Cura kojoj su hladnokrvno ubili oca

Vraćala sam se s nastave kad sam vidjela hrpu propuštenih poziva. Znala sam da nešto nije u redu, ali nisam ni slutila da sam ja bila ta koja je zadnja pričala s njim


100posto
19.05.2019.13:00
Vraćala sam se s nastave kad sam vidjela hrpu propuštenih poziva. Znala sam da nešto nije u redu, ali nisam ni slutila da sam ja bila ta koja je zadnja pričala s njim
Profimedia

sažeto

Djevojka koja je nasilno izgubila oca upozorava kako bi svaki trenutak trebalo cijeniti, uzmite telefon i nazovite svoje bližnje - nikad ne znate je li zadnji put


100posto
19.05.2019.13:00

Znala sam da nešto nije u redu čim sam vidjela deset propuštenih poziva, oko 10 navečer 26. siječnja 2012. godine: devet od moje sestre, a jedan od njenog tadašnjeg dečka, piše Vice. 

Bila sam na satu joge. Nakon što sam završila istezanje i smotala asuru, nazvala sam sestru da ju pitam koji se vrag dešava. Kad se javila, samo je počela plakati. "Što je bilo?", upitala sam je. A potom, u šali, dodala: "Je li tata umro, il' što?"

Nije se javljao…

Bila sam brucoš, na polovici prve godine otkako sam otišla od kuće, praveći prve nesigurne korake ka zrelosti. Ranije tog dana išla sam doktoru, a moje zdravstveno osiguranje je odbijeno. Sjećam se da sam nestrpljivo zvala oca, zatrpavši njegov telefon porukama o našem zdravstvenom osiguranju, tražeći od njega da mi se javi što prije. Nije se javio.

Profimedia

Moja sestra je toliko grcala na telefonu da mi nije mogla odgovoriti. Prošla sam deset ulica od dvorane za jogu do svoje sobe u studentskom domu panično razmišljajući o tome što se moglo desiti. 

Ljudi žive u iluziji o besmrtnosti

Kad sam stigla kući, ponovo sam nazvala sestru. Rekla mi je samo: "U Arizoni je pokrenuta istraga povodom ubojstva i misle da bi tata mogao biti mrtav."

Prema procjeni Nacionalne organizacije roditelja ubijene djece, godišnje oko 15.000 ljudi postane žrtva kriminalnog ubojstva u Sjedinjenim Državama. Na svaku žrtvu ubojstva ide još desetak ljudi koji su dotaknuti na razne načine: ožalošćeni roditelji, braća i sestre, i djeca poput mene, koja su trajno obilježena gubitkom člana obitelji na tako nagao i surov način.

Kako objašnjava Služba za pomoć žrtvama nasilnog zločina: "Ništa u životu ne može  preživjele pripremiti na dan kad je njihov najmiliji ubijen. Većina ljudi živi u iluziji o besmrtnosti, i za sebe i za ljude koje poznaju, makar prije nego što dožive duboku starost. Smrt mlađe osobe uvijek je šokantna."

Tip ga je sveza, upucao i zatim zapalio

Moj tata, kog su neki znali kao "Tip za cigare" bio je opušten lik koji je sve radio na pomalo pomaknut način. Javljao se na telefon govoreći o sebi u trećem licu, a imam brojne uspomene na njega kako pleše uz muziku Beach Boysa na svom Brodiću beskrajnog leta. Prodavao je cigare i svi su ga znali. 

Ja sam posljednja pričala s njim preko telefona. Naš razgovor se uglavnom doticao mojih planova za budućnost i njegovog dolaska kod mene za nekoliko tjedana. Kasnije, nakon što smo prekinuli vezu, čovjek po imenu Michael Crane navodno je provalio u kuću na stražnja vrata. Prema policijskim izvještajima, smatra se da je Crane vezao mog oca, pucao u njega i zapalio kuću. 

Njegov suučesnik, Marcello Sanchez, ukrao je tatin auto. Do dana današnjeg ne znamo zašto je to napravio ili što se zapravo desilo. U policijskom izvještaju na 80 strana o tom danu postoji rupa od četiri sata u vremenskom slijedu događaja za koju nema nikakvih informacija.

Nisam mogla vjerovati

Isprva nije djelovalo stvarno. Rezervirala sam let kući. Tatin dom je imao dva velika prozora na ulaznim vratima, ali nije imao prozore u spavaćoj sobi. Kad smo mi stigli, vidjelo se kroz čitavu građevinu, jer kad je zapaljena, kuća je polivena benzinom. 

Pokupili smo sve što smo uspjeli naći i ostali do sumraka. Srce nam je slamao prizor svih očevih stvari na travnjaku ispred kuće. Očevo tijelo, žestoko izgorjelo, moralo se identificirati po zubarskom kartonu.

Ubojica mog tate izvukao se na tehnikaliju

Dva tjedna kasnije slavila sam 19. rođendan. Moj tata je uvijek radio veliku stvar od mog rođendana — torte, ukrasi, iznenadio bi nas raznim sitnicama — a te godine je planirao da doleti do New Yorka i proslaviti ga zajedno sa mnom. Trebalo mi je vremena da shvatim da neće doći.

Vlado Kos/CROPIX

Nekoliko tjedana kasnije, slučajni očevidac imenovao je ljude koje smatramo odgovornim za njegovo ubojstvo. Dotični svjedok ispričao je policiji da ne samo da su ubili mog oca, već su umiješani i u ubistvo starijeg bračnog para u Arizoni, kojima je oboma pucano u glavu prije nego što je Crane opljačkao njihovu kuću i zapalio je. 

Crane ima podugačak spisak krađa za sobom. Služio je zatvorsku kaznu za njih. Dva tjedna prije ubojstva mog oca, policija je pronašla ukradeno vozilo ispred kuće njegove bake. Nije trebao biti pušten iz zatvora, ali policajac koji je pisao izvještaj nije ga napisao dovoljno dobro, pa je ovaj pušten.

Suđenja još nije bilo

Prošle su četiri godine otkako je moj otac ubijen, a još nije održano suđenje. Potrebno je mnogo vremena da se na suđenjima za ubojstvo obrade podaci, a pošto Crane odbija suradnju, to odugovlači slučaj. 

Stalno podsjećanje na detalje ubistva kao da vas prisiljavaju da ponovo svakog dana proživljavate traumu, naročito kad mi postavljaju pitanje da li mi nedostaje otac.

Često se sjetim posljednjeg telefonskog razgovora koji sam vodila s ocem onog dana kad je stradao i koliko sam se izgubljeno osjećala kad sam shvatila da više nikad neću pričati s njim. Ako ste dovoljno sretni da vam je otac još živ, uzmite telefon i nazovite ga. Nikad ne znate kad će taj razgovor biti posljednji.

ubojstvo

newsletter

Prijavite se na Newsletter