Otišao sam kući na tjedan dana

Uvijek sam govorio da je moje Međimurje pakao na zemlji, a onda sam shvatio da je stoput bolje od Zagreba


Robin Mikulić
18.02.2019.17:00
Uvijek sam govorio da je moje Međimurje pakao na zemlji, a onda sam shvatio da je stoput bolje od Zagreba
Željko Hajdinjak/CROPIX

sažeto

Kad sam pred 12 godina otišao nisam mislio da ću si ikad moći zamisliti povratak. Možda sam se ipak prevario jer sam uvidio da i Međimurje ima svoje čari


Robin Mikulić
18.02.2019.17:00

Hrvatsku trenutačno potresa grozomoran slučaj ubojstva djevojke koja je pronađena u zamrzivaču svoje obiteljske kuće. Što ona i ja imamo zajedničko? Svaka kuća u Međimurju ima barem dvije škrinje, kako mi to zovemo. Sad znate i zašto.

Nije, naravno, za šaliti se tragedijom jedne mlade žene. No da ste i vi odrasli u nekom majušnom idiličnom seocetu na sjeveru Hrvatske, znali biste koliko mraka vreba ispod te zelene pitome površine. Mrak o kojem ćete čitati u ovom tekstu, upozorit ću vas odmah, ipak je manje spektakularan od ove intrigantne crnokronične vijesti.

Jedna pura, tri pandura samo na međimurski način

No, činjenica je, odrastati u selu od tisuću i kusur duša nije baš neki đir. Tri krčme, dvije trgovine, crkva, vatrogasni dom i lokalni NK. Folklor. Kad sam otišao, bolje reći pobjegao, iz Međimurja bio sam siguran da se više tamo nikad neću vraćati, dugoročno.

Željko Hajdinjak/CROPIX

Moj se zazor od rodne grude, doduše, očitovao i na kratkoročnom planu. Doma bih, na opće čuđenje, odlazio eventualno tri puta godišnje iako me od mojih zagrebačkih vrata do mojih vratišinskih vrata dijeli nešto više od 100 kilometara. I čisto da ne biste mislili, moja mama koja čita ovo, najbolja je mama na svijetu, a ništa gori od nje nije ni ostatak moje obitelji. Problem je, kao i obično, u meni.

Sad kad smo to razjasnili, možemo se vratiti priči. Svaki put, kad bi mi netko rekao da će taj moj otpor s godinama metastazirati u zloćudnu bolest mnogima poznatu i kao nostalgija, ja bih se grohotom smijao. Kako li se čovjek samo prevari!

Otisnuo sam se na zadatak života

Evo, prošli sam tjedan, prvi put otkako sam petama dao vjetra, vratio tamo gdje je sve započelo. Čak sam i pored bolnice prošao. Neprepoznatljivo je modernizirana.

Željko Hajdinjak/CROPIX

Odlazak sam, po običaju, odlagao. Kao, neću na ovaj autobus, neću na onaj autobus. Trla baba lan, ipak ću ja s nekim tko preko Facea za male pare nudi prijevoz.

Simpatična djevojka, studentica koja je kratko došla samo na ispit. Išli smo u istu školu - bogu hvala, o čemu bismo inače pričali, u moje je to vrijeme bila jedina gimnazija u čitavoj županiji. Pokazalo se da su svi profesori koji su mi predavali otišli u penziju. Čak se i ravnateljica koja je željeznom rukom vladala školom otkako je svijeta i vijeka povukla u zasluženu penziju. Preselila se u Zagreb.

Grad duhova?

Bio je to tek uvod u seriju šokova. Od mojih prijatelja u Čakovcu nije ostao nitko, no čini se da je to trend zbog kojeg Međimurje pati baš poput ostatka zemlje. Kad mi je moja vozačica rekla da se Čakovec pretvorio u grad duhova, odbijao sam joj to vjerovati.

Željko Hajdinjak/CROPIX

Pa ipak, čim sam prođirao gradom u kojem sam proveo četiri strašne godine srednje škole – realno, tko se tog perioda sjeća bez gorčine u ustima i bez da se svaki dan dizao u 5 ujutro kako bi po svim vremenskim uvjetima stigao na jedini ranojutarnji vlak, na vlastite sam se oči uvjerio da je dobar dio mjesta na kojima sam ja redovito volio gubiti vrijeme otišao u nepovrat vremena.

Još je veći šok uslijedio kad sam nakon malo jače polusatne šetnje obišao čitav spomena vrijedan dio grada i sjeo u birc za koji sam čuo da je trenutačno jedan od popularnijih u gradu (nakon što sam nosom lupio o zaključana vrata birtije svoje mladosti – od šoka se još uvijek oporavljam). Ono što mi je u Zagrebu nezamislivo, ovdje je stvarnost. Nisam imao s kime popiti pivo. 

Ostati ili otići, pitanje je sad

Naviknut na luksuz zagrebačkog gradskog prijevoza, propustio sam, naime, jedan od četiri vlaka koji dnevno iz međimurske metropole voze do mog sela te sam zapeo među hrpom klinaca koji planiraju svoje budućnosti. Na tvrdom dijalektu raspravljaju o tome kako će i oni van, ali na godinu dvije jer, zašto bi odlazio iz kraja gdje sve poznaješ?

Željko Hajdinjak/CROPIX

Odgovor na to pitanje poprilično je kompleksan. Naime, iako u Međimurju vlada jedna od najmanjih stopa nezaposlenosti u zemlji, prosječne su plaće isto tako među najnižima. Sjećam se koliko je frendica koja se silom prilika vratila kući iz Zagreba zgroženo pričala o plaćama koje su joj nudili. Em nije bilo, kad je ona tražila posao, neke ponude za visoko obrazovane ljude, em su se plaće, koje su joj nudili, kretale oko 5.000 kuna.

Pa ipak, preživjeti u Zagrebu i Međimurju s tom svotom novaca radikalno je drugačija priča. Oni zamrzivači s početka priče? Puni su jer većina ljudi ipak živi na selu gdje obrađuje vrtove i uzgaja životinje. Kad se sjetim svog djetinjstva, mislim da mi na pamet ne pada ništa osim kruha i kemije po što je moja baka išla u dućan. Dobro, nije išla ona. Poslala bi dedu na biciklu.

Zašto sam, zapravo, mrzio Međimurje

Što me dovodi do nove goleme razlike u životu. Biti u Međimurju bez auta gotovo je nemoguća misija. Jer, iako se sela nezaustavljivo razvijaju, Međimurje je i dalje prilično centralizirani kraj. Dokopati se banke, bolnice, policije, srednje škole ili kina iziskuje ili ovisnost o tom javnom prijevozu ili pak ključ u motoriziranoj bravi.

Željko Hajdinjak/CROPIX

Možda je to, zapravo, jedan od razloga zbog kojih sam svih ovih godina s prijezirom gledao na svoj rodni dom. Vidite, ne samo da ne volim voziti, nego sam i loš vozač. Sjedanje za volan svaki put u meni izaziva napadaj panike minimalno srednje paralizirajuće razine, a čovjeka od 30 godina mama više stvarno ne bi trebala po noći pijanog skupljati u nekoliko kilometara udaljenom bircu s nešto urbanijim melosom.

Mjesto iz bajke

Upravo sam se zato, valjda, i odvažio skočiti do policijske postaje kako bih produžio svoju izgubljenu vozačku. Nećete vjerovati, ali ugodno sam se iznenadio. Za razliku od uvijek nagužvane Petrinjske, u Čakovcu niti p od gužve. Usto, svi su službenici s kojima sam se ja imao prilike susresti neočekivano ljubazni, susretljivi, a neki su, čak, nezamislivo, i nasmijani. Bio je to moj prvi susret sa šalterom koji je prošao krajnje bezbolno za sve uključene strane.

A ta je ljubaznost generalno sastavni dio kulture življenja na sjeveru. Na cesti pozdravljaš ljude, oni pozdravljaju tebe. Iako, velike su šanse da ste si u nekom rodu pa bi bio smrtni grijeh okrenuti se na drugu stranu. Reći ćete da to možda i nije toliko napeto budući da svaki susjed točno zna što se događa u vašem dvorištu.

Radne akcije još su uvijek žive

Istina, ali jednako je tako velika i vjerojatnost da će vam pomoći kad vam to zatreba. Moja sestra, recimo, trenutačno renovira staru kuću. Par kuća niže od one u kojoj je odrasla. U Vratišincu je sve par kuća niže, a ljude svejedno iz meni nepoznatih razloga pale aute da bi skočili do 300 metara udaljenog dućana.

No, kuća. Trebalo je iskopati temelje. Ulaz u kuću preuzak je za bager pa jedino manualni rad dolazi u obzir. U Zagrebu bi to bila noćna mora, troškovi najamnika veći su od troškova materijala. Barem mi je sestra to tako pojasnila. Nekoliko brojeva kasnije i temelje za njezinu kuću kopala su dva Međimurca, dva Slovenca i jedna neobična djevojčica kojoj su s dvije godine bageri miliji od barbika.

Željko Hajdinjak/CROPIX

O tome da su takve radne akcije zapravo sjajna obiteljska druženja niti neću. Tih par sati koliko smo mi svoje duše ostavljali u grabi, uspio sam slomiti čak i jednu lopatu iako nisam siguran da je u pitanju moja snaga koliko upitna kvaliteta lopate, obišli su nas svi susjedi. Gemišt, dva, tri. Obavezna večera za radnike i još koja čašica razgovora. Tako se njeguju odnosi.

Osim toga, imao sam sreće još i vratiti se kući tijekom međimurske verzije ribarske večeri. Lokalna proslava tijekom koje se u selu slavi svetac zaštitnik i jedini dan u godini kad licitari svraćaju u selo. Proščenje. I kad kažem imao sam sreću mislim da sam imao sreću izbjeći obiteljsko druženje. Takvi su eventi za moje pojmove ipak preglasni, a jednom sam zaspao na zvučniku na rejvu. Međimurci su ipak takvi, srdačni i glasni.

Jesam li se ipak možda prevario?

No da je mi je taj način života, sad kad sam ušao u 30-e potpuno nezamisliv, nije. U Međimurju je sve jeftinije, ili se meni tako barem čini. Zajednice su povezanije, redovi čekanja manji, a tete za šalterima nasmijane.

Jeste da bih se morao vraški potruditi prisiliti nekoga da mi bude prijatelj, ali vjerujem da se čovjek prilagođava Međimurju, a ne Međimurje čovjeku. Jer, ne sjećam se kad sam zadnji put satima raspredao o vinu, pesticidima, nogometnim utakmicama ili lovačkim pričama. Ribičkim, ali svodi se na isto. Par pijanih likova koji se zabavljaju u prirodi. Zabava je zabava, a Međimurje odavno više nije onaj izvor straha s kojim sam se ja od njega rastao.

Jednom kad prihvatiš da si daleko od zagrebačke vreve, lakše dišeš i bez bronhija.

Međimurje

Čakovec

radna akcija

proščenje

Podijeli članak

newsletter

Prijavite se na Newsletter