Šok u Zagrebu

Usred mirne vožnje tramvajem začujem krik. Nastaje komešanje, jedna žena se mahnito pokušava osloboditi nečijeg dodira...


100posto
13.04.2019.17:00
Usred mirne vožnje tramvajem začujem krik. Nastaje komešanje, jedna žena se mahnito pokušava osloboditi nečijeg dodira...
Cropix

sažeto

Zlostavljača ima ih posvuda, obično su toliko blizu i tako promišljeno vrebaju i organiziraju svoje akcije da otkriće donosi potpunu sablazan, piše u svojem dirljivom tekstu Ivančica Korošec Salvaro


100posto
13.04.2019.17:00

Bilo je ljeto. Zagrebački vlažni tropski zrak koji nadolazi posljednjih sezona. U rane jutarnje sate još je bilo moguće doživjeti čaroliju napuštenih ulica i gradskih trgova kao sa De Chiricovih slika. Sa najezdom turista, više ne.

Probijajući se kroz ljepljivu masu poput karameliziranog opijata odlučih obaviti nešto kraj Tomislavca. Šestica se pojavila u vrijeme kada sam donijela odluku te umjesto da prošećem Zrinjevcem ugurah se u tramvaj koji je obično pun.

Smjestila sam se u stražnjem dijelu vozila nadajući se da je to najlakši način da siđem na željenoj stanici. Sparina, zadah neopranih tijela, vonj prenamirisanih tijela složio je užasavajuću, a ipak toliko ljudsku i uobičajenu mirisnu kulisu.

Hvatajući nosnicama podnošljivu i toliku potrebnu dozu kisika, iznenada začujem krik. Nastaje komešanje, vrisak se nastavlja, usred gomile nastaje pukotina.

Pogled mi zastaje na ženi koja mahnito pokušava osloboditi svoju nogu nečijeg dodira. Ne slučajnog, već fetišista koji uporno ne obazirući se na ljude koji ga pokušavaju ukloniti i osloboditi ženin članak i dalje uporno drži svoj plijen.

I ne samo to, pokušava dlan podmetnuti ispod njenih potpetica kako bi osjetio dodatnu dozu boli. Konačno, tramvaj stane i osobu izbacuju iz vozila, zapanjeni njegovom željom da ostane i primi još jednu porciju grubosti.

Bolna igra samooptuživanja

Za mene osobno najvažniji trenutak dolazi sada. Žena kroz plač mrmlja: "Što sam učinila, čime sam ga izazvala?!". Taj uvijek istovjetan trenutak kada žrtva smatra da je nečime izazvala počinitelja. Kada njen mozak počinje bolnu igru samooptuživanja u kojem je ona krivac za događaj koji nikako nije mogla kontrolirati. Kada datoteka sjećanja učitava umjesto signala za preživljavanje uhodanu matricu samookrivljavanja.

Dežurni analitičari obično svode komentare na to da to nije ništa, ništa se u stvari nije dogodilo. A dogodilo se u stvari sve. Netko je grubo narušio privatnost tvog fizičkog bića, a preko njega i kompletnu osobu koje to tijelo nosi.

Istovremeno je probudio sve one krive dodire, komentare i teže nasrtaje na nečiju ženstvenost, osobnost, na sve tatine prijatelje koji slatko dijete diraju na neuobičajene načine…

Dijete zna da nešto nije u redu, ali što, kako to reći. Odlučiš se povući u sebe jer ti ništa nije jasno, a znaš da NEŠTO VAŽNO NIJE U REDU. Kako to objasniti, da li će itko to moći shvatiti, te ljigave dodire kojih su se i žene i muškarci nauživali, a da nisu mogli, smjeli podijeliti niti sa najbližima.

Taj osjećaj mraka koji nosiš sa sobom i prepoznaješ u drugima, a postaje biljeg koji ako si djelomično i prevladao u mentalnim bitkama, tako lako opet ispliva ili iskoči kao lutak u sličnim situacijama koje te odvlače opet na ono mračno mjesto koje misliš da si prebrodio. I opet si žrtva koja proživljava sve užase koje je tvoja put prenijela u mentalnu kasicu.

Profimedia

Taj obrazac u neprekinutoj spirali zlostavljanja koja poput nasljedne hobotnice guta dostojanstvo, sigurnost, mir duha… Postavlja branu koja priječi protok informacija od jedne osobe drugoj i njihovo otvaranje u puninu zajednice. Kako je ostvariti kada sablasti nikada zacijeljenog poniženja uporno kucaju po žičevlju. 

Kad se poremeti opći mir i komfor neznanja

I tada oni sretnici koje je zaobišla ta patološka pažnja bolesnih pojedinaca pitaju zašto smo rekli sada?! Valjda je nepristojno i pomisliti i uznemirujuće narušiti dobro uhodane društvene norme otkrićem da su nečija braća, očevi, sestre, prijateljice, susjedi, stari, mladi zlostavljači. Jer ima ih posvuda, obično su vrlo blizu, toliko blizu i tako promišljeno vrebaju i organiziraju svoje akcije da otkriće donosi potpunu sablazan.

Ma, nemoguće, on je ili ona tako draga i pristojna osoba, ne nikada se nije čudno ponašao, ponašala i tako unedogled…

Zatim žrtva po enti put prolazi, ukoliko progovori svo poniženje kao da je još jednom zlostavljana i stavljena na klade na trgu kako bi svi zajedno bacili koju vezicu povrća na osobu koja se usudila poremetiti opći mir i komfor neznanja.

Ne, zlo ne postoji samo tamo negdje, ono je pokraj, živi sa nama i ukoliko mu se dopušta nastavlja svoj put. Hrani se neznanjem, naivnošću, općom letargijom koju podržava društvo koje od činjenica koje mu se ne dopadaju okreće glavu. Društvo koje se deklarativno diči humanističkim i kršćanskim vrijednostima koje u svojoj esenciji podržavaju dostojanstvo osobe u svojoj punini.

Društvo koje nažalost okreće glavu od mnogih stvarnih žrtava kako bi neki njegovi elementi sebi u korist mogli profitirati na hipotetskim i izmišljenim problematikama. Ali, to je jedna druga priča. Moja priča je o kriku žene koja nije mogla sakriti problematiku i sav jad zlostavljane osobe, a okolina koja je svjedočila tome nije mogla odglumiti da se zaista ništa ne događa oko nje. Netko će reći, ništa strašno. Moje je mišljenje da se kuća ne mora srušiti do kraja kako bih postala svjesna posljedica te akcije.

Vlaga u zraku, nelagoda u tramvaju broj šest, jecanje žene koja nikakvom krivnjom biva žrtvom, pogledi putnika koji se spuštaju na nju, neki sa suosjećanjem, neki sa znatiželjom, ruka druge žene koja ju zaštitnički obujmi i pokušava na taj način koliko toliko smiriti. Dolazi moja stanica, silazim.

nasilje

zlostavljanje

žrtva

newsletter

Prijavite se na Newsletter