Za 100posto piše dr. Mazalin

Uvijek nalazimo opravdanje za nasilje, sigurno je i druga strana nešto kriva: 'Isprebijao sam ženu jer me iznervirala, napao sam profesora jer mi je dao jedinicu...'


Milan Mazalin
05.02.2019.12:00
Uvijek nalazimo opravdanje za nasilje, sigurno je i druga strana nešto kriva: 'Isprebijao sam ženu jer me iznervirala, napao sam profesora jer mi je dao jedinicu...'
Profimedia

sažeto

'Danas svjedočimo ogromnom porastu nasilja među djecom, a svi se ponašamo kao da se to nas ne tiče', za 100posto piše ugledni liječnik


Milan Mazalin
05.02.2019.12:00

Poliklinika za zaštitu djeca i mladih objavila je da nešto manje od trećine djece gotovo svakodnevno doživljava nasilje u školi. Znači da skoro svako treće dijete sa strahom i zebnjom odlazi na mjesto gdje bi se trebalo socijalizirati, steći znanja i vještine za budući život, upoznati što znači živjeti u zajednici i naučiti kao postati njen korisni i aktivni član.

Umjesto toga, tamo su izvrgnuti fizičkom i psihičkom nasilju, vrijeđanju i omalovažavanju, a da za to uglavnom nikoga nije briga. Vršnjaci se u strahu da i sami ne budu zlostavljani, radije priklanjaju zlostavljačima. Nastavnici preopterećeni programima i nastojanjima da potiču izvrsnost, više se okreću obrazovanju nego li odgoju, a s druge strane i sami postaju sve izloženiji agresiji ambicioznih roditelja i njihovog razmaženog potomstva. Roditelji, često i sami izgubljeni u vrtlogu očekivanja, ambicija i pritisaka, nemaju vremena, a često ni razumijevanja za svoju djecu, bez obzira bili oni zlostavljani ili pak zlostavljači.

Potpuno poremećen sustav vrijednosti

Nejasni društveni okviri s potpuno poremećenim sustavom vrijednosti postaju idealno tlo za ekspanziju agresije i agresivnog ponašanja kao najprimjerenijeg načina preživljavanja u ovim kaotičnim vremenima. Trećina djece proživljava traumu u školi, a o tome se pojavi tu i tamo neki stidljivi člančić, koji prođe uglavnom neopaženo, jer mi kao da smo postali imuni na nasilje i puno nam je važnije je li veća frajerica Meghan ili Kate i kakvu je opravicu obukla Melania.

Što se to dogodilo da djeca masovno postaju nasilnici? Uvijek je bilo problematične djece, ali to su bili pojedinci, kojima su se bavili i škola i šira zajednica.

Danas svjedočimo ogromnom porastu nasilja među djecom, a svi se ponašamo kao da se to nas ne tiče. Zasigurno je više razloga za ovakvu situaciju. Užurbanost današnjeg života i kronični nedostatak vremena za sve pa i vlastitu djecu, neminovno dovodi do pomanjkanja kućnog odgoja.

Znam da ću zvučati staromodno, ali mislim da dio krivnje leži i na videoigrama uz koje današnja djeca odrastaju. One ne samo da ih isključuju iz realne komunikacije s vršnjacima nego su vrlo često, iz nekih sumanutih razloga, izrazito agresivne.

Jednom sam slučajno pogledao jednu, koju je igrao osmogodišnji dječak, u kojoj bodove osvajaš tako da automobilom gaziš ljude, između ostalih i ženu s dječjim kolicima.

Mogu mi promotori videoigara pričati što hoće, ali ne mogu me uvjeriti da takvi sadržaji ne ostavljaju negativne posljedice na razvoj mnoge djece. Bojim se da neki mogu izgubiti osjećaj radi li se o realnom ili virtualnom svijetu. Osim toga, stalno poticanje kompeticije i stava da treba biti najbolji, dovodi to toga da se u nedostatku drugih komparativnih prednosti, koristi nasilje kao najlakši način postizanja bolje pozicije u grupi.

Premda bi obitelj trebala biti glavni promotor dobrog odgoja i pravilne socijalizacije, njihovo učestalo odsustvo u našem društvu treba biti alarm za širu zajednicu i njeno puno aktivnije i konkretnije sudjelovanje u rješavanju tog rastućeg problema. Mislim da bi tu uz socijalnu i zdravstvenu službu, vodeću ulogu trebala imati prosvjeta dajući puno veći značaj odgojnoj funkciji škole.

Damir Krajač / CROPIX

Toleriranje nasilja u školama, kako onog vršnjačkog, ali i sve prisutnijeg učeničkog prema nastavnicima, usađuje tim mladim ljudima sasvim neprihvatljive obrasce ponašanja. Zato i ne treba čuditi rastuća agresija koja se uvlači u sve aspekte života prijeteći urušavanjem uljuđenih civilizacijskih tekovina.

Nasilje u školi, na radnom mjestu, bolnicama, stadionima, javnim mjestima, ulici ili obitelji postaju svakodnevica na koju se lagano navikavamo i ukoliko ne zadesi nas ili nekog nama bliskog, potpuno nam ispada iz fokusa zanimanja.

Nasilje postaje dio našeg nacionalnog identiteta, jer kao mi smo južnjaci, ratnici, čvrsti ljudi…. pa eto ponekad poleti neka uvreda, psovka, pljuska, šaka, nož, metak… 

Nije da se baš ponosimo nasiljem, ali vrlo smo skloni naći opravdanje za takvo ponašanje. Kao, sigurno postoji neki razlog i mora da je i druga strana nešto kriva. Za primjer ću uzeti jednu objavu medicinske sestre, koja se požalila na zlostavljanje i agresiju pacijenata prema zdravstvenom osoblju. I unatoč tome da upravo zadnjih dana svjedočimo vrlo ozbiljnim napadima, komentari na taj tekst su većim dijelom sablažnjivi, u smislu da oni to i zaslužuju, jer su bahati, neljubazni, neprofesionalni…

Nulta stopa tolerancije na toleranciju nasilja

Tako zvuče i opravdanja da sam bacio kredu na profesora, jer mi je dao jedinicu. Isprebijao sam ženu, jer me iznervirala ili zato što je to naprosto naš način rješavanja bračnih trzavica.

Ono što bi trebalo pokušati shvatiti je da za agresiju nema, nema i ne može biti opravdanja. To nema veze s time tko je u pravu.

Suludo je relativiziranje krivnje napadača zbog nečega što je napravila žrtva. Time ne samo da svi postajemo djelitelji pravde, nego dajemo legitimitet nasilju kao prihvatljivom načinu ponašanja u društvu, a to je samo korak do iracionalne agresija, koja postaje stil života.

Tendencija širenja i prihvaćanja nasilja u našem društvu više se ne smije shvaćati olako. Treba mu se odlučno suprotstaviti i osujetiti u samom nastajanju.

Poruka društva mora biti jasna, sankcije primjerene i nedvojbene. Treba jasno reći da ne želimo isprepadanu djecu, pretučene žene, ponižene zaposlenike  te da svakom čovjeku želimo osigurati sigurnost i dostojanstvo koje zaslužuje svaki član civiliziranog društva.

Svi trebamo preuzeti svoj dio odgovornosti i promijeniti već pomalo izlizanu krilaticu o nultoj stopi tolerancije nasilja u nultu stopu tolerancije na toleranciju nasilja.

nasilje

dr. Milan Mazalin

agresija

newsletter

Prijavite se na Newsletter