednostavno palo na pamet, kad sam bila blizu toga da se onesvijestim, da bih možda – samo možda, saslušaj me, pameti – mogla prestati tako da živim. Ludo, zar ne?

Morala sam priznati da to ne mogu sama izvesti. Stvarno sam morala razgovarati s ljudima koji su prošli isto što i ja, s ljudima koji su to prebrodili. 

Ono što me spriječilo da poslušam ranije savjete je bio moj glupi, bolesni ponos. Gutanje tog ponosa i shvaćanje da nemam potpunu kontrolu nad ovim igrokazom je teško, ali neophodno. 

Da bi prestao piti moraš potpuno razmontirati svoju psihu i ego, koji je kod mene bio prevelik, može se reći.

Sastanak koji mi je promijenio život

U trenutku pijanog očaja, prije nego što sam se onesvijestila, poslala sam poruku jednom trijeznom prijatelju u kojoj sam mu napisala da mi je život postao nepodnošljiv. Kad sam se ujutro probudila i mamurna pročitala njegov odgovor, znala sam da je došao taj trenutak.

Odveo me je na sastanak pijanaca sličnih meni, ali koji su prekinuli tu naviku. Slušala sam što neki čovjek priča. Nije bio zlostavljan kao dijete niti je imao neku stvarno srcedrapajuću priču, osim te da je odrastao u srednjoj klasi i bio depresivan. I život je mogao tolerirati samo kad je opijen. Izgledalo mi je kao da se obraća direktno meni..

Konačno sam shvatila koji je jedini put iz ovog pakla

Ljudi oko mene su se ponašali normalno i izgledali su normalno. Izgledali su kao ja. Štoviše, izgledali su i bolje od mene. Bili su bolje obučeni, uredniji, i činilo mi se da financijski stoje bolje od mene. I svi su priznavali da su nemoćni kad je u pitanju alkohol.

Okružena ljudima koji se bore s manje-više istim problemima kao i ja, iznenada sam osjetila da nisam sama u ovome. Što je bilo potpuno suprotno od toga kako sam se osjećala više mjeseci i godina unazad. 

Pila sam zato što sam se osjećala usamljenom, čak i kad sam bila u društvu drugih, potpuno i sasvim sama u bezbožnom svemiru. 

E sad, nisam sasvim sigurna da bog uopće postoji, ali znam da nisam sama. I zbog te jednostavne činjenice, više želim umrijeti. 

Meni je to strano jednako kao što je nekoj normalnoj osobi strana pomisao da želi umrijeti. Ali ako ništa drugo, prvi put nakon dugo vremena, znam da je taj osjećaj iskren.

alkoholizam

anonimni alkoholičari

newsletter

Prijavite se na Newsletter