Predivno iskustvo poroda kod kuće

Uz zvukove Gunsa i jednu glasnu riku izronila je na ovaj svijet naša mala sirena ravno u ruke mame i tate. Kao da sam u sedmom nebu!


Lada Novak Starčević
18.02.2019.14:00
Uz zvukove Gunsa i jednu glasnu riku izronila je na ovaj svijet naša mala sirena ravno u ruke mame i tate. Kao da sam u sedmom nebu!
Privatni album

sažeto

Zagrepčanka Romana (30) nam je ispričala kako je izgledao njezin porod kakav je oduvijek sanjala 


Lada Novak Starčević
18.02.2019.14:00

Da želim kućni porod shvatila sam još prije pet godina, kad sam bila trudna sa svojom drugom kćeri. Pohađala sam jedan drugačiji, predivan i osnažujuć tečaj za trudnice koji je organizirala udruga Roda u obliku radionica.

Mogu slobodno reći da su me te radionice promijenile kao ženu. Osvijestila sam tada svoja prava kao žene u porodu, da porodu zapravo nije nužno mjesto u bolnici, ukoliko je trudnoća uredna i rodilja zdrava.

Shvatila sam da ja kao žena imam pravo na dostojanstven porod, u mirnom okruženju, na način koji mom tijelu u tom trenu odgovara, u položaju kojeg sam sama odabrala.

Datum mog drugog poroda se bližio, ali ja, kao niti moj muž, tada nismo još bili u potpunosti spremni na taj korak. Osjećala sam da bi to bilo predivno iskustvo, potajno ga priželjkivala, gledala filmiće s kućnih poroda, ali okolnosti nisu bile tada naklone i odustala sam.

Odlučili smo se na porod u istoj bolnici gdje sam 2009. rodila našu prvu kćer. Ali ovaj put došla sam spremnija, čvršća, dobro poznavajući svoja prava i osluškujući svoje tijelo.

Za bolnički porod mogu reći da je sve prošlo dobro, standardno dobro. Uvažavali su moje želje koliko je to bilo u skladu s pravilima bolnice. Nisam ja jedna od žena koje imaju traume sa svojih bolničkih poroda, ali oduvijek znam i osjećam da to može biti puno ljepše iskustvo, intimnije, toplije, prirodnije. I bila sam u pravu.

Kad sam u jesen 2017. godine saznala da sam opet trudna, nije bilo uopće govora o bolničkom porodu, odmah sam mužu rekla da je to sad to, ovaj porod biti će moj porod o kakvom oduvijek sanjam i priželjkujem, u našem domu.

Zezala sam ga: 'Ja tebi dam da ju nazoveš imenom koje oduvijek želiš, a ti meni porod kod kuće i svi sretni'. Nije mu bilo svejedno, sto pitanja mu se motalo po glavi, što ako ovo, što ako ono? Ali ja sam na sve imala odgovor. Ako ga nisam znala ja, znale su moje dobre vile, moje doule i primalja.

Kako u Hrvatskoj porod kod kuće nažalost još nije pravno reguliran, žene moraju potegnuti u inozemstvo kako bi došle do odgovarajuće skrbi primalje. Tako je bilo i kod mene, tada sam već poznavala nekoliko žena koje su rodile kod kuće i tako došla do kontakta primalje.

Privatni album

Čule smo se, dogovorile sastanak i to je bilo to. Čim sam ju upoznala osjetila sam se sigurno u njenim rukama; mirnoća u njenom glasu, toplina u očima i jednostavni odgovori na sva moja pitanja koja su nas mučila dala su mi osjećaj sigurnosti i mira.

Uz primalju sam imala doulu s kojom sam također komunicirala tijekom trudnoće, a pred kraj trudnoće i na samom porodu pridružila nam se još jedna doula. Cijelo pleme predivnih i snažnih žena samo za mene, u svako doba dana ili noći.

Kako se trudnoća primicala kraju, primalja bi došla k meni, malo me pogledati, razgovarati sa mnom, uvijek bi me pitala da li me što muči vezano uz porod, ako o nečem posebno želim razgovarati, što očekujem od poroda, itd.

Cijeli proces primaljske skrbi je toliko topao i prisan, usmjeren na ženu, toliko drugačiji od bolnice i bolničkih pregleda gdje si samo jedna u nizu, legneš na stol, obavezni pregledi, pusti ultrazvuci i idemo dalje. Primalja bi došla k meni doma, poslušala otkucaje srca, u što bi uvijek uključila i moju stariju djecu, što je njima bilo posebno s obzirom da su u sve bile upućene i puno smo o tome s njima razgovarali, malo me popipala da vidi položaj bebe, pregledala papire ako sam bila na nekom pregledu u međuvremenu i ostalo bi razgovarale, pripremale se, sastavljale popis što nam je potrebno za kućni porod.

Kako se datum poroda polako bližio odlučili smo samo najbližoj obitelji reći, točnije moji roditelji i tek naši najbliži prijatelji su znali, dok smo muževoj mami prešutili da ne brine. Ostavili smo joj to kao iznenađenje.

Ostatak prijatelja i poznanika također nisu znali. Nismo htjeli sebi raditi pritisak objašnjavajući stalno jer su ljudi često reagirali s nevjericom i strahom u očima. Moja mama je bila izvan sebe od moje odluke i do zadnjeg me molila da se predomislim. Eh, pitajte ju sad što misli.

Termin je bio pred vratima, sve što smo primalja i ja stavile na papir bilo je spremno i čekalo.

Moja želja je bila porod u vodi, pa smo se tako i dogovorile. Primalja sa sobom dovozi puno opreme, tako da sam mogla odlučiti roditi kako želim, na stolčiću za porod, u bazenu, sve je imala sa sobom... Isto kao i prvu pomoć i određene lijekove u slučaju da zatreba.

Privatni album

Osjećala sam se 100 posto sigurno. Toliko sigurno da nisam htjela niti torbu za bolnicu spremiti 'za svaki slučaj'. Znala sam da će sve biti u redu.

Trudovi su počeli predvečer, ali kako sam imala često lažne trudove, tako nisam ni na ove obraćala pažnju previše. Izašla sam van u park s djevojčicama i doma smo se vratile tek oko 21 sati, bilo je već skoro ljeto, toplo i ugodno...

Kad smo došle doma, dala sam im večeru i tad su trudovi krenuli biti malo učestaliji. Sjećam se da sam rekla mužu i djeci 'Mislim da je to sad to'.

Otišla sam pod tuš gdje sam ponovno imala dva truda. 'Vau, počinje', mislim si. Koje uzbuđenje. Cure su podivljale od uzbuđenja, ispitivajući me da li mogu ostati doma i biti prisutne porodu.

Dogovor je oduvijek bio da ćemo to odlučiti u tom trenu, kako ću se ja osjećati s time i kako će to njima odgovarati. No, uskoro ipak odlučujem da cure idu baki koja je zgrada pokraj naše i pritom im obećajem da ce doći istog trena kad se seka rodi.

Nije im bilo drago, ali poštovale su naš dogovor i moju odluku. Osjećala sam da trebam mir koji uz njih nisam imala, jer su bile preuzbuđene i samo su hodale za mnom mjereći mi trudove i pitajući me da li me jako boli.

Muž odvodi cure baki, ja idem još malo pod tuš. Javljam svom plemenu žena da je počelo, ali da nitko još ne treba kretati. Znala sam da primalji treba koji sat do mene, ali nije me bilo briga. Znala sam da ce stići na vrijeme. A ako i ne stigne, bože moj. Beba se zna roditi i sama, stići će kad se rodi... To mi je bilo u glavi, bila sam mirna i opuštena.

Odlučili smo muž i ja na šetnju po kvartu. Šetali smo se, zezali, smijali, prodisali bi svaki trud kad bi došao, baš nam je bilo lijepo, sami nas dvoje, to se rijetko događa uz dvoje djece, šalili smo se, bolje da iskoristimo, jer za par sati stiže još jedna.

Išla sam po stepenicama kako bih pomogla bebi da se namjesti za porod, nisam htjela koristiti lift.

Došli smo doma, opet sam išla pod tuš, to mi je jako pasalo i opuštalo bi me. Malo iza ponoći sam javila ekipi da mogu polako krenuti, jer su trudovi bili jači i češći.

Upalila sam svijećice po cijeloj prostoriji, muž je pustio muziku koju sam si složila da mi svira tijekom poroda i svaki slijedeći trud bi proplesali, pjevali, smijali se. Atmosfera za poželjeti, uživali smo.

Došla je prvo jedna doula, pa druga, zatim primalja. Ja sam tada bila opet pod tušem, trudovi su bili već intenzivniji, ali podnošljivi. Kad nisam bila pod tušem sam plesala kroz trudove, gegala se, čučala, cijelo vrijeme sam se kretala, nikad nisam sjela ili legla...

Doula me između trudova mazala nekim finim uljima za ublažavanje bolova. Pitala me babica da li želim odmah u bazen, a ja sam jedva dočekala. Oko 2 sati ujutro montira bazen i puni u par minuta, ulazim u njega i osjećam olakšanje kao nikad. Vauuu, kako sam ikada preživjela trudove 'na suhom'?

Ležim u bazenu, muž sjedi kraj mene s druge strane, drži me za ruke, zajedno dišemo kroz trudove, hladi me lepezom, dodaje mi piti, svi spavamo između trudova. Čuje se samo lagana muzika. Oko 4 sata ujutro osjetim i čujem zvuk pucanja vodenjaka, osjetim da je to sad to, okrećem se na koljena prema mužu i krećemo...

U 4.27, uz zvukove Gun'sa i jednu glasnu riku izranja na ovaj svijet naša mala sirena ravno u ruke mame i tate. Koji osjećaj! Koji dolazak na svijet! Svi plačemo, grlimo se, ljubimo.

Gledam u nju u nevjerici da se to upravo dogodilo. Malo, sklisko, mokro tijelo privijeno uz moje gleda me najdubljim pogledom i pozdravlja me.

Šokirano govorim 'jel' moguće?', muž me grli i govori mi kako sam bila odlična. Muž zove odmah baku da dovede cure, kako smo i obećali. Dolaze onako snene, u čudu nas gledaju, grle i ljube seku. Srednja i beba doje zajedno, s obzirom da je ona tad još dojila. Baka u čudu gleda, ne može vjerovati da je to tako prošlo, da je sve ok...

Ispituje me kako sam, ispituje babicu jel sve u redu, ali vidi na meni da sam presretna i blistam i uvjerava se da je sve ok. Malo prije toga sam izašla iz bazena u krevet s bebom u naručju i tamo rađam posteljicu. Primalja pregledava posteljicu, cijela je, sve je u redu.

Privatni album

Pupčanu vrpcu ne diramo iduća dva sata kako bi beba iz posteljice dobila svu krv koja joj pripada. U ta dva sata je beba ležala na meni cijelo vrijeme, dojila. Primalja i doule su u tom periodu pospremile svu opremu, složile bazen, pa smo svi zajedno doručkovali i slagali dojmove.

Kad je došlo vrijeme za rezanje pupčane vrpce, taj posao je s užitkom odradila najstarija sestra. Tada je primalja bebu izvagala, izmjerila i pregledala. 4260 gr i 56 cm. Mali sumo borac. Savršena.

Doula mi pomaže da se otuširam i obučem. Osjećam se kao u sedmom nebu, ništa me ne boli, osjećam ogroman ponos i sreću. Opraštamo se do slijedećeg dana, kada opet dolaze vidjeti kako smo.

Iduće sate dolazi ostatak obitelji vidjeti nas, dolazi svekrva koja nije znala uopće što se dogodilo, složili smo joj iznenađenje kakvo ce pamtiti cijeli život. Svi presretni, svi u čudu kako zapravo porod može izgledati. Muž i ja se gledamo i svako malo nešto prokomentiramo jer ne možemo vjerovati što smo prije par sati prošli i doživjeli (još tjednima smo tako).

Zajedno smo zaključili da smo znali da porod ovakav može biti, nijedna ne bi bila rođena u bolnici. Da ikad odlučimo imati još jedno dijete, svakako bih rodila doma, tu nema trunke sumnje.

Iskustvo kakvo zaslužuje svaka žena, ništa manje od toga. Nadam se da će Hrvatska uskoro pravno urediti mogućnost poroda kod kuce, pa će se žene puno lakše na to odlučiti.

trudnoća

100posto priča

majčinstvo

porod kod kuće

Podijeli članak

newsletter

Prijavite se na Newsletter