FOTO: Neobična tradicija u Međimurju

Zašto su fotoalbumi moje obitelji prepuni portreta snimljenih uz lijesove pokojnih rođaka?


Robin Mikulić
13.02.2019.21:00
Zašto su fotoalbumi moje obitelji prepuni portreta snimljenih uz lijesove pokojnih rođaka?
privatbi album/100posto

sažeto

Svaka obitelj ima vlastite tradicije, ovo je jedna od bizarnijih koje u našoj obitelji njegujemo


Robin Mikulić
13.02.2019.21:00

Kad sam došao na prijemni ispit na Akademiju, ispitna mi je komisija rekla da sam mračan. Mislim, moja je drama bila mračna. Mene nisu znali dovoljno da bi isto mogli odgovorno tvrditi za mene. 

Otišli su čak i korak dalje - bilo je to, vidite, vrijeme kad je Novakova Črna mati zemla bila u punom mahu, i rekli da je Međimurje zasigurno jako mračno mjesto.

I Novak i ja smo, naime, ondje odrasli. A svijet je toliko mali da mi je čovjek svojedobno čak i predavao na germanistici. Mislim da je bio i prvi koji mi je rekao da bih trebao pisati. Moram se toga sjetiti idući put kad ga sretnem, ima da mi plati rundu ili dvije zbog nesreće kojoj me usmjerio.

Mračni kraj mog djetinjstva

No, da. Mračno Međimurje. Možda vam je to sad teško zamisliti, osobito ako ste ikad bili na pitomom, zelenom, gostoljubivom sjeveru Hrvatske. Ali nije tradicionalna međimurska muzika mračna do zla boga. Postoji dobar razlog zašto bluzeri rado preuzimaju taj sumorni melos.

Da ne duljim. Pokušajte se sad sjetiti obiteljskih albuma koje ste listali kao djeca kod svojih baka i djedova. Mnogo rođendanskih zabava, torti, tu i tamo koja petokraka, možda poneka svadba.

Kad smo mi listali po bakinim albumima - da se razumijemo, bilo je i toga, ali u daleko manjoj mjeri nego obiteljskih portreta kakve biste prije imali prilike vidjeti u viktorijanskoj Engleskoj i ondašnjoj kulturi smrti nego u malom zelenom Međimurju. 

Uostalom, vidjeli ste naslovnu fotografiju. Što mislite odakle mi?

Iz bakinog albuma.

privatbi album/100posto

Upravo je to razlog zašto sam danas sjeo na bus i prevalio tih nemogućih 100-tinjak kilometara od metropole do Vratišinca. Nema bolje osobe od moje bake da me uputi u mračne tajne te tradicije. Dobro, možda je moja sestra bolji izbor budući da ona od svoje najnježnije dobi potpuno hipnotizirano bulji u te fotografije, ali nekako njezina opsjednutost nije dovoljno autentična za potrebe ove priče.

Zašto, dakle, moja obitelj u svojim arhivima drži stotine fotografija mrtvih bližih, daljnjih, a u nekim slučajevima, čak i nikakvih rođaka? Zato što takve povijesne izvore možete pronaći u svakoj vrećici u kojoj svaka međimurska baka drži svoje fotografije. A jedno od osnovnih načela funkcioniranja u Međimurju pretpostavlja da ti moraš barem toliko koliko ima tvoj susjed. Zagorci imaju jal, mi radimo dok naše dvorište ne postane zelenije od susjedovog. Doduše, za mnogo manje pare od ostatka Hrvatske, kao statistika pokazuje. Radimo, ali smo glupi.

Slikalo se u dvije prilike

Kako god, Međimurci su se oduvijek fotografirali u dvije prilike. Svadbe i sprovodi. Barem ovi koji je znam. Mislim, oni koje sam znao. Moderni naraštaji su se toj morbidnoj tradiciji ipak othrvali. Srećom ili nesrećom. Samo ne onako kasno kao što biste to pretpostavili. Imao sam prijatelje, u osnovnoj školi, koji su svoje mrtve slikali još i tijekom 90-ih.

Generacija Z ili ne, to je bilo praktički jučer.

privatbi album/100posto

I tu nije kraj priči. To je tek početak. Koliko ta fascinacija smrću u mojoj obitelji ide, neću sad sve Međimurce tretirati kao svoju familiju iako su šanse da smo si u nekom rodu prilične, dokazuje podatak da se svaki razgovor koji vodim s njima uglavnom svodi na to tko je umro, tko će umrijeti ili za koga ja mislim da je umro sve dok iznenađeno ne uzviknem, Kaj, ta je još žijva!?

Dobro ste primijetili, moj je materinji jezik kajkavski koliko god se to činilo nevjerojatnim kad pogledate razinu moje pismenosti. Autoironija.

Pogrebne povorke kroz blato

Vremenski raspon fotografija koje sam vam tako nesebično dao na uvid rasteže se na nekih 40-ak godina. Kasne 30-e do srednje 70-e. Možda to ne biste zaključili prema napretku u selu. Ceste su još uvijek neasfaltirane, šuma se bori s dvorištima, moda ostaje nepromijenjena. To je, barem, ono što mene na tim fotografijama fascinira. Bez brige, primijetit ćete i vi to jednom kad se othrvate inicijalnom šoku.

A onda ćete početi zamjećivati i okruženje u koje su ti osebujni obiteljski portreti smješteni. Nekad su tu spavaće sobe, nekad su to dvorišta, a nekad štale.

privatbi album/100posto

Da, moji su preci na svoja vječna počivališta kretali iz svojih obiteljskih kuća i to još niti pred 50 godina. Ne znam jeste li kao djeca imali prilike gledati Brezu, antologijski film o nesretnoj Janici. Uglavnom, ona scena bdijenja gdje se čitavo selo okuplja pijući i jedući pod njenim mrtvim nogama nije daleko od stvarnosti koju su Mikulići pred dvije generacije živjeli. Sprovodi su bili društveni događaji ravni vjenčanjima.

Vidi se to, uostalom, i po bjelini koju djevojke na nekim fotografijama nose. Kad bi umro mladić čitavo bi selo, naime, svoje mlade u znak žalovanja za izgubljenim neženjom zavilo u bijelo. Pištek, kako se zvao dedin brat koji je umro sa samo 21 godinom, privukao je u svoju pogrebnu procesiju djevojke iz okolna tri sela.

I imajte na umu da većina Međimuraca tad nije posjedovala automobile, često čak niti bicikle. Otići na nečiji sprovod značilo je veliki angažman, tim više što su ti zadnji pozdravi bili obiteljske prirode.

privatbi album/100posto

Druga stvar, ili treća, ili neka enta, koju možda registrirate jest način na koji se raznose vijenci u procesijama koje su blatnim cestama vijugale do nekoliko kilometara udaljenog seoskog groblja. Ime obitelji koja se isprsila vijencem trebalo je ponosno razviti tako da čitavo selo vidi tko se koliko isprsio.

Iskreno, neke se stvari u Vratišincu nisu promijenile ni danas. Pisao sam jednom o tome kako sam morao brojati i popisivati vijence na dedinom sprovodu. Da se zna što se treba kome u kojoj mjeri vratiti. U Međimurju čak niti smrt nije jača od duge ljubavi i čistih računa.

Tko će sljedeći?

A zaplašit će vas možda i poneki mrtvački pogled koji dopire iz lijesa. Bog zna da mene neki od njih još uvijek prate u noćnim morama. A stvar postaje još i bizarnija kad se sjetim kako mi je baka govorila da je to Bog preko očiju preminulog tražio koga će sljedećeg od okupljenih pozvati sebi.

Na jednoj od tih fotografija, recimo, stoji moj pradjed nadvijen nad tijelo svog 21-godišnjaka. Šest mjeseci nakon toga ostao je mrtvo ležati u istoj sobi u kojoj je pola godine ranije snimljena ona fotografija.

Ne znam koliko je ukusno, ali dopustit ću i sebi i vama na ovom mjestu postaviti jedno pitanje. Postavio sam ga, inače, i baki. Tko je tjerao muhe tijekom ljeta kad su mrtvi u kućama ležali tri dana? Kao što rekoh, dolazim iz prilično morbidne obitelji, nikoga od nas to pitanje ne bi začudilo. Nitko. Navlačili bi preko njih plahte, dok mrtvi nisu bili izloženi.

privatbi album/100posto

A cvijeće? Svo je bilo plastično. Možda nismo imali bicikle, ali smo iz Kine još davnih dana uvozili plastiku.

Još jedan zanimljiv detalj, te mrtvačke fotografije slale su se i kao razglednice što dokazuje nekoliko poleđina fotografija koje sam zaboravio fotografirati. Morat ćete mi vjerovat na riječ.

Turizam druge vrste

Zato ću s vama, prije nego vas prepustim listanju po mom obiteljskom albumu, podijeliti još jednu anegdotu. Ona fotografija na kojoj par stoji ispred zemljanog groba s jednostavnim drvenim križem. Mađarska. Prabakina sestra otputovala je sa svojim suprugom u srce Mađarske da bi se poslikala ispred groba nekog neznanca. Mislim, ona ga je vjerojatno znala, samo se moja baka više ne sjeća tko je to bio iako tu neobičnu razglednicu još uvijek drži u svojoj vrećici za fotografije.

Logično pitanje. Tko ih je uslikao? Malo je vjerojatno da su imali fotoaparat. Siromasi, podsjećam opet. Mislim, ne sramim se toga. Takvi su mi korijeni, a s obzirom na prirodu posla kojim se bavim malo je vjerojatno da tri generacije od mene neće isto govoriti i o mom društvenom statusu.

Tko je to sve fotografirao?

I to je pitanje ujedno najzanimljivije od svih koje smo si dosad postavili. Tko je bio umjetnik koji je dokumentirao sve te sprovode? Najamnici. Ljudi bi pozvali nekog fušera koji bi danima vjerno bilježio te najtužnije od svih društvenih događaja.

Vjerujem da oni slabijeg želuca do ovog pasusa nikad nisu ni stigli, ali rastat ćemo se ipak u optimističnijem tonu. Moja nećakinja, brbljava 2-godišnjakinja koja trči oko mene dok ovo pišem u bakinoj kuhinji, upravo je u ruke uzela štos naših mrtvačkih obiteljskih portreta i bez ikakvog straha, štoviše vrlo zainteresirano, prebire po njima.

Eto, svaka obitelj obitelj ima svoje vlastite tradicije, a izgledno je da ova neće umrijeti s mojom sestrom i sa mnom.

sprovod

tradicija

pokop

Podijeli članak

newsletter

Prijavite se na Newsletter