Tajna groba usred maksimirske šume

Zagrepčanka se kraj humka igrala kao djevojčica, a kasnije se s pokojnikom 'zbližila' i sad brine o njegovom počivalištu


Robin Mikulić
27.02.2019.14:00
Zagrepčanka se kraj humka igrala kao djevojčica, a kasnije se s pokojnikom 'zbližila' i sad brine o njegovom počivalištu
Srđan Vrančić / CROPIX

sažeto

Priča o grobu Franje Pismestrovića već desetljećima golica maštu mnogih izletnika. No, tko je on zapravo bio?


Robin Mikulić
27.02.2019.14:00

Kad niste rođeni Zagrepčanec malo je vjerojatno da ćete biti upoznati s lokalnim legendama i urbanim mitovima koji se oralno predaju s generacije na generaciju pri čemu svaka od njih priči doda neki novi grandiozni sloj patine. Takva je sudbina urbanih legendi. Ne kažem da su to laži, samo su neke od njih teško dokazive istine. Recimo, misteriozni grob na istočnim obroncima maksimirske šume. 

Ondje u tišini i spokoju leži već 70-ak godina ometen tek tu i tamo kojim slučajnim prolaznikom koji se možda začudi kako se taj lik, Franja Pismestrović, dokopao najboljeg grobnog mjesta u gradu. Drugi se možda pitaju tko se i sedam desetljeća nakon njegove smrti još uvijek brine za taj grob. Treći, pak, možda samo slučajno skrenu najbližom stranputicom od glavne staze kako bi se brzo 'olakšali' pa u svojoj muci niti ne primijete jednostavno uređeni grob s drvenim križem i osnovnim podacima njegova vječnog stanovnika.

No, krenimo redom tabati šumske staze koje vode do trenutačno jedne od življih gradskih legendi.

Srđan Vrančić / CROPIX

Prvo, tražiti nečiji grob po najvećoj šumskoj površini u gradu, izuzme li se Medvednica, možda i nije najpametnija ideja bez da se prethodno čovjek barem malo informira, a informacija kako se dokopati posljednjeg počivališta palog domobrana zasigurno ne oskudjeva. Problem je u tome što su odokativne procjene upravo to, odokativne.

Pa tako podatak da se Pismestrovićev grob nalazi u blizini Četvrtog i Petog jezera uključuje popriličan radijus koji valja istražiti. Srećom, postoji i neka karta Maksimira na kojoj je lokalitet nešto bolje označen. Svejedno ćete se i dalje namučiti prije nego ga otkrijete jer je grob uvučen u jednu od stranputica koje od glavne staze vode put Policijske akademije. Dobro, ne direktno jer je brdo gotovo okomito odrezano od ceste koja pod njim vijuga, ali ćete vidjeti ulaz u školicu gdje se naši organi reda obrazuju.

Od mosta desno pa lijevo

Možda prije toga izbijete usput i negdje iz šume pa odlučite da ne bi bilo glupo konzultirati lokalno stanovništvo koje zasigurno zna točnu lokaciju groba, kao što se to dogodilo nama, ali ćete se zasigurno razočarati odgovorom. Gospođa koju smo zatekli znala je da on postoji, uputila nas je do pješačkog mosta i onda odlučila da bi bilo najbolje da se moj fotograf i ja razdvojimo jer nije sigurna treba li skrenuti lijevo ili desno. Toliko o tezi da su rođeni Zagrepčanci upućeniji u živu povijest svog kvarta od nas dotepenci.

No, želite li točan smjerokaz, od spomenutih jezera hodate ravno pa skrenete lijevo gore čim vidite oglas za izgubljenog pekinezera. Hodate tako onda još otprilike pet minuta pa skrenete desno. Malo se izgubite i pošaljete me u rodno mjesto jer sam vas naveo na krivi put, a onda se nađete direktno pred jednostavnim grobom domobrana ograđenim kamenjem te urešen plastičnim cvjetnim aranžmanima.

Ili, ako ste baš lijeni, a bilo je i takvih hodača jučer po šumi, dovezete se autom do Policijske akademije, pregazite most, skrenete prvo desno. Hodate tri minute pa opet prvo desno i gotovi ste s izletom u manje od 10 minuta.

Je*i ga, živimo u instant kulturi Instagrama. Važno je objaviti selfi, kako ste do njega došli nitko ne pita.

I dobro, jednom kad ste tu stavku skinuli sa svojeg popisa crnoturističkih destinacija, vaša je kratka, ali zato ništa manje epska odiseja gotova jer ondje o Franji Pismestroviću nećete saznati više od toga da je čovjek umro ’45. u dobi 43 godine. Dosta slab ulov za jednu srednje ozbiljnu popodnevnu šetnju maksimirskim brdašcima.

Lokalna horor priča

Tu na scenu nastupa usmena predaja koja je, na momente – vidjet ćete, poprilično filmski krvava.

Priča ide ovako: Franju su te ’45. godine, kao i mnoge druge domobrane, ubili partizani. Lokalci uvjereno već generacijama raspredaju o nebrojenim domobranima koje je nakon rata zatekla slična sudbina samo što oni, za razliku od Franje, nisu bili te sreće da se mjesto gdje ih je zemlja progutala dostojno označi.

O događajima koji su prethodili njegovom posljednjem počivalištu u šumi ne zna se mnogo. Ono što se sa sigurnošću jedino može reći jest to da je u domobrane unovačen iz Sremske Mitrovice. Izdalo ga je osebujno prezime specifično za spomenuti kraj inače bismo ostali zakinuti i za taj podatak.

Pa ipak, legenda kaže da je nakon što je strijeljan ipak nekako izmakao svojim partizanskim progoniteljima te se nekim čudom dovukao do obližnje kuće obitelji Sajko. Iako su ga sklonili, teško ozlijeđeni vojnik svojim rana podlegao još iste noći. 

Drugi su mještani uvjereni da je riječ o hrvatskom vojniku koji je pobjegao iz obližnjeg logora pa su ga Nijemci  u bijegu 'prerezali' mitraljezom nakon čega je još neko vrijeme u svojim golim rukama nosio crijeva koja su mu ispala iz utrobe. Ondje gdje na kraju pao, tamo je i pokopan, uvjereni su.

Treći pak kažu da su ga oni isti ljudi iz prve teorije, Sajkovi, prvo pod okriljem noći odvukli u obližnju šumu, sakrili ga pod granjem, a tek kad je opasnost malo prošla dostojno pokopali. Njegovo su ime urezali na obližnji hrast.

Srđan Vrančić / CROPIX

Ima, inače, i onih koji se sjećaju priča da su na Maksimiru mnogi krajem rata vješani pa je možda i naš Franja tako skončao. Bez autopsije, pravu istinu o njegovoj sudbini nećemo nikad saznati.

Iz uprave Maksimira ipak kažu da se radi samo o legendama te da se ne zna čak ni nalazi li se u tom grobu uopće ljudski ostaci, odnosno pripadaju li oni, ako stvarno postoje, spomenutom domobranu.

Nitko, naime, nikad nije kopao da bi provjerio.

O jednom nesvakidašnjem prijateljstvu

Zašto onda taj grob još i dan-danas stoji ondje gdje vidimo? Pa, za sve je zaslužna jedna gospođa. Danas 64-godišnja Ljiljana Marković kao djevojčica se s bratom igrala na obroncima šume kad su slučajno otkrili misteriozni grob. Kaže da su se, kako su godine odmicale i koliko god to morbidno zvučalo, sprijateljili pa mu je polako počela uređivati grob.

"Čovjek se zove Franja Pismestrović, to znam jer je na hrastu bio urezan križ, a na grobu ovalna ploča s njegovim imenom. Strijeljali su ga kod Blizneca, pa se ranjen dovukao do jedne obitelj koja ga je primila. 

Zbog ozljeda je umro, a oni su tijelo sakrili u šumi pod granjem. Poslije su ga pokopali. Franja ima i unuke, upoznala sam ih, a unuka mi je pokazala njegove fotografije iz mladosti. Bio je jako zgodan, kao Clarke Gable", uvjerena je gospođa Marković.

Ona mu je početkom 90-ih inače i podigla ovaj spomenik na kojeg danas izletnici nalijeću u Maksimiru, a nije zapustila niti svoju praksu da ga održava što se vidi prema umjetnom cvijeću i nedavno izgorjelim lampašima koji još uvijek tamo stoje.

Eto, ako su vam ove priče zagolicale maštu pa vas znatiželja tjera put misterioznog groba, zasigurno nećete pogriješiti. Šumsko je tlo trenutačno prekriveno šarenim proljetnicama, vjetar među stablima raznosi slađani zrak, komarcima još ni traga, a od malo fiskulture možete samo profitirati.

Maksimir

misteriozni grob

maksimirska šuma

domobran

franja pismestrović

Podijeli članak

newsletter

Prijavite se na Newsletter