Priča troje Zagrepčana koji su otišli u Njemačku, Švedsku i Irsku

Za odlazak je trebalo hrabrosti, ali i ludosti. Vijesti iz Hrvatske nas samo žaloste, bolje ih je ne pratiti. Danas smo sretni


Lada Novak Starčević
10.04.2019.07:55
Za odlazak je trebalo hrabrosti, ali i ludosti. Vijesti iz Hrvatske nas samo žaloste, bolje ih je ne pratiti. Danas smo sretni
Privatni album

sažeto

'U svojoj voljenoj zemlji sam živjela kao pas, a sad živim kao čovjek', kaže nam naša sugovornica Sandra


Lada Novak Starčević
10.04.2019.07:55

Njemačka je bila i ostala najčešći odabir za odlazak Hrvata na rad u inozemstvu. Tamo se iz Hrvatske 2016. i 2017. godine iselilo 110.526 ljudi, kažu podaci iz Saveznog ureda za migracije (BamF) koje je objavilo njemačko Ministarstvo unutarnjih poslova.

Slijedi je Irska, gdje su od 2013. do 2017. godine Hrvatima izdana 17.274 PPS broja. To je identifikacijski broj sličan našem OIB-u, koji se koristi za brojne potrebe - od zapošljavanja do ostvarivanja socijalnih beneficija.

Iako mnogi protivnici iseljavanja stalno navode da ni vani nikome ne teče med i mlijeko, naši sugovornici iz Njemačke, Švedske i Irske su se složili da im je život nakon početnih teškoća i odricanja ipak puno ljepši. 

Posebno zato jer napokon imaju novca i za nešto više od uobičajenog krpanja kraja s krajem svakog mjeseca.

Donosimo priče troje Zagrepčana koji su svoju sreću potražili u inozemstvu.

Sandra (45), tekstilna tehničarka, živi u NJEMAČKOJ

Kad si odselila? U listopadu 2017. godine.

Gdje živiš? Živim u Munchenu.

Jesi li išla sama? Išla sam s djecom, ali prvi je otišao stariji sin koji se tamo zaposlio, a onda i muž. Nas troje smo praktički došli na gotovo.

Kakav je bio početak? Početak nije bio lagan jer u Munchenu je do stana vrlo teško doći, a i skupo. Prvo smo trebali naći stan, pa platiti kauciju. To je bilo prilično novca. Srećom, naši dečki su radili, pa su štedjeli i uspjeli. Kad su napokon došli do stana, stigla sam ja s mlađom djecom koja još idu u osnovnu školu.

Što si prvo tamo radila? Prvi posao mi je još uvijek posao. Radim u Allianz Areni, kao ispomoć u kuhinji, tj. pripreme hrane za utakmice. Kad je utakmica dijelim hranu ljudima koji su tamo. Volim raditi taj posao.

Privatni album

Jesi li sretna? Jesam, jako sam sretna i zadovoljna. Djeca idu u školu, odlično su se snašli, stariji sin radi u Lidlu, suprug radi na aerodromu kao perač posuđa, ja radim... Možemo pristojno živjeti, a to je najbitnije.

Koliko često dolaziš u Hrvatsku? Dolazimo, ali ne tako često. Uvijek za vrijeme godišnjeg odmora.

Bi li se vratila? Dobro pitanje, ne bih se vratila. Nedavno su mi i djeca to isto rekla. Volim Hrvatsku, ali u toj voljenoj zemlji sam živjela kao pas, a sad živim kao čovjek. Dok smo bili u Hrvatskoj na more smo išli na kredit i to teškom mukom, a sad idem i platim u kešu. Nijedan početak nije lagan, radi se puno, ali zato normalno živim.

Pratiš li društveno-politička zbivanja u Hrvatskoj? Ponekad pratim, ali sve rjeđe. Bilo bi bolje da uopće ne zato jer uništit će nam zemlju do kraja. To mi donosi samo tugu i žalost... Bolje ne pratiti.

Je li odlazak bio hrabrost ili ludost? I jedno i drugo. Hrabrost voditi djecu u nepoznato, a i ludost otići u stranu, nepoznatu zemlju. Da, definitivno ludost, ali sad mi je drago što je sve tako ispalo i lijepo se posložilo.

Slobodan (48), novinar, živi u ŠVEDSKOJ

Kad si odselio? U Švedsku sam došao u kolovozu 2016. godine.

Gdje živiš? U Skövdeu, gradu veličine Karlovca ili Pule, između dvaju najvećih švedskih jezera Vänerna i Vätterna.

Jesi li išao sam? Cijela obitelj došla je zajedno, supruga, kći i ja. Suprugu, psihijatricu, tamo je čekao posao.

Kakvi su bili počeci? Bilo je istodobno zanimljivo i naporno, jer trebalo se brzo prilagoditi na novu zemlju, novi jezik, novi način života, novi posao, nove susjede i prijatelje... Svaki dan bio je poput avanture, jer smo gotovo svakodnevno otkrivali i učili nešto novo.

Počeli smo od jednostavnih stvari, gdje je najbliža trgovina i kako otvoriti bankovni račun, te se polako snalazili i gradili svoju novu životnu priču.

Privatni album

Koji ti je bio prvi posao? Ubrzo po selidbi otvorio sam vlastitu tvrtku, odnosno prijavio se u poreznu upravu kao slobodni novinar (freelancer), što i danas radim.

Jesi li sretan? Da.

Koliko često se vraćaš u Hrvatsku? Četiri do pet puta godišnje.

Bi li se vratio doma? Ne, današnja Hrvatska nimalo me ne motivira na povratak.

Pratiš li društveno-politička zbivanja u Hrvatskoj? Da, s obzirom na svoje zanimanje trudim se biti dobro informiran o zbivanjima i u Hrvatskoj i u Švedskoj.

Je li odlazak hrabrost ili ludost? Ni ludost, ni hrabrost. Ljudima koji imaju osiguran posao u inozemstvu, selidba je lakša nego mnogi misle, a život kudikamo bezbrižniji i lakši nego u Hrvatskoj.

Imaš li planove? Pobrinuti se da kći dobije najbolje moguće obrazovanje, s obitelji i prijateljima putovati svijetom, uštedjeti dovoljno za mirnu prijevremenu mirovinu i dočekati duboku starost negdje u toplijim krajevima.

OVDJE PROČITAJTE SLOBODANOV PRVI SUSRET SA ŠKOLSTVOM U ŠVEDSKOJ.

Marin (31), završio matematičku gimnaziju, živi u DUBLINU

Kad si odselio? Prvo sam otišao u Ameriku 2015., onda u Englesku u drugoj polovici 2015. i od tamo u Irsku 2016. godine.

Gdje živiš? U Dublinu.

Jesi li išao sam? Išao sam sam, u Englesku sletio s 40 funti, radio na crno (isto kao i u Americi, odakle sam morao otići nakon pola godine kad je istekla viza). U Britaniji sam spavao kod prijatelja koje sam slučajno upoznao u Americi i ponudili su mi pomoći sa smještajem. To mi je puno značilo jer ništa ne zaradiš na crno.

Kakvi su bili počeci? Jako gadni. Iz Engleske u Irsku sam otišao sa posuđenih 350 eura, ali je to bilo važno imati u početku. Nikog nisam znao niti imao pomoći u smislu smještaja. Bio je izbor - Irska (najjeftinija karta) ili nazad u Hrvatsku. Riskirao sam. Spavao sam na aerodromu, autobusnom kolodvoru, šetao gradom.

Kad bih imao dovoljno novaca da ili jedem ili spavam na toplom birao sam jesti, jednom sam platio noć u hostelu umjesto da kupim nešto za pojesti i požalio što sam se čitavu noć 'na toplome' vrtio u krevetu jer mi je želudac krulio.

Naučio sam iz prve da je bitnije da nisi gladan nego da ti je toplo i da imaš krevet. Da nisam bio toliko očajan i uporan mislim da me ne bi bilo danas. 

Koji ti je bio prvi posao? Konobar.

Gdje sad radiš? U odjelu za izvoz (distribucija) za cijelu Irsku jedne velike firme. Počeo sam u toj istoj firmi slagati kutijice u skladištu, pa voziti mašinu i onda prešao u ured za izvoz (kontrola). Završavam koledž ovaj mjesec, leadership and management.

iStock

Jesi li sretan? Jesam.

Koliko često se vraćaš u Hrvatsku? Prve godine nijednom, druge godine neka četiri puta jer sam vadio diplomu iz srednje koja mi je trebala za koledž i neke druge dokumente sam rješavao. Ove godine sam samo jednom prošao Zagrebom na 2-3 dana, na putu za BiH gdje sam proveo godišnji.

Bi li se vratio doma? Ne, ne vjerujem. Barem dok ne postanem financijski neovisan u svakom slučaju.

Pratiš li društveno-politička zbivanja u Hrvatskoj? Ne pratim ih. Naučio sam nekako iz svog iskustva da život ne postaje bolji jer je neka stranka na vlasti ili se neki zakon promijeni. Velika većina promjena u našim životima je u našim rukama i žrtvi koju smo spremni dati za ostvarene snove. Nema muke bez nauke da tako kažem, i uzdaj se u se i u svoje kljuse, a ne u političare, jer su svuda isti. I tu ima korupcije kao i kod nas, samo je malo bolje zamaskirana.

Je li odlazak hrabrost ili ludost? Hrabrost. 

Imaš li planove? Naravno, ako ičega imam, imam ciljeve i planove za budućnost. Bez toga čovjek luta kroz život kao brod bez kormila, a nitko nije zalutao na vrh planine. Ljudska priroda je da idemo linijom manjeg otpora, da radimo ono 'lakše', a to ne vodi razvitku ni ostvarivanju ciljeva. Neće pasti s neba ništa.

Od nade nema ništa, od vjere u bolje sutra da, ali i tu moraš svoj trud i svoj plan i svoje vrijeme uložiti, žrtvovati nešto danas da bi sutra imao to što želiš.

Njemačka

Irska

iseljavanje

egzodus

gastarbajter

Podijeli članak

newsletter

Prijavite se na Newsletter